Je li utemeljeno predlagati tiskanje Prvotiska u Veneciji?

Preko 200 godina stara je teza po kojoj je naš Prvotisak iz 1483. godine otisnut u Veneciji. Da bismo imali pravu sliku te teze (koja je na razini hipoteze, jer nema objavljene jedne znanstvenoistraživačke rečenice koja bi ju potkrijepila), kako je nastala i što ona zaista donosi kao argumente, u ovom smo radu napravili njenu dublju analizu.

Promotor teze o Veneciji, slovenski je jezičar Jernej Kopitar. Tako on 1808. godine objavljuje knjigu u kojoj se dotiče i našeg Prvotiska, stavljajući kao osobnu pretpostavku – koju ni na koji način ne argumentira – da je Prvotisak otisnut u Rimu.¹ Desetak godina kasnije u privatnom se pismu Jerneju Kopitaru javlja bjeloruski slavist Mihail Bobrowski ² koji napominje Jerneju Kopitaru kako smatra – opet bez ikakvih dokaza ili pokazatelja – da je Prvotisak možda otisnut u Veneciji, jer je Venecija tada bila tiskarsko središte.³ Kopitar, kao jedan od najutjecajnijih balkanskih slavista tog vremena prihvaća promišljanje Bobrowskog. Nakon njegovog prihvaćanja kao jednog od najutjecajnijih, prihvaćali su, ponavljali i prepisivali velikim dijelom hrvatski istraživači sve do današnjih dana. Dakle, možemo kazati, kako je Jernej Kopitar promicatelj hipoteze o Veneciji kao mjestu gdje je otisnut Prvotisak.

U većini službenih mrežnih i tiskanih objava oko Prvotiska i Venecije može se pročitati nešto vrlo slično gore navedenom. Postavlja se pitanje u čemu je problem s Venecijom, koju neki znanstvenici i danas deklariraju kao najdominantniju tezu o mjestu tiskanja našeg Prvotiska. Problem je višeslojan te ćemo ga u ovom radu detaljno obraditi i obrazložiti. Krenimo redom.

Objektivnost Jerneja Kopitara

Definirajmo povijesna saznanja i podatke o Jerneju Kopitaru. Tako je vrijedno znati da je Jernej Kopitar bio mentor Vuku Stefanoviću Karadžiću prilikom izrade Karadžićeve reforme srpskog jezika.⁴
U vrlo važnom i obimnom istraživanju života i rada Jerneja Kopitara koje je proveo Mario Grčević ⁵ dobivamo o Kopitaru vrlo detaljne podatke. Iz istraživanja saznajemo da je većim dijelom rječnike i druge radove Vuka Stefanovića Karadžića sastavljao Jernej Kopitar, jer je Karadžić bio neobrazovan i nemotiviran za taj posao. Tako je Kopitar doslovno kopirao – rekli bismo krao – starije hrvatske rječnike koje je nudio Karadžiću za oblikovanje njegovih srpskih rječnika, gdje su doslovno hrvatske riječi postavljane pod srpske. Zbog tih Kopitarovih aktivnosti protiv hrvatskog jezika, Hrvati i hrvatski jezik i danas trpe štetu. U najnovijem primjeru to se očituje u aktivnostima SANU koja nam, doduše bezuspješno, svojim deklaracijama pokušava preuzeti dubrovačke pjesnike, pisce i znanstvenike (Držić, Gundulić, Bošković i drugi).
Sve navedeno Kopitar je radio ne toliko iz osobne agende, koliko iz činjenice što je bio vrbovan od austrijskih tajnih službi kao vrhunski slavist toga vremena, ne bi li pomogao Srbe privući na zapad i katoličku vjeru u svrhu odmicanja od carske Rusije. Tu je dogovoreno da se taj posao pokuša napraviti preko reforme srpskog jezika, što je bio osnovni okidač za pronalazak neobrazovanog srbina Vuka Stefanovića Karadžića i Kopitarovu pomoć u izradi “nove paradigme srpskog jezika”. Taj je posao, kako smo rekli, većinom priređivao i pisao upravo Jernej Kopitar – sve zajedno na štetu Hrvata i hrvatskoga jezika. U tim aktivnostima Kopitar je bezrezervno negirao hrvatski jezik tvrdeći da on ne postoji, te je time negirao i Hrvate kao narod. Vrlo dobro nam je poznato što je kasnije o Hrvatima i hrvatskom jeziku govorio i provodio Kopitarov učenik Vuk Stefanović Karadžić. Njegovi stavovi još su kasnije korišteni kao temelj postavkama “Velike Srbije” koja se potom, nasreću bezuspješno, pokušala stvoriti kroz Domovinski rat i druge srpske izgubljene bitke na Balkanu.⁶

