Kosinjska dolina i glagoljička tiskara

*Ovaj rad objavljen je na stranicama prof.dr.sc. Darka Žubrinića 2015. godine, Croatianhistory.net. LINK.
Rad je prenesen na ove stranice i dorađen najnovijim istraživanjima iz knjige “Kosinjska tiskara“.

dr.sc. Ivan Mance i prof.dr.sc. Darko Žubrinić

Kosinjska tiskara

Wikipedija: Kosinjska tiskara najstarija je tiskara u Hrvatskoj i na slavenskom jugu koja se nalazila u gradu Kosinju (srednjovjekovni burg), na području današnjeg zaselka Kosinjski Ribnik, na arheološkom i povijesnom lokalitetu u području Kosinjskog Bakovca, u blizini Gornjeg Kosinja.

Dvadeset i osam godina nakon što je u Njemačkoj izumljen tiskarski stroj osnovao je u gradu Kosinju Anž (Ivan) VIII. Frankapan Brinjski prvu hrvatsku tiskaru. U njoj je 22. veljače 1483. dovršeno tiskanje Misala po zakonu rimskoga dvora, prve tiskane knjige na glagoljici i hrvatskom jeziku, odnosno hrvatskoj redakciji staroslavenskog jezika. Prvi hrvatski tiskar koji je radio na dotiskivanju Misala po zakonu rimskoga dvora bio je rođeni Kosinjan, Ambroz Kacitić od plemena Kolunića, o čemu je ostavio svoj potpis i druge informacije u svim slijepim otiscima koji dolaze u hrvatskom Prvotisku.

Zvonimir Kulundžić zaslužan je za prvotno postavljanje teze da je u Kosinju postojala tiskara u kojoj su se otiskivale hrvatske inkunabule, misali i brevijari. Ivan Mance u novije vrijeme detaljno je obradio sve aktualne teze o prvoj hrvatskoj tiskari i utemeljio grad Kosinj kao najizgledniji lokalitet prve hrvatske tiskare. Helmut Presser, voditelj Gutenbergovog muzeja u Mainzu, izrađuje sa svojim suradnicima 1962. godine Svjetsku kartu širenja tiskarske umjetnosti i na nju postavlja Kosinj s godinom 1483. Kosinj dolazi na čak 225 povijesnih karti od prvog prikaza na kartama do kraja 19. stoljeća. Ne postoji grad ili mjesto u Hrvatskoj koje je prikazano na tako velikom broju povijesnih karti.

Kosinjsko glagoljaštvo

Oltarni kamen iz 1320. godine.

Izrađen najvjerojatnije za oltar današnje župne crkve sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju. O njemu imamo sačuvan samo zapis, kamen je nažalost izgubljen.

Fragment Kosinjskog misala iz poč. 14. stoljeća.

Ovaj rukopisni misal kupljen je 1374. u Kosinj, pisan vjerojatno početkom 14. st. na području Riječkog zaljeva. Korišten je u kosinjskim srednjovjekovnim crkvama i selima Buci i Srakovina. Crkva u Bucima predstavlja današnju crkvu sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju, dok je selo Srakovina u novom vijeku nazvano Sraklin, koji je tek 1913. preimenovan u današnji Kosinjski Bakovac. Vidi [Zor] i [Mance]. Ovo je jedan od osam sačuvanih listova, koji se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Ljubljani.

Mance predlaže transliteraciju zapisa koji dolazi na dnu stranice i koji nam otkriva kosinjske srednjovjekovne svećenike, ljude i mjesta (žuto prijedlog ispune oštećenog dijela lista):

Ljet  g(ospod)n(i)h  1370.  t(e)r  4.  kada /kuplene biše te k/nige  pop  Juraj  u  Srak(o)vini  stoe
u  st(o)ga  Jurja  st(ah)  mu  Matiju  u  Buk/i … za •?• d/ukat.  A  onda  biše  kral  ug(a)r
ski  Loiš  a  u  to  vrime  držaše /grad Kosi/n  Štefan.
A  biše  dobri  biškup  Petar  k/rbavski a kosin/ski  biše  Martin,  pop  u  Bucih.
A  bihu  dobri  muži  Radosl/av … sa/tnik  Stipan  t(e)r  Braslav  t(e)re
dobro  svećaše  tr(s)je  t/… Bog na/m  pomagai  Am(e)n. 

Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 104.

Odnosno modernim hrvatskim jezikom:

Godine gospodnje 1374. kada je kupljena ova knjiga, vlč. Juraj službovao je u Srakovini (Bakovcu Kosinjskom).
Uz njega je službovao i vlč. Matija u Bucima (Gornjem Kosinju) a ovu knjigu su platili ? zlatnika.
Onda je bio kralj hrvatsko-ugarski Ludovik I. Anžuvinac, a u to vrijeme držao je grad Kosinj knez Stjepan II Frankapan Krčki.
Tada bijaše dobri biskup Petar Krbavski, a kosinjski župnik bijaše vlč. Martin u Bucima (Gornjem Kosinju).
Tada bijahu (u Kosinju) dobri ljudi Radoslav (….) satnik Stjepan i Braslav,
koji dobro svetkovaše vino (…). Bog nam pomozi. Amen.

Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 109.

Kolunićev rukopisni zbornik od 07. srpnja 1486. godine

Kosinjski brevijar iz 1490. godine.

Druga po redu hrvatska glagoljaška inkunabula je Kosinjski brevijar iz godine 1490. Eduard Hercigonja u svojem značajnom djelu Povijest hrvatske književnosti II, Zagreb 1975., na str. 213, piše sljedeće:

Valja napomenuti da kada je riječ o Kosinju kao mjestu gdje se nalazila oficina, danas više nema sumnje, zahvaljujući preciznim poredbenim, tekstološkim istraživanjima, da je ovdje doista tiskan glagoljski Brevijar iz godine 1491.

U Kosinjskoj je tiskari 1490. godine¹ otisnut i Brevijar po zakonu rimskoga dvora, druga najstarija glagoljska tiskana knjiga na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. Jedan nepotpun papirnati primjerak te knjige čuva se u knjižnici Marciani u Veneciji, a drugi pergamentni ulomak kalendara čuva se u Vatikanskoj knjižnici.
Pergamentni odlomak od 6 listova kalendara prišiven je na početku primjerka Brozićeva brevijara iz 1561. godine koji se čuva u Vatikanskoj biblioteci (Borg. Illir. 19.). Taj je odlomak 1876. godine uočio Dragutin Antun Parčić i o njemu pisao u Viencu (god. 1876., str. 826.). Na samom primjerku Brozićeva brevijara Parčić je napisao da taj odlomak pripada nepoznatom izdanju brevijara iz 1492. godine (zapravo iz 1490.).Taj je pergamentni primjerak digitaliziran i može mu se pristupiti [ovdje].

Glagoljski natpisi iz 1500. godine

Glagoljski natpisi danas se nalaze na kapeli sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu. Oni su 1769. godine – prilikom restauracije kapele sv. Vida – preneseni sa kapele Anža Frankapana Brinjskog koja se nalazila unutar 1km udaljenih zidina grada Kosinja. Taj grad Kosinj pogrješno se u literaturi naziva kula Ribnik ili Kosinjski Ribnik. Ne samo da to unosi zabunu i miješanje sa Ličkim Ribnikom, već se Ribnik kao toponim u Kosinjskoj dolini pojavljuje tek u novom vijeku – nakon oslobođenja Like od Osmanlija – i predstavlja zaselak u Kosinjskom Bakovcu, tada zvanom Sraklin. Dakle, jedini ispravni naziv kosinjskog srednjovjekovnog burga i mikrolokaliteta Kosinjske tiskare – jest: grad Kosinj.
Anž Frankapan Brinjski zamijenio je grad Kosinj sa knezovima Kosinjskim i postao njegovim vlasnikom 1499. godine. Sljedeće 1500. godine (ne 1517. godine kako se to u starijim Fučićevim istraživanjima navodi) on unutar grada Kosinja gradi svoju kapelu i imenuje svog osobnog kapelana Ivana. Tu se spominju župnik Jelušić i upravitelj/kaštelan grada Kosinja Petrica Grubišić. No, kao najvažnija osoba uz Anža Frankapana dolazi njegov vjerni službenik Ivan Martinušević. Pogledajmo niže fotografije.

