Uvaženi profesor Nikola Mirošević, kako prenosi Jutarnji list, preminuo je nakon duge i teške bolesti, 17. listopada 2023. u Zagrebu. Kako sam profesora Miroševića osobno poznavao i sa njim radio na kosinjskim temama u području vinarstva i vinogradarstva, smatram mojom obvezom napisati svoja osobna promišljanja o ovom hrvatskom velikanu vinogradarske struke. Radilo se o, kako Jutarnji list prenosi, “najznačajnijem hrvatskom vinskom znanstveniku koji je odgojio većinu enoloških i ampelografskih pedagoga današnjice.” Razni portali prenijeli su ovu tužnu vijest, od kojih navodim neke:
Općina Blato LINK
Srednja škola Blato LINK
Kult plave kamenice LINK
JUGinfo.hr LINK
Sjećanja.hr LINK
Oblizeki.com LINK
U jednom osobnijem osvrtu koji ću prikazati kroz ovaj tekst, moram istaknuti kako se radilo o vrhunskom stručnjaku koji me fascinirao svojom jednostavnošću, otvorenošću, pozitivom i ljudskošću kojom je naprosto plijenio pozornost i pažnju suradnika. Iskreno mislim da je profesor Mirošević jako zavolio Kosinj, kako zbog njegove vinogradarske posebnosti za koju je saznao od našeg također pokojnog kosinjana Boška Varićaka Keranovića, tako i zbog značaja Kosinja općenito u hrvatskoj kulturi i povijesti. O tome svjedoče brojni komentari dragog profesora Miroševića, koji je redovito pratio moje Facebook stranice o Kosinju. Prikazat ću ovdje nekoliko njegovih komentara.
Zaista je cijeli niz vrlo korektnih i motivirajućih komentara prof. Miroševića na cjelokupan rad oko Kosinja i ovdje ih nema potrebe svakog pojedinačno navoditi. Profesor Mirošević iskreno se radovao svakom znanstvenom koraku naprijed na kosinjskim i općenito hrvatskim temama.
Njegova suradnja s Boškom Varićakom Keranovićem oko kosinjskih vinograda započela je još 1999. godine. Ovdje po prvi puta prenosim u cijelosti pismo koje je te 1999. godine Boško Varićak Keranović poslao Zavodu za vinogradarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu, pozvavši se na kontakt s prof. Miroševićem. Pismo sam dobio upravo od prof. Miroševića.
Ta suradnja Boška Varićaka-Keranovića i prof. Miroševića iznjedrila je jedan članak u Večernjem listu 2000. godine i tu je priča s kosinjskim vinogradima nažalost stala. Slučajni pronalazak upravo tog članka motivirao me na detaljnije istraživanje materijala i građe oko kosinjskih vinograda. Vrlo brzo došao sam do zida, jer materijala, građe i izvora o kosinjskim vinogradima naprosto nije bilo. Jedan usputni spomen vinograda u jednom članku Boška Varićaka Keranovića iz 2009. godine i ovaj članak iz Večernjeg lista bili su gotovo sve što se od osamostaljenja Hrvatske pisalo o kosinjskim vinogradima.
I tu opet dolazimo do veličine osobe profesora Miroševića. Uz čast zlatnim izuzecima – a komunicirao sam i kontaktirao sa preko stotinu sveučilišnih profesora kroz moje školovanje na tri uspješno završena i dva neuspješno pohađana fakulteta – pravilo je takvo da se profesori teško ili rijetko javljaju na e-mailove, da se do profesora teško ili nikako dolazi. To je jednostavno bilo tako barem u vrijeme mog studiranja – nisam jednom putovao iz Zagreba u Varaždin na dogovoreni termin usmenog ispita nekog poslijediplomskog kolegija i poljubio vrata. Računajući na to i pronašavši kontakt profesora Miroševića, mogao sam se samo nadati da će na moje dosađivanje i opetovano moljakanje profesor popustiti i ponuditi mi neke materijale ako ih ima. Da – znao sam biti strašno naporan i dosadan u svojim nastojanjima dolaska do informacije ili kontakta – drugog alata naprosto nisam imao. No takav profil profesora Nikola Mirošević naprosto nije bio. Na moj prvi e-mail odgovorio je već sljedeći dan kazavši da mi je pripremio sve što ima i da dođem do njega na kućnu adresu i to preuzmem. Pojurio sam iz Gajnica u Novi Zagreb, tada smo se i upoznali, prof. Mirošević predao mi je sve što je imao u originalima i zaželio puno uspjeha u radu. Već me to na prvu ruku i prvi kontakt iznenadilo. Na takav pristup nisam zaista navikao. Ne treba posebno apostrofirati kako su mi ti materijali puno pomogli, otvorili nova saznanja i bili općenito za mene zlata vrijedni.