Zaključimo dakle vrlo precizno: Jernej Kopitar, kao glavni protuhrvatski jezični strateg, negator Hrvata i hrvatskoga jezika, mentor i učitelj neobrazovanog Vuka Stefanovića Karadžića u poslu “reformacije srpskoga jezika”, plagijator hrvatskih starijih rječnika za potrebe izrade srpskih, doušnik austrijskih tajnih službi i jedan od ondašnjih najznačajnijih slavista i balkanista – upravo on je osoba koja je svojim znanstvenim utjecajem promovirala hipotezu o Veneciji kao mjestu tiskanja hrvatske prve tiskane knjige, našeg Misala iz 1483.
Koliko ta hipoteza u takvim okolnostima – promovirana od osobe koja je vrlo negativno nastrojena prema Hrvatima – može biti objektivna, apolitična, realna i znanstvena – prosudite sami.

Elementi i argumenti za tezu o Veneciji

Unatoč tome što je prošlo više od 200 godina, do danas na temu Venecije kao lokaliteta tiskanja našeg Prvotiska nemamo objavljeno niti jedno znanstveno istraživanje ili analizu. O Veneciji kao našoj prvoj tiskari do sada nije napisan niti jedan rad, nije objavljena niti jedna knjiga, nisu ponuđeni nikakvi pokazatelji, elementi, sekundarni izvori, bilo što. Već 200 godina sve se svodi na puko prepisivanje jednih od drugih, počevši od Bobrowskog koji predlaže i Kopitara koji prihvaća – na ovamo. Zvonimir Kulundžić to jako dobro obrađuje i prikazuje u svojoj knjizi.⁷
Postavlja se pitanje zašto i danas pojedinci tvrde bez ikakvih dokaza i pokazatelja da je Prvotisak gotovo sigurno otisnut u Veneciji? Ukoliko i ne znaju genezu teze o Veneciji, pitanje je na čemu baziraju svoje zaključke ako niti jedno istraživanje o Veneciji do danas nije objavljeno? Ovdje ćemo ponuditi neke od najčešćih argumenata kojima se “dokazuje” Venecija te ćemo se usporedno kratko kritički osvrnuti na svaki od njih:

