Dana 03. lipnja 2022.god. kosinjski župnik vlč. Pero Jurčević, Josip Pintar i moja malenkost dogovorili smo krenuti u potragu za tzv. Malim pisanim kamenom. Radi se o još jednom kamenu iz rimskoga doba, o kojem imamo svjedočanstva i koji bi mogao također opisivati određenu granicu na današnjem kosinjskom području.
U svom prvom radu o Pisanom kamenu iz 1898.god. koji možete preuzeti OVDJE prof. Brunšmid upoznaje nas i sa Malim pisanim kamenom: “Pripovijeda se, da u blizini ima još jedan napis, što je sudeći po zadnjem retku i vjerojatno, ali ga se nije moglo naći, kada su gg. Nagy i Vujnović tamo bili..”
Detaljnije nas o Malom pisanom kamenu izvještava Ante Rukavina u svoja dva rada. Tako Rukavina u prvom radu iz 1970.god. koji možete preuzeti OVDJE kazuje sljedeće: “Stariji stanovnici s područja Kosinja znali su Mali pisani kamen koji se nalazi u Konjskoj dragi kod Kosinja i ima dva reda teksta.” U drugom radu iz 1974.god. koji možete preuzeti OVDJE, Ante Rukavina još je precizniji: “Jedna od onih zaboravljenih vlaka (vlakama su se izvlačila drva sa Velebita, op. IM) ona je što polazi ispod Konja (Rukavina misli na vrh Veliki Konj 1136 m/nm u Konjskoj dragi između Kosinjskog Bakovca i Lipovog Polja, op IM) u području Begovače. Oko mjesta gdje kažu da je bio njen početak još pred desetak godina primjećen je tzv. Mali pisani kamen, tako nazvan za razliku od onog poznatog velikog u Begovači. Ime mu takovo pamte u ovom kraju i stijenu visoku oko 150cm, s unatrag nagnutom plohom na kojoj su dva reda nepoznatog teksta. Nitko ga nije posebno označio, ali je ostao u sjećanju stanovnika Kosinjskog Bakovca i Lipovog Polja. Pokušaji posljednjih godina da ga se pronađe i odgonetne, nisu uspjeli.”
Analizom Pisanog kamena i objavom rada o njemu 2020.god. koji možete pročitati OVDJE spominjem i geografski međuodnos Dolabelinog zida kod Jablanca sa Pisanim kamenom – ali i sa mogućom lokacijom Malog pisanog kamena. U međuvremenu sam zaključio kako ni taj međuodnos nije jedini. Moguće je da su pozicije Pisanog kamena, Dolabelinog zida kod Jablanca, jedne nepoznate gradine u Kosinjskom Bakovcu – o kojoj će u ovom tekstu biti više riječi, navodnog i još uvijek nepoznatog međašnog kamena u Smrčevim dolinama ispod Zavižana, pa čak i kamenih stupića u Prozoru – odabrane i postavljene na način da tvore jednu “geografsku mrežu” oznaka i/ili granica pojedinih prostora Ilirskih plemena za vrijeme Rimskog carstva. Više o tome u posebnom radu koji će detaljno obraditi tu temu i prikazati sve navedene geografske međuodnose, čim se u živo pregledaju još neke lokacije.
Trokut na nižoj slici – kao moguća lokacija Malog pisanog kamena – dobiven je upravo geografskim povezivanjem gore navedenih objekata. Crvena točka predstavlja vrh Veliki Konj pa je jasno da se radi o solidno dobivenim geografskim pozicijama, ukoliko se oslanjamo na Rukavinin opis moguće lokacije Malog pisanog kamena.
Plavo predstavlja solidni makadamski put koji nas je prema ranije izrađenim GPS tragovima doveo u blizinu “trokuta” koji smo prohodali i pregledali koliko je bilo moguće pješice. Na žalost Mali pisani kamen nismo uspjeli pronaći iz više razloga.
Radi se o prostoru pod konstantnim nagibom od 10% do na nekim mjestima i 20%, u kojem se nalazi milijun kamena živaca prekrivenih mahovinom, bez planinarske ili kozje ili bilo kakve staze – kroz koji smo se na nekim mjestima probijali rukama, nogama pa i mačetom. Površina koju je trebalo pregledati iznosila je po prilici 1Ha ili 10.000m2. Prostor je u intenzivnom šumarsko aktivnom području, stare vlake naknadno su proširivane makadamskim šumskim cestama itd. Sve zajedno na žalost činilo je ovu potragu jednaku traženju “igle u plastu sijena.”
Valja pohvaliti vlč. Peru Jurčevića koji je obzirom na njegov problem s nogom pokazao izvanrednu izdržljivost i upornost, nije posustajao niti na najvećim nagibima i naprosto je za svaku pohvalu njegov planinarski tempo. Na više mjesta morao je on mene čekati, tako da Pere – skidam planinarsku kapu!