Nakon gotovo godinu dana istraživanja i pisanja, napisao sam rad na 30-tak stranica (govorimo o 2015. i 2016. godini) koji rad po meni nije donosio nikakva revolucionarna saznanja o temi. Okej, bilo je tu novih katastarskih podataka koji su djelomično bili obrađeni, nekih novih povijesnih izvora, relativno nove slike povijesti kosinjskog vinogradarstva i sl. Suočen s činjenicom da je to-to, preostalo mi je samo jedno: opet kontaktirati profesora Miroševića i zamoliti ga da pročita moj članak, možda mi dijelom ukaže na propuste i usmjeri me u neki časopis gdje bih taj članak i objavio. Dakle govorimo o članku, nikako ne o knjizi i govorimo da sam u tom trenutku bio presretan i time što sam napisao. Opet nije prošlo dva dana, javlja se profesor mailom i predlaže zajednički susret i kavicu, jer mora sa mnom u živo porazgovarati. Dogovorimo sastanak, ja na sto muka što će sada biti, gdje sam zeznuo i u čemu je problem? Kad na sastanku salva pohvala, ukazivanje na važnost toga što sam napisao, ne dolazi u obzir to predati i uništiti u nekom radu na 15-tak stranica nekog časopisa, nego kolega Mance idemo mi napisati knjigu. Kakvu sad knjigu profesore, kako ću, što ću, nema materijala, nisam u struci vinarstva i vinogradarstva itd. Zaista sam bio u pozitivnom šoku, gledam čovjeka kojeg drugi puta u životu vidim i mislim si – jel` snima neka skrivena kamera? No, šalu na stranu, profesor Mirošević vrlo ozbiljno i staloženo predloži sljedeće: on će obraditi stručni vinogradarski dio s DNA analizom, ja ću do kraja riješiti katastarske podatke i obraditi povijesni dio, a predložit ćemo i kolegi Ivanu Šestanu suradnju kroz etnografsku obradu teme. I bi tako. krenuli smo raditi 2017. godine, terenski smo obišli i snimili kazivače Delače – Trapane i njihove loze u Donjem Kosinju.
Po prvi puta objavljeno kazivanje Milana Delača o poslu oko njegovih vinograda, snimljeno na njegovom imanju uz najstariju Pršljivku, 2017. godine. Ispituje ga mr.sc. Ivan Šestan. Snimio Mance.
Profesor Mirošević angažirao je svoje suradnike na Agronomskom fakultetu za DNA analizu, magistar Šestan etnografski je vrlo dobro obradio temu, ja sam donio detaljnu povijesnu katastarsku sliku kosinjskih vinograda i povijesnih pisanja o kosinjskom vinogradarstvu te smo u konačnici 2019. godine – u suradnji sa Državnim arhivom u Gospiću i uz podršku ravnatelja dr. sc. Ivice Mataije – objavili knjigu “Vinogradi u Kosinju.”
Knjiga je polučila sjajan uspjeh u vinogradarskoj struci te u ličkoj općoj povijesti i najvažnije – ponudila još jednu posebnost Kosinja. Recenzent akademik Ferdo Bašić biranim je riječima istaknuo važnost tog istraživanja, a moja malenkost bila je pozitivno šokirana svekolikim odnosom i pristupom profesora Miroševića. Imao je rješenje za svaki problem, uvijek spreman pomoći vrhunskim savjetom, definirao je i opisao kosinjsko vinogradarstvo na najbolji mogući način, uvijek smireno i vrlo predano nudio rješenja bilo kakvih nedoumica. Dat ću jedan prilično intiman primjer o kakvoj veličini čovjeka se radilo. U jednom trenutku otvorilo se pitanje poretka autora u knjizi. Naravno prvi autor podrazumijeva i najvažnijeg autora te se često djela nastala radom više autora citiraju kao: prvi autor i suradnici. Znajući to mr. sc. Ivan Šestan pitao je na jednom od zadnjih sastanaka kako ćemo se dogovoriti o rasporedu autora? Manirom sjajnog gentlemana i autoriteta koji je svjestan da je autoritet i to nema potrebe posebno isticati – prof. Mirošević genijalno i vrlo smireno odgovara sljedeće: “Autore ćemo rasporediti najpoštenije moguće, a to je abecednim redom.” Meni se oteo smiješak, Ivan Šestan ništa više nije komentirao i to je bila završena priča. Zamislite tu veličinu čovjeka koji je jedini od nas stručnjak u temi, koji je inicirao pisanje knjige, koji je dao materijale i sakupio autore, organizirao pomoć Agronomskog fakulteta i predložio recenzente – no koji je s druge strane itekako bio svjestan tko je od nas trojice koliko truda, rada i vremena uložio u tu knjigu. Mogao je kako je htio, no veliki profesor Mirošević kazuje rasporedit ćemo abecedno: Mance, Mirošević, Šestan.