1. Venecija je krajem 15. stoljeća bila tiskarsko središte. Točno, ali ne jedino. Do 1480. godine preko stotinu gradova u Europi imalo je tiskare.
2. Prvotisak je naša najljepša inkunabula, besprijekorno tiskarsko remek djelo. Točno. I što to znači? Bilo tko sa pravim znanjem i stručnošću mogao je to djelo otisnuti bilo gdje.
3. Papir Prvotiska je njemačke proizvodnje, a Venecija je papir naručivala iz Njemačke. Venecija je imala i svoju proizvodnju papira i još važnije, papir iz njemačkih mlinova mogao je naručiti bilo tko, bilo gdje i bilo kada – te dostaviti bilo kome u Europi. Njemačko porijeklo papira prije bi bio argument za njemačku lokaciju tiskanja (Mainz, Strassburg, Nuremberg, Augsburg itd.) nasuprot tiskanja u Veneciji.
4. Venecija je tiskala najviše inkunabula u našoj okolini. Točno. Prema podacima Britannica Library Venecija je otisnula oko 2.600 inkunabula. Od toga, na njih samo 42 u njihovom kolofonu ne stoji da su otisnute u Veneciji. Prema tome, vjerojatnost da je neka inkunabula otisnuta u Veneciji, a da to ne piše u njenom kolofonu – kao što u kolofonu našeg Prvotiska ne piše mjesto tiskanja – iznosi samo 1,61% – što je razina statističke pogrješke.
5. Juri je napisao u Novakovom misalu 26. lipnja 1482. „štampa naša gori gre itd.“, jer je taj dan iz Izole putovao u Veneciju na pripreme za tiskanje. Mi ne znamo što je Juri taj dan radio u Izoli. Koliko je jaka gornja teza, isto toliko je jaka i teza da je taj dan došao iz Venecije u Izolu, jer se vraćao sa Novakovim misalom s tehničkih priprema za tiskanje u Kosinju (rezanje punci, lijevanje slova, itd.). U novije su vrijeme detaljno razrađene sve opcije mogućeg Jurijevog puta s Novakovim misalom – gdje se jedinom vjerojatnom čini ona da se Juri 26. lipnja 1482. našao u Izoli na svom putu s Novakovim misalom iz Venecije, vraćajući se s posla rezanja punci za slova Prvotiska. Isto tako potvrđena je bjelodana činjenica, koju danas neki istraživači pokušavaju negirati i zanemariti: Novakov misal odabran je prvenstveno zbog svoje ljepote slova kao onaj po kome su rezane punce za slova Prvotiska.⁸
6. Glagoljska slova tako visoke kvalitete mogla su se napraviti samo u Veneciji. Gotovo sigurno točno. Slova Prvotiska napravljena su po uzoru na slova Novakovog misala i zaista su visoke tehničke i umjetničke razine. Ključni i najduži posao u izradi slova predstavlja rezanje punci od majstora slovoslagara, zlatara i drugih. Puncama se (punch) iskale matrice u mekšem materijalu i to je gotov posao. Bilo tko i bilo gdje mogao je potom vrlo jednostavno izliti slova, ako je imao peć na drva, Gutenbergovu ručnu prešicu za lijevanje slova i dovoljno legure olova. Zašto se punce i matrice nisu mogle naručiti i izraditi u Veneciji te u jednoj manjoj kutiji transportirati u Hrvatsku gdje su se potom u par dana odlila slova?
7. Hrvati nisu imali znanja, financije, organizacijskih sposobnosti, umijeća i sl. otisnuti takvo tiskarsko djelo kao što je Prvotisak. Sluganski, postjugoslavenski i šovinistički stav prema Hrvatskoj i Hrvatima. Bili smo i jesmo daleko sposobniji, utjecajniji, moćniji i pismeniji nego što nas i danas prikazuju određeni domaći i strani akteri.
8. Zašto se Marulićeva Judita tiska 1521. godine u Veneciji, a ne u Kosinju? Iz istog razloga zbog kojeg se tri izdanja Judite (1521., 1522. i 1586.) ne tiskaju u Senju koji ima tiskaru od 1494. godine ili u Rijeci koja ima tiskaru od 1530. godine. Ovo je potpuno promašeni argument za Veneciju. Kosinjska tiskara nije bila trajna oficina u današnjem smislu, već trenutni projekt Anža Frankapana. U počecima smo tiskarstva. Na isti je način Senjska tiskara bila trenutni projekt Blaža Baromića, kao što je i Riječka tiskara bila izuzetno kratak projekt Šimuna Kožičića Benje. Pretpostavljeni rad Kosinjske tiskare – 10 godina, Senjske tiskare – 13 godina i Riječke tiskare – samo 6 mjeseci.
9. Neke druge hrvatske inkunabule otisnute su u Veneciji, pa je najizglednije da je to slučaj i sa Prvotiskom. U Veneciji su otisnute ove hrvatske inkunabule: Ispovid ili Izgubljena inkunabula 1492., Baromićev brevijar 1493. i Lekcionar Bernardina Splićanina 1495. Međutim, kod tiskanja hrvatskih knjiga za koje znamo da su otisnute u Veneciji, bez iznimke postoji jedna pojavnost koja do sada nije obrađivana. Tu pojavnost obradit ćemo u sljedećem poglavlju.

Možemo zaključiti kako argumentacija za tiskanje Prvotiska u Veneciji nije niti na razini znanstvene pretpostavke ili hipoteze. Tu nema govora o ozbiljnoj, metodološki definiranoj i utemeljenoj tezi, postavljenoj na objektivnim, makar sekundarnim izvorima. Sa Venecijom se, u nedostatku bilo kakvih dokaza, barata isključivo osobnim dojmovima i osobnim stavovima. Kako i zašto se ta dogma bez ikakvih dokaza donosi kao “gotovo sigurna znanstvena činjenica” ostaje otvoreno pitanje njenim promotorima.

Što je zajedničko svim hrvatskim knjigama koje su zaista otisnute u Veneciji?

