Kosinjska dolina nalazi se u centralnom dijelu Like, između visokih obronaka Velebita. Kroz središnji dio doline teče rijeka Lika, koja svojim specifičnim meandrom ponire pod Velebit. Kosinjska dolina naseljena je od neolitika, gdje se u špilji Golubinjači – danas poplavljena jezerom Kruščica – pronalaze ostaci ljudskog života do 5.000 godina prije Krista. U rimsko doba Kosinj je bio naseljen oko brda Basarica u Donjem Kosinju, gdje se u drugoj polovini 19. stoljeća na crkvini sv. Marka pronalaze tragovi rimskog naselja koji se prenose u i oko crkve sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju. Radi se o poklopcu rimske urne koji danas služi kao postolje raspelu ispod crkve sv. Ivana, o dvije kamene urne s rimskim natpisima koje su ugrađene u ogradni zid kod kolnog ulaza u crkvu sv. Ivana te o dva rimska sarkofaga koji služe kao pomoćni oltari u samoj crkvi.
U šumi Begovači, 1.200 m od istoimenog vrela na području Legenac, nalazi se tzv. Pisani kamen, epigrafski spomenik „in situ“ koji je vjerojatno nastao u 1. st. nakon Krista. Pisani kamen govori o dva ilirska plemena, Ortoplinima za koje znamo da su obitavali negdje na prostoru današnje Stinice kod Jablanca (Ortopla) i Parentinima koji su vjerojatno obitavali u Gornjem Kosinju. Natpis kao zajednički dogovor (lat. conventione) dozvoljava Ortoplinima ulazak na prostor Parentina, koji je ulaz (lat. aditus) udaljen 500 rimskih koraka od Pisanog kamena, te prolaz do žive vode (lat. aquam vivam) – danas zvane vrelo Begovača.
U Kosinju se nalazi i Banj Dvor ili Banj Stol – današnja Mlakvena Greda – za koju se pretpostavlja da je lokalitet stolice prvih hrvatskih banova praktički od doseljenja Hrvata i formiranja prvih hrvatskih državnih zajednica na ovamo. Iz 1411. godine imamo sačuvana dva dokumenta kao odluke dva hrvatska bana napisane upravo u Banj Dvoru ili Banj Stolu. Uz Banj Dvor povijesni dokumenti spominju i Banje Polje koje vjerojatno u svom imenu čuva današnji kosinjski zaselak Poljan, pozicioniran upravo srednjovjekovnom cestom ispod Banj Dvora. U Banj Dvoru krije se neistraženi arheološki lokalitet površine oko 25.000 m2, na kojem je sondiranjem pozicionirana crkvina iz otprilike 11. stoljeća. Većeslav Henneberg u svom obilasku 1920.-tih godina opisuje taj prostor kao područje omeđeno zidinama u kojem se nalaze tragovi cijelog kompleksa građevina različitih namjena.
Naziv Kosinj prvi se puta spominje 1374. godine koji kao lokalitet grada Kosinja dolazi u zapisu nedavno pronađenog Kosinjskog rukopisnog glagoljskog misala. Radi se o misalu koji je napisan negdje početkom 14. stoljeća možda na prostoru Kvarnera, a koji je kupljen u Kosinj 1374. godine za liturgijske potrebe dvije kosinjske crkve. U to vrijeme grad Kosinj držao je knez Stjepan I. Frankapan. U istom stoljeću, no nešto ranije, izgrađena je vjerojatno i kosinjska glavna crkva – danas naziva sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju. Od te crkvine ostao nam je sačuvan podatak o oltarnom kamenu na kojem je glagoljicom bilo uklesano raspelo, riječ oltar i 1320. godina. U 15. stoljeću župa Bočać – kao geografsko područje Kosinjske doline koja se prvi puta spominje u darovnici kralja Petra Krešimira IV. 1071. godine – pomalo poprima naziv Kosinj, prema tada glavnom središtu, već spomenutom gradu Kosinju. Radi se o gradini koja se nalazi na području zaselka Ribnik u Kosinjskom Bakovcu i koju danas pogrješno nazivaju grad Ribnik. Nema niti jednog povijesnog traga gdje bi se grad Kosinj nazivao gradom Ribnikom. Grad Kosinj srednjovjekovni je naziv predmetne gradine, dok je Ribnik novovjekovni naziv zaselka gdje je grad Kosinj geografski pozicioniran.
