Kosinjska Mlakvena greda (Banj Dvor) – stolica prvih hrvatskih banova i najstariji hrvatski glavni grad

Banj Dvor, Ban Dvor, Bandwor, Bani Dvori, Banj Stol. Sve ovo su imena današnje Mlakvene grede, planinske litice smještene iznad sela Mlakva u Kosinju. Povijest Banj Dvora najvjerojatnije vuče svoje korijene u sam dolazak Hrvata na ove prostore, a vjerojatno je i prije toga taj lokalitet bio aktivan u Rimskom carstvu ili još ranije. No krenimo redom.

U često citiranom djelu bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta: O upravljanju carstvom (lat. De administrando imperio, skraćeno DAI) mogu se pronaći neke crtice o dolasku Hrvata i njihovoj prvoj političko-društvenoj organizaciji. Iako se povjesničari ne slažu oko njegovog autora niti sadržaja, djelo DAI ipak donosi najranije podatke o doseljenju Hrvata na današnje prostore te njihovom životu i radu od 7. do polovice 10. stoljeća. Tako se u DAI na jednom mjestu izrijekom kaže:

Zemlja je njihova (njih Hrvata, op. IM) podijeljena u 11 županija: Hilijevansku (Livno u Bosni), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku, Ninsku. A ban njihov vlada Likom, Krbavom i Gackom. ¹

Mnogi autori misle kako se ovo izdvajanje županija Like, Gacke i Krbave kojima upravlja ban, odnosi upravo na Bansku Hrvatsku. Danas je uvriježeno mišljenje kako se tu radilo o određenoj autonomiji župa Like, Krbave i Gacke – a koje su na svom području organizirale banovinu ili Bansku Hrvatsku na čelu koje je bio ban, banus, bajan. Tako je vjerojatno od dolaska Hrvata (7. stoljeće) na području Like, Krbave i Gacke vladao ban uz naslov: ban Like, Krbave i Gacke. ²
Prvi takav zabilježeni ban jest Pribina koji je bio ban Like, Krbave i Gacke u 10. stoljeću (oko 970. godine). ³ Ta Banska Hrvatska u kojoj je vladao ban, podrazumijevala je područje omeđeno Velebitom s jedne strane i Ličkom Plješevicom s druge strane. Na jug to područje ide do Velebitskog prijevoja i početka spuštanja prema Obrovcu, a na sjeveru omeđeno je Velikom i Malom Kapelom. Rekli bismo upravo Lika danas, u svom najširem i najopćenitijem smislu. Na kraju krajeva i Bašćanska ploča iz 1100 godine, kao jedan od najstarijih sačuvanih glagoljskih spomenika u Hrvata, govori o “Desimiru županu iz Krbave” te “Mratinu iz Like” ⁴ – ali spominje i grad Otočac koji je, kako onda tako i danas na određeni način centar i središte srednjovjekovne Gatačke župe (danas Gacke).

Unutar područja Banske Hrvatske ili župa Like, Krbave i Gacke samo se jedno mjesto naziva Banskim Stolom ili Banskim Dvorom, a radi se upravo o današnjoj Mlakvenoj gredi u Kosinju. Prema tome sva je prilika da su ban Pribina i drugi nepoznati banovi prije njega (a i nakon njega) stolovali upravo u srednjovjekovnom dvorcu ili fortifikaciji izgrađenoj na samim obroncima Mlakvene grede.

Vrlo je zanimljiva pozicija Banj Dvora unutar Banske Hrvatske jer kako vidimo nalazi se gotovo u središtu, rekli bismo nešto poput ondašnjeg glavnog grada. Isto tako danas je uvriježeno mišljenje da su u Banj Dvoru stolovali hrvatski banovi od 7. do najkasnije 11. stoljeća, međutim tu treba biti oprezan. Prvo, na tom području se u poznatoj darovnici kralja Petra Krešimira IV. iz 1071. godine definira područje Rapske biskupije, kojoj počinju pripadati župe Lika, Bužani i Bočaći. ⁵ Ovo je ujedno prvi i najstariji spomen Bočaća – odnosno kosinjskog kraja. Dakle, u 11. stoljeću vrlo vjerojatno se župa Lika podijelila na manje sastavnice, odnosno dala je dio svog teritorija novoosnovanim župama Bužani i Bočaći.