Za potrebe ovog rada donosimo analizu šesnaest hrvatskih knjiga otisnutih u Veneciji kroz promatrano razdoblje od stotinu godina – od kraja 15. do kraja 16. stoljeća. Možemo reći da smo obradili gotovo sve hrvatske knjige koje su u tom razdoblju potvrđeno tiskane u Veneciji.
Sve one, bez obzira jesu li crkvene, svjetovne, umjetničke, glagoljske ili latinične bez iznimke imaju jedan zajednički nazivnik. Dakle, na svim hrvatskim knjigama otisnutima u Veneciji uvijek i bez iznimke u njihovom kolofonu ili na njihovoj naslovnici dolazi podatak – latinskim (rijetko talijanskim) jezikom i latinicom – o tiskanju u Veneciji. Stoga, vrlo jednostavnim induktivnim zaključivanjem s pojedinačnog na opće možemo predložiti sljedeće tvrdnje:

1. Ukoliko, prema podacima Britannica Library, od 2.600 inkunabula otisnutih u Veneciji na njih samo 42 ne stoji podatak o tiskanju u Veneciji, možemo zaključiti kako je gotovo zanemariva mogućnost (1,61%) da je neka inkunabula otisnuta u Veneciji – bez naznake tiskanja u Veneciji.
2. Ukoliko imamo šesnaest hrvatskih knjiga različitog sadržaja i provenijencije koje su, u razdoblju od 1493. do 1595. godine otisnute u Veneciji, jer na njima tako stoji napisano latinskim (rijetko talijanskim) jezikom i latinicom, možemo zaključiti da će sve hrvatske knjige koje su otisnute u Veneciji imati takav ili sličan podatak. Odnosno obrnuto, možemo zaključiti kako je zanemariva mogućnost da je neka hrvatska knjiga otisnuta u Veneciji bez naznake da je tamo i otisnuta.
3. Ukoliko imamo hrvatsku knjigu s kraja 15. do kraja 16. stoljeća na kojoj ne stoji podatak latinskim jezikom i pismom da je otisnuta u Veneciji možemo zaključiti upravo to – ta knjiga gotovo sigurno nije otisnuta u Veneciji. Ovaj uvjet zadovoljava Prvotisak, koji dolazi bez ikakve naznake o mjestu tiskanja, i sasvim logično sve knjige otisnute u Senjskoj i Riječkoj tiskari – na kojim to tako i piše.

Kako vidimo sve tri tvrdnje gotovo savršeno nadopunjavaju jedna drugu. No, vrlo ih je važno vizualizirati, pa niže donosimo naš Prvotisak, a potom i ostalih šesnaest hrvatskih knjiga otisnutih u Veneciji, s kratkim opisom i tumačenjem. Krenimo redom.

Zaključak

Hipotezu o Veneciji – bez ikakvih dokaza prihvaćajući samo puko promišljanje Bobrowskog – na ovim je prostorima prije više od 200 godina promovirao slovenski jezičar Jernej Kopitar. Radi se o tada istaknutom znanstveniku, koji je kako novija istraživanja pokazuju bio umrežen sa austrijskim tajnim službama s kojima je radio na “srpskoj stvari” – čime je direktno i svjesno štetio Hrvatima i hrvatskom jeziku. Negirao je hrvatski jezik i Hrvate, a ta je učenja kasnije promovirao njegov učenik Vuk Stefanović Karadžić. Očekivati da bi takva osoba bila objektivna, znanstveno umjerena i poštena u analizi hrvatske kulturne i tiskane povijesti – naprosto je naivno.
Prema tome, ukoliko je promotor teze o Veneciji bio najblaže rečeno neobjektivan prema Hrvatima, tada je sasvim logično zaključiti kako je i njegovo promišljanje o hrvatskoj povijesti i kulturi – isto tako neobjektivno. On je bez ikakvih dokaza poklonio Veneciji naš hrvatski Misal iz 1483. da bismo se mi danas – više od 200 godina nakon toga – još uvijek ozbiljno borili poništiti to dogmatsko i ničim utemeljeno promišljanje.
Tako hipoteza o Veneciji do danas nema objavljeno niti jedno istraživanje, rad, knjigu, a kroz koja bi se pregnuća znanstveno objektivno i metodološki ispravno obradila. Zašto nema? Zato što dokazi, pokazatelji, argumenti, sekundarni izvori ili bilo kakvi podatci o tome naprosto ne postoje. U suprotnom ti bi se podatci odavno temeljito obradili i objavili. Ono što imamo jesu osobna promišljanja i osobni stavovi pojedinih autora – koji naprosto u kontekstu znanstvene analize ne stoje, jer opet za ta promišljanja nema nikakvih dokaza.