Glagoljsko slovo AZ uklesano kao jedno slovo u kamenom bloku. Blok je postavljen naopako. Ovo slovo ne donosi se nigdje u literaturi do knjige “Kosinjska tiskara”, a pronašli su ga i utvrdili Darko Žubrinić i Ivan Mance 2015. godine. Kameni blok sa slovom AZ nalazi se na visini cca. 1,5 m, na uglu crkve prije samog ulaza u natkriveni prostor.

Transkripcija:

pop°elušić°k
tada°bih°prib
nš°tu°i°petrica°g
bšić°ki°bh°odvtnk

Transliteracija:

pop elušić k(i)
tada bih prib-
(a)n(u)š tu i petrica g(ru)
b(i)š(i)ć ki b(i)h odv(i)tn(i)k

Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 166.-167.

Odnosno, modernim hrvatskim jezikom: “Pop Jelušić² koji tada bijah župnik tu i Petrica Grubišić³ koji bijah kaštelan”.

Transkripcija i transliteracija:

cimer°kneza
anža f

cimer kneza
anža f(rankapana)

Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 165.

Odnosno modernim hrvatskim jezikom: “Grb kneza Anža Frankapana”. Ploča je također naopako postavljena, dok se na ovoj slici donosi ispravno. Ploča prikazuje grb kneza Anža Frankapana Brinjskog, identično kako taj grb dolazi na svodu kapele u starom gradu Brinju – odnosno Jeloviku, a kasnije Sokolcu.

Ovo je i najvažnija ploča za ubiciranje godine, kao i prepoznavanje vrlo važne osobe koja se na toj ploči spominje uz Anža Frankapana Brinjskog. Pogledajmo transkripciju:

•č•f•v°ži°miseca•ijuna°dan°z
i°va°vrime°vzličenoga°i°z
možnoga°gdina°kneza°anža°f
ksm°i°pečaja°i°va°vrime°plemenito
ga°i°počtanoga°čka°ivana°mar
tnuševića°ki°biš°otmu°slu°gdi

Transliteracija:

•č•f• (=1500) v(a)? ž(upi) i(vana)? miseca •ijuna dan z (=9) i va vrime vz(ve)ličenoga i zmožnoga g(ospo)dina kneza anža f(rankapana)k(rčkoga) s(enskoga) m(odruškoga) i p(r)ečaja i va vrime plemenito ga i počt(ov)anoga č(ovi)ka ivana mart(i)nuševića ki biš(e) ot(o)mu slu(žil) g(ospo)di(nu)

Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 167.-169.

Odnosno modernim hrvatskim jezikom:

1500. (godine). U župi sv. Ivana 9. lipnja.
I u vrijeme uzdignutoga i o-
snaženoga gospodina kneza Anža Frankapana,
krčkoga, senjskoga, modruškoga i ostaloga. I u vrijeme plemenito-
ga i poštovanoga čovjeka Ivana Mar-
tinuševića koji bijaše tome služio gospodinu.

Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 175.