Bužani su se tako prostirali nešto prije današnjeg Krasna i Kutereva (oko Kopija) na sjeveru, do Perušića na jugu, a u širinu negdje od Štirovače, preko Kosinja, Krša sve do Studenaca i Kvarta. Unutar Bužana od 1071. godine na dalje spominje se samostalna oblast (gospodstvo, kneštvo, župa) Bočać, koje je pak zauzimalo današnje područje Kosinjskog Bakovca, Gornjeg Kosinja, Kruščice i Mlakve. ⁶

Drugo, u 11. stoljeću ojačava položaj banova, pa umjesto jednog bana – gospodara Like, Krbave i Gacke – imamo više banova, za više hrvatskih područja. Kako god bilo, dio banova koji su bili zaduženi za župe Liku, Bužane, Bočać, Krbavu i Gacku – vrlo vjerojatno je nastavio stolovati u Banj Dvoru – čak i do početka 15. stoljeća. O tome imamo jasan pisani trag iz 1411. godine. Banovi Pavao i Karlo Kurjaković (koji su vrlo vjerojatno služili zajednički kao banovi) osnivaju hospital sv. Marije Magdalene u Buškoj župi i daruju mu selo Hrvaćane. U tim listinama potpisuju se na sljedeći način:

Nos Paullus Comes Corbavia, Like, Busana; Regiorumque Dalm., Croat. Banus. Datum in Busana in Baniepale, die 23. Januarii anno 1411. U slobodnom prijevodu: Ja Pavao grof Krbavski, Lički, Buški itd. Dalmatinski i hrvatski ban. Pisano u Bužanima u Banjem Polju, dana 23. siječnja 1411. godine. ⁷

Nos Carolus Comes Corbaviae, Lika, Busana etc. Regnorumque Dalmatiae et Croatiae Banus. Datum in Busana in Baniestale. Die vigesimo tertio Mensis Januarii. Anno Domini Millesimo quadringentesimo vndecimo. U slobodnom prijevodu: Ja Karlo grof Krbavski, Lički, Buški itd. Dalmatinski i hrvatski ban. Pisano u Bužanima u Banjem Stolu, dana 23. siječnja 1411. godine. ⁸

Dakle ili je u to vrijeme uz Banski Stol (Banj Dvor) gdje su očigledno stolovali hrvatski banovi bila još jedna lokacija banske stolice u Banjem Polju ili su se što je vjerojatnije, zbog tada dvojnog banovanja knezova Kurjakovića napravili pomoćni prostori u Banj Polju. Stjepan Pavičić daje odgovor na pitanje gdje je u Bužanima moglo biti Banj Polje. Moralo je biti negdje u blizini Banj Dvora u nekoj ravnici, polju – kako mu i ime kazuje. Imamo i danas zaselak Poljan odmah ispod Mlakvene grede – a koji je očito sačuvao taj srednjovjekovni toponim i značenje banskog polja. ⁹

Imamo više izvora koji nam opisuju da je na Mlakvenoj gredi bila izgrađena fortifikacija kojoj se još ozbiljni tragovi naziru u vrijeme Frasa 1835. godine ¹⁰ te nakon njega i drugih autora. Međutim, jedini autor koji je detaljnije opisao fortifikaciju Mlakvene grede jest Većeslav Henneberg oko 1922. godine, kada je obilazio kosinjski kraj. U njegovom neobjavljenom rukopisu koji se čuva u Ministarstvu kulture stoji:

Mlakvena greda je velika litica zapadno od sela Mlakve te se na jug i zapad spušta okomito, dok su ostale strane manje strme. Na toj litici nalazi se velika gradina što se svojim oblikom posve priljubila kamenim stijenama. Na jugoistočnom kraju vide se zidine četverouglate utvrde nejednakih stranica. Od te utvrde i to od njenog sjeveroistočnog ćoška teku temelji zida 135 m u dužinu. Taj zid zatvarao je gradinu sa zapadne strane odakle je pristup najlakši. Zatim na ćošku zid nešto iskače, a zatim teče 150 m u dužinu prema sjeveroistoku. S juga je isto ta velika gradina što u opsegu mjeri na stotine metara također zaštićena okomitim stijenama. Teško je reći iz kojeg je doba ta gradina. Najvjerojatnije će biti da je to vrlo stara još dohistorička utvrda što je vrlo dugo bila u porabi te su se s njom služili i Rimljani, a možda je trajala još i u srednjem vijeku. Dakako srednjovječni burg to nije. U selu nalazi se i zlatnih novaca nađenih na toj gradini, no ja ih nisam vidio, tek ljudi se s njima služe kao zalogom kod trgovaca za robu uzetu na veresiju. ¹¹