Drugi dio pohoda podrazumijevao je obilazak u literaturi nepoznate gradine u Kosinjskom Bakovcu. Tu gradinu nazivam “gradina Parentina” jer sjajno geografski korespondira sa Pisanim kamenom i drugim gore opisanim lokacijama. Uglavnom put nas je vodio natrag iz Lipovog Polja u Gornji Kosinj i Kosinjski Bakovac gotovo do kraja asfalta, te lijevo makadamskim odvojkom natrag prema gradini.
Radi se o topominu gradina, odnosno gradini na jednom vrhu preko puta Ruje u Kosinjskom Bakovcu – koja je ucrtana u HOK kartu. Kako je više puta spominjana Hrvatska osnovna karta (HOK5) najprecizniji kartografski izvor koji imamo (bila je od izuzetne pomoći u pronalasku i vraćanju toponima Kosinjski vrh u Donjem Kosinju) apsolutno nemamo razloga sumnjati u njenu preciznost.
Dolaskom na lokaciju kreće opet žestoki uspon doslovnim kopanjem rukama i nogama kroz šumu i vegetaciju, te probijanje do vrha. Pogled s vrha na dolinu u Kosinjskom Bakovcu je fantastičan. Pronalazimo i moguće tragove nekih razasutih starih zidina, možda i tragove 2, 3 stepenice (korišten je živi kamen koji se dijelom prilagođavao mogućim stubama). Ovo kazujem vrlo uvjetno i s oprezom jer eto nitko od nas nije arheolog, niti smo imali alata i vremena sve zajedno detaljnije istražiti.
Ovi “ostaci zidina?” prilično podsjećaju na ostatke Dolabelinog zida kod Jablanca. Teško je vjerovati da bi prirodni procesi posložili sitno kamenje u neku pravocrtnu liniju. Vjerojatno bi i na ovoj lokaciji – kao i drugdje u Kosinju – ozbiljnija arheološka istraživanja dala jasne i precizne odgovore. Slike “ostataka stepenica?” ne prenosim jer nisu dobro uspjele.
Nakon malo dužeg predaha, krećemo sa spuštanjem koje je bilo gotovo jednako teško kao i penjanje, dolazimo na makadamski put i njime prema automobilu. Gotovo smo prošli lokaciju, no ipak smo ju uspjeli zapaziti. U podnožju gradine, 15m od puta zapazili smo sjajan uradak. Ovdje i javno zahvaljujem dr.sc. Tatjani Kolak, ravnateljici Muzeja Lika u Gospiću na pomoći oko ovog malog otkrića. Dr. Kolak mi puno puta pomogla stručnim savjetom i analizom i na tome sam od srca zahvalan.
Radi se o staroj okapnici (šternji, cisterni, gusterni, čatrnji) tj. spremniku za vodu. U živom kamenu uklesan je ručno dodatni prostor i kanali za prikupljanje vode koja se slijeva u ovaj prirodni spremnik. Jasno se vidi da je cijela konstrukcija starije gradnje, osim naknadno betonirane gornje deke i postavljenog poklopca od nehrđajućeg čelika, s pločicom: Napravio Jure Grgurić, 1967.god. Gospodin Grgurić je gotovo sigurno “doradio” postojeću stariju ručno klesanu i zidanu okapnicu svojom betonskom dekom, metalnim poklopcem i još nekim sitnijim detaljima na konstrukciji. Šteta što se na slikama to ne razabire, no u živo se jasno vide razlike kod grubo klesanog kamena i dijelova koji su betonirani naknadno.
Kameni spremnik i sada drži oko 1m3 vode dubine 130cm. Oko spremnika izgrađen je suhi zid grubo tesanim kamenom kao određeni podest okapnice, moguće suhogradnjom. U jednom kamenom blogu isklesana je rupa dimenzija 15cm*10cm, duboka 8cm – koja podsjeća na stupu za ječam ili nešto slično. Zid podesta ima sačuvane dimenzije: duljina 2,7m; širina 2m, visina na uglu 80cm s postupnim padom prema krajevima podesta.
Problem leži u definiranju starosti okapnice, a što je nemoguće bez poznavanja šireg konteksta i arheološkog istraživanja okolnog prostora (gradine Parentina). Ljudi rade ovakve “sustave za prikupljanje vode” stoljećima, pa ova okapnica može biti stara 100 godina ili 1000 godina. U svakom slučaju niša slično nikad nisam vidio u kosinjskom kraju, i sjajno je što je ovaj objekt i danas sačuvan i svjedoči životu ljudi na prostoru oko gradine Parentina.
Iako je potraga za Malim pisanim kamenom bila neuspješna, uspjeli smo možda pozicionirati još jedan važan lokalitet za kosinjsku povijest i sačuvati od zaborava jedan zanimljiv povijesni objekt na samim vrhuncima Kosinjskog Bakovca. Potraga za Malim pisanim kamenom se nastavlja.
U Zagrebu, 05.06.2022.god., mr.sc. Ivan Mance