Detaljna analiza – koja je u datumu dijametralno različita od starijeg Fučićevog čitanja (Fučićevo čitanje = 19. lipnja 1517., Manceovo čitanje = 9. lipnja 1500.) te dijelom i u stilu teksta – donosi se u knjizi Kosinjska tiskara.⁴ Ovdje ćemo samo istaknuti upravo Kosinjana Ivana Martinuševića, vjernog službenika Anža Frankapana Brinjskog koji se pojavljuje i na zadnjoj sačuvanoj listini Anža Frankapana iz 1513. godine – kojom Anž daruje Ivana upravo selom Srakovina – Sraklin – Kosinjski Bakovac, odnosno prostorom gdje se ove ploče i danas nalaze. Ta listina također se prvi puta donosi i analizira u knjizi “Kosinjska tiskara.”⁵

Kosinjski Zbornik Tomaša Petrinića iz 1503. godine

U literaturi nazivan Codex. Slav. 78 ili cod. Vindob. slav. br. 78 po njegovim signaturama, odnosno Petrinićev zbornik ili Zbornik Tomaša Petrinića po njegovom autoru. Koliko je poznato prvi ga u literaturi predstavlja Ivan Milčetić koji njegove dijelove donosi na ćirilici 1911. godine. Nakon toga Petrinićev zbornik opisuju Strohal, Hercigonja i drugi autori. Najcjelovitiju obradu Zbornika Tomaša Petrinića donosi Johannes Reinhart koji ga vrlo detaljno jezično obrađuje.

Bez iznimke za predmetni zbornik se u kompletnoj literaturi govori kako je iz Like ili oni precizniji navode iz Bužana u Lici. Ne griješe ni jedni ni drugi, no izvan svake sumnje Tomaš Petrinić je svoj Zbornik „prepisao na drugu hartju“ u Ban Dvoru u Bočaću, odnosno u Kosinju. Nema nikakve dvojbe kako Ban Dvor nije spadao u šire područje Bužana već u Bočać – odnosno u Kosinj – na isti način kako i danas Mlakvena Greda i Mlakva spadaju pod Kosinj.⁶

Transliteracija:

A°se knige i-
spisah’ na°drugu hartu. Ja mnogo grišni
pop’ Tomaš’ Petrinićь z°Bana Dvora⁷ z°Bužan’
plemene Stupićь počtovanomu redovnikuь
g(ospo)d(i)nu Matiju Gašćaninu. Ki tada biše d-
ržitel crkve s(ve)te Marie v°gradu Elov-
ici i°arhiprvad’ Brinski.

Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 120.

Čarobna kosinjska dolina

Kosinjska dolina je vjerojatno najljepša dolina u Hrvatskoj, dugačka oko 5 km, sa selima i zaselcima raspoređenim po njenom rubu. Kosinjska dolina sastoji se od šest sela:  Gornji Kosinj, Kosinjski Bakovac, Donji Kosinj, Lipovo Polje, Krš i Mlakva, te nekoliko zaselaka. Tako Gornji Kosinj sadrži zaselke: Lopar, Šušanj, Pod Jelar i Mance-Draga. Krš sadrži i zaselak Zamost, a Donji Kosinj sadrži zaselke: Vukelići, Jugovići, Sv. Ivan, Draškovići, Selišće (Selište), Rudinka i Goljak.

Kosinjski most

Most u Kosinju na rijeci Liki izgrađen je 1936., s izvedenim valjkastim prorezima, da bi se olakšao protok vode tijekom čestih poplava. Taj krasan most projektirao je oko 1925. godine inž. Milivoj Frković (Petrinja, 1887. – Zagreb, 28. XII. 1946.).

O gradnji mosta piše dr. Rudolf Horvat sljedeće:

„Radi toga je tadašnja hrvatska zemaljska vlada odlučila, da će mjesto drvenog mosta sagraditi kameni most. Izvedbu je tada osujetio svjetski rat, a poslije rata nestade i hrvatske zemaljske vlade. Da se ipak jednom dokrajče neprilike, što ih je trpio narod uslijed pomanjkanja valjanog mosta, dali su sami Kosinjani g. 1925. izraditi nacrte za gradnju kamenog mosta; oni su nacrte zajedno s proračunom podnijeli ministarstvu građevina u Beogradu uz molbu, da država podigne taj most. I zaista je država g. 1928. pristupila gradnji toga mosta. Troškom od 630.000 dinara izgrađeni su g. 1929. temelji, stupovi i zidovi za privozne rampe. Ovu je gradnju izveo ing. H. Freund, poduzetnik iz Gospića. Nato je država obustavila daljnju gradnju, te je most ostao nedovršen punih 6 godina. Istom g. 1935. nastavila je gradnju Savska banovina, pod čiju je upravu došla cesta, koja od Gospića vodi kroz Perušić u Kosinj. Posao je preuzela tvrtka I. Slavec iz Ljubljane, a gradnju je izvodio ing. A. Novak, i to po osnovi ing. Milivoja Frkovića. Most je troškom od daljnjih 870.000 dinara dovršen i prometu predan u prosincu g. 1936. Svi su dakle troškovi za gradnju toga mosta iznosili ravno 1,500.000 dinara. Niveleta nadvisuje temelje mosta za 12 metara. Dužina mosta s upornjacima (ali bez privoznih rampa) iznosi 70 metara, a širina između kamenih parapeta (ograde) 5 i po metra. Most se sastoji od 3 polukružna svoda, koji počivaju na 2 stupa i 2 upornjaka, a svaki ima 18 metara svijetlog otvora. Gradnja je izvedena od teškoga kamenja, koje se vadilo i tesalo blizu mosta. Beton je upotrebljen samo za temelje stupova i za još neke manje radove. Gradnjom toga mosta upravljao je ing. Milivoj Frković, a stalan su nadzor vršili inžiniri J. Plemić i V. Leskovac.“ (Horvat R. , 1941.)

Horvat R., Lika i Krbava I i II, 1941.

Potvrdu građevinske posebnosti Kosinjski most dobio je 11. ožujka 2009. i to od strane Europskog vijeća inženjera građevinarstva (European Council of Civil Engineers – ECCE). Navedeno vijeće postoji od 1985. godine i objedinjuje 26 europskih zemalja članica te gore navedenog datuma objavljuje monografiju pod nazivom „Civil engineering heritage in Europe“, a u kojoj se pojavljuje i kosinjski most. Vidi [pdf].

Kosinjani!
Blago li se vama,
kad vam voda
tira miše s poda.*
*pod podrazumijeva tavan

Nikola Bonifačić Rožin, 1955. god.

Fusnote

1. Analizom datuma Uskrsa za 1490. – 1494. po tada važećem Julijanskom kalendaru, povezano s blagdanom sv. Ambrozija u travnju mjesecu koji jedino u Kosinjskom brevijaru dolazi 3. travnja te nekim drugim podatcima iz kalendara – predložena je najizglednija i najvjerodostojnija 1490. godina. Prijašnja godina predložena je bez ikakvog istraživanja kao mogućnost vezana uz pomični kalendar blagdana koji dolazi u Kosinjskom brevijaru i počinje 1492. godinom, pa se pretpostavljalo da je otisnut godinu prije toga.
2. Fučić predlaže Jelušić, no može stajati i: Elušić, Velušić, Pelušić, Belušić ili neki E (za ime) pa Lušić za prezime. Sva ta prezimena postoje i danas.
3. Fučić kod Grubišića ispravno stavlja upitnik jer je situacija još složenija nego s Jelušićem. To može biti i: Gribašić, Grubšić, Grubašić, Gibašić, Gribišić, Grbašić, itd.
4. Ivan Mance (2023). Kosinjska tiskara. Kvaka, župe Gornji i Donji Kosinj, Kosinj konzalting, str. 157-176.
5. Isto, str. 149-151.
6. Isto, str. 114-115.
7. Ovdje je vrlo važno primijetiti kako Tomaš Petrinić kaže da je „z Bana Dvora“, a ne Banja Dvora. Na kraju zapisa Petrinić kaže kako „side v Bani Dvori“. Prema tome možemo zaključiti kako je izvorni srednjovjekovni naziv tog kosinjskog lokaliteta Ban Dvor – čime njegovo pojmovno značenje ne može biti jasnije