U 15. stoljeću gradom Kosinjem vladaju po njemu nazvani knezovi Kosinjski. Radi se o obitelji Lacković od plemena Stupića, koji 1489. godine prvo potvrđuju vjerojatno stariju posudbu grada Kosinja i okolnih sela knezu Anžu Frankapanu Brinjskom, da bi 1499. godine zamijenili grad Kosinj i okolna sela sa knezom Anžom – za kojeg pretpostavljamo da je financijer i organizator naše prve i najstarije tiskare. Knez Anž Frankapan već sljedeće 1500. godine gradi svoju kapelu u gradu Kosinju, o čemu imamo sačuvan glagoljski natpis danas ugrađen u kapelu sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu. Uz njega u kapeli sv. Vida ugrađena su još tri glagoljska natpisa, posljednji kao obrnuto okrenuto glagoljsko slovo Az pronalaze Žubrinić i Mance 2015. godine.
Kosinj je najpoznatiji po tezi da je u njemu otisnuta naša prva tiskana knjiga, Misal po zakonu rimskoga dvora od 22. veljače 1483., ali i najstariji tiskani glagoljski Brevijar po zakonu rimskoga dvora iz 1491. godine. Novija istraživanja pokazuju da bi taj Brevijar ipak mogao biti otisnut 1490. godine. Teza o Kosinjskoj tiskari temelji se na istraživanjima Zvonimira Kulundžića koji u kalendaru Prvotiska iz 1483. – kod datuma 30. ožujka – pronalazi slijepo otisnutu siglu GBDKG BROZŽ u kojoj prepoznaje potpis kosinjana Ambroza (Broza) Kacitića od Plemena Kolunića, đakona, glagoljaša, pavlina, kasnije svećenika i javnog bilježnika. Kulundžić taj slijepi otisak povezuje sa tzv. Opisom Like i Krbave iz 1695. godine u kojem se izrijekom spominju glagoljski brevijari otisnuti u gradu Kosinju. Najnovija istraživanja (u postupku je objave knjiga Ivana Mance: Kosinjska tiskara – povijesna, informacijska i kartografska studija) čvrsto temelje Kosinj kao najdominantniju tezu o našoj prvoj tiskari. Mance pronalazi – uz Kulundžićevu siglu – još sedam pozicija slijepih otisaka u Prvotisku, koji svi također upućuju na kosinjskog pavlina Broza Kacitića od plemena Kolunića. Uz analizu 225 povijesnih kosinjskih karti i cijeli niz drugih povijesnih pokazatelja, u istraživanju se obrađuje i crkva sv. Jeronima – kako su Kosinjani imenovali svoju matičnu župu u Gornjem Kosinju po oslobođenju Like od Osmanlija i ponovnom doseljenju Hrvata na te prostore. Radi se o jedinstvenom primjeru u povijesti Like, gdje se neka župna crkva imenuje po praocu i zaštitniku glagoljice i glagoljaštva.
Prema tome, Kosinj danas možemo smatrati važnim srednjovjekovnim glagoljskim prostorom, u kojem se glagoljalo po sačuvanim tragovima od početka 14. stoljeća, koji je koristio glagoljske liturgijske rukopisne knjige 109 godina prije tiskanja našeg Prvotiska, koji je iznjedrio cijeli niz glagoljaša (već spomenuti pavlin Broz Kacitić, Ivan Martinušević kao službenik Anža Frankapana koji se pojavljuje na kamenom zapisu 1500. godine, pop Tomaš Petrinić koji prepisuje svoj glagoljski zbornik 1503. godine na Banj Dvoru i mnogi drugi) te koji je u konačnici vjerojatno bio i lokalitet naše prve i najstarije tiskare – koja je radila od 1482. do 1490./91. godine.
Za portal Selo.hr: mr. sc. Ivan Mance, u Zagrebu 3. travnja 2023.