Mi kosinjani dugujemo veliku zahvalnost ovom vrhunskom hrvatskom znanstveniku koji je obožavao hrvatske teme bez obzira na njihov prostor nastanka i znanstveno područje. Taj čovjek poetske duše zaista je oduševljavao širinom svoga općeg znanja i razinom promišljanja koje je mogao pretočiti na papir. Citiram dio njegovih promišljanja o Kosinju, o starcu Milanu Delaču, kosinjskim vinogradima i životu uopće iz njegovog uvoda u knjizi Vinogradi u Kosinju:
“Naime, Milan, ta „starina“ koji je svojim rukopisom ispisao povijesnu trajnost ovih vinograda, koji je ostavio mnoge biljege postojanosti i obiteljske opstojnosti na ovim prostorima poput onog bistrog potočnog vrutka, spremno odgovara bez zastoja na naša pitanja. Stojim oslonjen na jedan trs uz čvrsti drveni stup, čekam jednog od Ivāna da mi snimi jednu cvat Pršljivke i habitus ovog starca trsa. A starac Milan, raščlanjujem u glavi, već je davno na ovu svoju vodoravnicu spustio olovnicu punu misaonih dorečenosti, čežnje, nade, čuđenja, tajanstvenih sjećanja, ushita, radosti, tugaljivih trenutaka. Njegova duboka intima vezana uz Kosinj, Lipovo polje, Markov ponor… uz tunel koji odvodi vodu rijeke Like gotovo ispod njegovih nogu, i vrt i vrtača, i Pršljivka i Vingor izvorište su njegovo, njegov dom, njegov zavičaj njemu neizmjerno drag. Locus poeticus! Oko njega sin Ivan, unučad, prijatelji. Svrha njegova postojanja. Ponovno smo u dvorištu za stolom. Nižu se pitanja, dakako i odgovori na zadanu temu, ispisujemo malu laudu Kosinju i kosinjskim ugođajima, noseći u sebi, mi koji upravo odlazimo od Milanovog doma pozdravljajući najstarije, dojam kako ljubav nije ništa drugo nego svakodnevno žrtvovanje jednoga za drugoga. Zato, Milane i Mašo, sretna vam buduća ljeta. Zagrebačka je ekipa krenula s dva Ivana i Ivanom Delačem. Do kuda? Da bude sve prijateljski kao i do sada, do birtije „kod Čopića“ u Gornjem Kosinju. I gle, pridruži nam se i četvrti, Ivan Klobučar Čopić u osobi vlasnika „litre i vode“. U zdravlje! Zadovoljni ekspedicijom i pod kraj radnog dana restoranom „Maki“ u Gospiću. Pažljivom i pomalo hitrom vožnjom po Dalmatini stigli smo u Zagreb, puni međusobnih obećanja kako ćemo ovaj projekt svojim pisanim uradcima okončati na vrijeme. Neka tako bude!”
Počivajte u miru dragi prijatelju, dragi profesore i dragi čovječe. Vaša znanstvena razina plijenila je poštovanjem, a Vaša ljudskost i jednostavnost krasila je svaki trenutak naše suradnje. Hvala Vam na svekolikoj pomoći oko – za Vas vjerojatno jedne sitnice u Vašem svekolikom znanstvenom opusu – a za mene i Kosinj vrlo važne i posebne knjige koja bez Vašeg rada, pomoći i angažmana nikada ne bi ugledala svjetlo dana.
U Zagrebu, 28.10.2023., dr. sc. Ivan Mance