Obilaskom Mlakvene grede 21. lipnja 2022. utvrdili smo prema gornjoj slici i Hennebergovom opisu vidljive točke ostataka prijašnjih zidina na točkama označenima na slici. Smjer ulaza također je prikazan i nahodi upravo od sela Poljan (Banj Polje?). Na najisturenijem dijelu (gornja točka) zaista se nazire određeni plato koji je sa tri strane omeđen liticama i moguće je predstavljao upravo utvrdu o kojoj Henneberg i govori. Tim više što od tog platoa udaljenosti gotovo savršeno odgovaraju njegovom opisu. Isto tako sasvim je jasno vidljivo kako je fortifikacija Banj Dvora bila omeđena sa dvije strane liticama Mlakvene grede, a sa druge dvije strane izgrađenim zidinama.

Isto tako slika prikazuje ulaz u fortifikaciju. Radi se o putu od cca. 800m zračne linije od sela Poljan, danas izuzetno zaraslom, no još uvijek vidljivih kontura puta širine 1,5 – 2 m. Put je dosta izmijenjen i zarastao kroz stoljeća, no na nekim mjestima jasno se vide ostaci zidanja njegovih krajnjih rubova. Put se postepeno penje na sam plato Mlakvene grede, gdje se u zarasloj šumi raspoznaju prirodne litice na kojima su bile sagrađene zidine fortifikacije. Po ulasku u prostor Banj Dvora u vrlo zaraslom području nazire se gotovo ujednačeni plato površine otprilike 25.000 m². Ako se prisjetimo kako fenomenalna Dioklecijanova palača u Splitu – kao jedna od najsačuvanijih rimskih građevina na svijetu – ima površinu oko 30.000 m², može nam biti jasnije o kakvom se objektu ovdje radilo. No kao i većina toga sa Kosinjem i oko Kosinja, za Dioklecijanovu palaču zna cijeli svijet, dok oko Banj Dvora osim nekoliko šturih rečenica u posljednjih 150 godina od nekolicine autora, ne znamo ništa.

Ovdje dolazimo do vrlo važnog podatka te novog prijedloga izvorišta imena i naziva Bočać. U literaturi je uvriježeno mišljenje kako je Bočać dobio ime po tome što je bočno od rijeke Like ili je na nekom boku u odnosu na nešto. Činjenica jest da i danas imamo u Kosinju brdo Bok, koje se proteže od Mance Drage u Gornjem Kosinju do pravca sa kapelom sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu – na čijem se kraju naziva Bočić. Svi stanovnici tog područja i danas govore kako žive “pod Bokom”. Upravo taj Bok ostao je od srednjovjekovnog Bočać – te po njemu kule Bočaj iznad Kosinjskoga mosta, a koji korijen vuku iz činjenice da “su bočno”. No bočno od čega?

Ukoliko se prisjetimo iz ovog teksta kako prvi spomen župa Like, Krbave i Gacke kojima upravlja ban iz najizglednije Banj Dvora datira u 7. – 10. stoljeće i teksta u DAI, tada je sasvim jasno kako je Banj Dvor već tada bio naveliko u funkciji. Štoviše njegova prva gradnja moguće datira u japodsko ili Rimsko doba. Po toj logici Banj dvor je (kao i Basarica, Pisani kamen i neki drugi kosinjski lokaliteti) stariji i od doseljenja Hrvata. Po tome je sasvim jasno da je prvo Banj Dvor ušao u funkciju hrvatskog bana (moguće već 7. stoljeće) – a tek potom se stotinama godina kasnije prvi puta spominju Bužim i Bočać (11. stoljeće). Nadalje, Banj Dvor je izvan svake sumnje gledao prema selu Poljan (Banj Polje?) jer je iz tog pravca bio ulaz u njega. Prema tome Bočać, pa po njemu kula Bočaj i današnje brdo Bok zaista i jesu bočno – no geografski bočno upravo od Banj Dvora, što se sasvim jasno vidi na sljedećoj slici.