I najvažnije – u ovom smo radu jasno pokazali stvarnu situaciju sa tiskanjem hrvatskih knjiga u Veneciji na čak šesnaest pronađenih primjera. Sve što je od hrvatskih knjiga otisnuto u Veneciji – od 1483. do 1595. godine i bez obzira na provenijenciju – dolazi sa jasnim podatkom da JE otisnuto u Veneciji. Inzistirati bez ikakvih dokaza na tome da je naša prva tiskana knjiga otisnuta u Veneciji iako eto jedina nema podatak na latinskom jeziku i pismu o tome – dok sve druge hrvatske tiskane knjige bez iznimke imaju taj podatak ako dolaze iz Venecije – naprosto nije znanstveno promišljanje. Na sadašnjoj razini spoznaje, promišljajući o vrlo štetnom, protuhrvatski nastrojenom Jerneju Kopitaru te analizirajući hrvatske knjige otisnute u Veneciji, možemo zaključiti samo jedno:

Ukoliko pojedina knjiga na hrvatskom jeziku od 1483. do 1599. godine – bez obzira na njeno pismo (glagoljica, latinica, latinica-gotica), autora, namjenu, umjetničku razinu ili provenijenciju – nema na sebi jasan podatak na latinici i latinskom ili talijanskom jeziku da je otisnuta u Veneciji, tada ta knjiga NIJE otisnuta u Veneciji.

Prijedlog za nastavak istraživanja

Predlaže se istražiti knjige otisnute na hrvatskom jeziku bez obzira na pismo ili provenijenciju, a koje su možebitno otisnute u drugim tiskarskim središtima izvan Hrvatske, u razdoblju od 1483. do 1600. godine. Za primjer, ovdje donosimo tri hrvatske knjige otisnute u Rimu u nešto duljem razdoblju od zadanog, a na kojima primjećujemo istu pojavnost poput hrvatskih knjiga otisnutih u Veneciji. Kod njih također dolazi jasan podatak na latinskom jeziku da su otisnute u Rimu.

dr. sc. Ivan Mance, Zagreb, 11. travnja 2026.

Literatura

1. Kopitar izrijekom navodi: „ein Missale stampato con carattere Gerolimiano a Roma(?) vom jahre 1483.“ Više u: Kopitar, J.(1808.). Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kärnten und Steyermark. Leibach: Wilhelm Heinrich Korn, str. 387.
2. Bobrowski je prvi napravio analizu našeg Prvotiska na primjerku iz Vatikanske biblioteke, u kojem piše poznatu uzrečicu kako je taj naš Prvotisak “rjeđi od bijeloga gavrana.” Danas je taj rukopis digitaliziran i uvezen u Vatikanski primjerak Prvotiska, signature Inc. II 733, a kojem se može mrežno pristupiti na sljedećoj poveznici: https://digi.vatlib.it/view/Inc.II.733, pristupljeno: 31.5.2023.
3. Tako Bobrowski piše Kopitaru sljedeće: „To je prva tiskana knjiga u slavenskom jeziku koja je ugledala svjetlo. Ali nepoznato gdje? Možda u Veneciji?“ Više u: Kulundžić, Z. (1960.). Kosinj kolijevka štamparstva slavenskoga juga. Zagreb: Vlastita naklada, str. 15.
4. “Svi Karadžićevi životopisi ističu velik utjecaj Jerneja Kopitara na njegov rad. U početnim Karadžićevim koracima Jernej Kopitar bio je glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Jerneja Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik.” Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Vuk_Karad%C5%BEi%C4%87, pristupljeno: 2.6.2023.
5. Više u: Grčević, M. (2009.). Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme. Filologija, 53, str. 1.-53.
6. Na osnovi Karadžićeve (čitaj Kopitarove) teze “Srbi svi i svuda” kasniji su srpski jezikoslovci i etnolozi smatrali da Srbi i Hrvati govore jednim jezikom, često nazivanim “srpskohrvatski jezik”, dok su neki makedonski jezik smatrali južnim srpskim dijalektom. Karadžić negira postojanje Hrvata. Prema njemu se radi o Srbima “rimskog zakona”. Ovdje se jasno vidi potpis Jerneja Kopitara. Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbi_svi_i_svuda, pristupljeno: 7.6.2023.
7. Više u: Kulundžić, Z. (1983.). 500 obljetnica Kosinjskog misala. Zagreb: Vlastita naklada, str. 29.-36.
8. Više u: Mance, I. (2025.). Prvi hrvatski tiskar Broz žakan. Oroslavje: Kosinj konzalting, str. 174.-195.