Uglavnom, Mlakvena greda ili Banj Dvor spominje se u više listina kroz cijelo 15. stoljeće pa sve do pada Kosinja pod osmansku vlast oko 1527. godine, kada se ta fortifikacija napušta. Negdje u drugoj polovici 16. ili početkom 17. stoljeća po dolasku Vlaha na kosinjsko područje i gradnje crkve Mlade Nediljice u Mlakvi, u njeno pročelje uzidan je element iz romaničkog razdoblja (10. – 12. stoljeće) Banja Dvora, pa možemo pretpostaviti kako je Banj Dvor u više navrata uređivan, dograđivan i popravljan.

Na žalost Banj Dvor nikada više nakon Osmanlija nije vratio svoj stari sjaj i ulogu, a od dosta vidljivih ostataka još prije 100 godina i obilaska Većeslava Henneberga, danas imamo zaraslu i šumovitu planinsku liticu, sa jedva vidljivim tragovima zidina i ostacima ostataka negdašnje fortifikacije. Vjerojatno bi detaljnija pretraga kroz svih zaraslih 25.000 m² ponudila još arheoloških ostataka na površini, no za to ovog puta nije bilo dovoljno vremena.

Sada ćemo prikazati elemente koji su pronađeni u ovom obilasku.

Na gornjim se slikama radi o kamenom bloku duljine 110 cm, širine 60 cm i visine 40 cm sa jasno vidljivim uklesanim bridom sa dvije strane. Blok je vjerojatno pukao po pola jer je za očekivati kako je imao uklesane bridove na sve četiri strane – da bi se mogao postaviti/umetnuti na neko postolje, ili neku drugu površinu.

Obzirom na pretpostavljene dimenzije Banj Dvora na Mlakvenoj Gredi te arheološke ostatke koji su vidljivi i danas, radi se zaista o jednom od većih arheoloških lokaliteta ne u Kosinju ili Lici, već u Hrvatskoj. Još važnije, obzirom na pretpostavljenu historiografiju Banj Dvora koja svoje korijene vuče u sam dolazak Hrvata i naše prvo političko-društveno organiziranje na ovom prostoru (župe Lika, Krbava i Gacka kao posebne ustrojstvene jedinice kojima je upravljao ban) – radi se o neprocjenjivom kulturološkom, arheološkom i povijesnom lokalitetu.

Treba li reći kako Banj Dvor nikada nije istraživan, te kako se o njemu iz stanovišta arheologije u biti ne zna ništa posebno? Treba li reći da je Banj Dvor gotovo nepoznat kako znanstvenoj tako i općoj populaciji iako se vjerojatno radi o prvom hrvatskom “glavnom gradu”? I na kraju treba li reći kako će Banj Dvor biti okružen jezerom i dalje neistražen, ukoliko se ostvari novi projekt HE Senj/Kosinj 2?

Pustimo Kosinj i kosinjane, ovdje govorimo o izvorištu i temeljima hrvatske najranije zapisane povijesti. Zanima li nekog od odgovornih ta činjenica?

Na Krasnu, 23. lipnja 2022., mr.sc. Ivan Mance

LITERATURA

1. Više u: Porfirogenet, K. (oko 950). O upravljanju carstvom. Hrvatsko izdanje, ur. Mađor, M. (2003). Dom i svijet, Zagreb, str. 78.
2. Više u: Šimunović, P. (2010). Lička toponomastička stratigrafija. Folia Onomastica Croatica, 9, 223.-246., str. 237.
3. Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pribina, pristupljeno: 22.6.2022.
4. Više na: https://www.info.hazu.hr/povijest/bascanska-ploca/, pristupljeno: 22.6.2022.
5. Više na: http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/Monumenta/HR-HDA-876-7.htm, pristupljeno: 22.6.2022.
6. Više u: Pavičić, S. (1962). Seobe i naselja u Lici. HAZU, Zagreb, str. 48.-73.
7. Više u: Farlato, D. (1769). Illyrici Sacri, Tomus quartus, Venetia, str. 99.
8. Više u: Fejer, G. (1842). Codex Diplomaticus, tomi X, volumen 5., Regiae Universitatis Ungaricae, Buda, str. 186.-187.
9. Više u: Pavičić, S. (1962). Seobe i naselja u Lici. HAZU, Zagreb, str. 68.
10. Više u: Fras, F. P. J. (1835). Cjelovita topografija karlovačke vojne krajine. Biblioteka Ličke župe, Gospić. Prijevod 1988., str. 187.
11. Više u: Henneberg, V. (1920-1925). Rukopisna ostavština Većeslava Henneberga. Ministarstvo kulture – Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb. Signatura: MK-UZKB-OVH