ISTRAŽIVANJE AKADEMIKA MATEA ŽAGARA
Najnovije istraživanje akademika Žagara, prezentirano na znanstveno-stručnoj konferenciji Kosinjska dolina jučer, danas i sutra – održanoj 30. rujna 2022. u Kosinju – pokazalo je nekoliko novih okolnosti vezano uz predmetni kodeks. Istraživanje je u postupku objave u Zborniku radova konferencije, a jezična analiza upućuje na sljedeće:
- Kosinjski rukopisni misal napisan je početkom 14. stoljeća
- Jezična analiza upućuje na povezanost sa sjevernom skupinom glagoljskih rukopisnih misala, moguće na Kvarnersko područje
- Kosinjski rukopisni misal stariji je od Novakovog misala
- Kosinjski rukopisni misal izvan svake sumnje kupljen je 1374. godine za crkvene potrebe kosinjskoga kraja
Istraživanje akademika Žagara otvara nove okolnosti vezane uz Kosinjski rukopisni misal iz 14. stoljeća. Radi se o sljedećem:
- Ispravni naziv ovog kodeksa sada glasi: Fragmenti Kosinjskoga misala iz 14. stoljeća
- Ovaj kodeks postaje 9. najstariji sačuvani glagoljski rukopisni misal u Hrvata
- Kosinjski rukopisni misal izvan svake sumnje postaje najstariji sačuvani glagoljski misal korišten u Lici
UVOD
Prof. dr. Janez Zor1 kao istaknuti slovenski stručnjak za glagoljicu i glagoljaštvo, objavio je 1982.god. rad o novo otkrivenom glagoljskom fragmentu iz 1370.god.2 Rad je nedavno digitaliziran, te ga svakako valja pročitati za bolje razumijevanje ove teme.
Prof. Zor u radu detaljno opisuje jedan list rukopisnog glagoljskog misala, kojeg je pronašao uvezenog u matičnu knjigu župe Podbrezje za godine 1676.-1699., u Sloveniji. On opisuje dimenzije glagoljskog lista, donosi njegovu fotografiju (koja je doduše crno-bijela i loše rezolucije), cijeli postupak restauracije i konačno daje njegovu analizu u lingvističkom smislu, transliteraciju i sl.
Vrlo važno, na donjem dijelu lista dolazi i zapis oko događaja vezanih uz sam misal, pa prof. Zor transliterira i taj zapis. O mjestima, lokacijama i osobama koje se pojavljuju u predmetnom zapisu prof. Zor ne može reći ništa, cijeli okvir mu je u potpunosti nepoznat, osim godine koju definira kao 1370. Za kraj prof. Zor napominje kako su prije njegovog pronalaska, u župi Križe kod Tržiča u Sloveniji, pronađena dva lista rukopisnog misala koji se čuvaju u Narodnoj i univerzitetskoj knjižnici u Ljubljani. Njih paleografskom analizom, bez ikakve dvojbe postavlja u isti misal, dakle isti rukopisni kodeks – kao list koji ovdje analizira.
Kod nas, akademkinja Anica Nazor prenosi istraživanje prof. Zora u svom radu, ali kao usputnu zanimljivost i crticu: „Ljubljanski fragment nađen u nadbiskupskom arhivu u Ljubljani u koricama knjige, napisan je prije 1370. godine, što znači da je kodeks kojemu je pripadao vršnjak Novakova misala iz 1368. godine, možda i stariji od njega.“3
Prof. Zor potom objavljuje novi rad 4 kod nas, ispravlja godinu iz 1370. na 1374., u tom radu donosi kompletnu jezičnu analizu predmetnih fragmenata te predlaže i neke nove fragmente koji bi po njemu mogli biti dijelovi ovog misala. Prof. Zor ponovno donosi i transliteraciju samog zapisa,5 no oko porijekla tog misala ne saznajemo ništa novo. Ovdje ćemo se zadržati na listu prof. Zora i dva lista iz župe Križe kod Tržiča, jer ostali prijedlozi u novijem istraživanju prof. Zora nisu ključni za ovu analizu.
Ova dva rada prof. Zora, za Kosinj predstavljaju upravo senzacionalno otkriće. No krenimo redom. Jednostavnim pregledom Google maps® utvrđeno je (kako niža slika pokazuje) da su mjesta Podbrezje i Križe doslovno susjedna, zračne udaljenosti oko 5km. Već ovo na neki način potvrđuje analizu prof. Zora kako se zaista radi o jednom te istom glagoljskom rukopisnom kodeksu, koji je na nepoznat način završio u župi Podbrezje, sjeverno od Kranja, prema granici s Austrijom.
Nadalje, zatražene su digitalne fotografije 2 lista iz Narodne i univerzitetske knjižnice u Ljubljani (raniji pronalazak u mjestu Križe), te najvažnije digitalna fotografija lista prof. Zora, iz arhiva nadbiskupije u Ljubljani. I jednoj i drugoj instituciji ovom se prigodom najsrdačnije zahvaljujem na susretljivosti, ljubaznosti i brzini, fotografije visoke rezolucije dobio sam doslovno u dva dana.
RAZRADA
Kraćom informacijsko-paleografskom analizom mogu potvrditi stavove prof. Zora. Radi se zaista o jednoj te istoj rukopisnoj glagoljskoj misnoj knjizi na pergameni, od koje eto danas imamo sačuvana tri lista, odnosno 6 stranica. Šesta stranica, na listu prof. Zora – a koja je bila ukoričena na matičnu knjigu – prilično je uništena. Dakle rukopis je identičan na sva tri lista, misni tekst dolazi u dva stupca, svaki sa po 34 redaka, sa dvije veličine slova. Radilo se o jako lijepo napisanom i iluminiranom glagoljskom misalu na pergameni.
Najvažniji za ovo istraživanje, upravo je zapis koji dolazi na dnu lista prof. Zora, u šest redaka. Radi se o zapisu koji je dimenzijama slova gotovo identičan manjim slovima u samom Misalu, no izvan svake sumnje različitog rukopisa – dakle nije ga pisala ista ruka kao sami misal. To također potvrđuje tezu prof. Zora, da je predmetni misal ili napisan ili kupljen za potrebe onih koji se u zapisu i spominju.
Prije nego što krenemo u detaljnu analizu samog zapisa, valja se prisjetiti kosinjske toponomastičke povijesti – na način kako ju prikazujemo do ovog istraživanja. Kosinjski kraj u srednjem je vijeku pripadao župi Bočać (Boćaki, Bočaj, Bočađ), a koja se opet (kao jedinstveni slučaj u crkvenoj organizaciji srednjevjekovnih župa) nalazila kompletno unutar Buške župe. Bužani i Bočaki prvi se puta spominju u darovnici kralja Petra Krešimira IV. rapskoj biskupiji 08. srpnja 1071.god.6 Neka od sela Bočaćke župe (dakle geografski eksplicite područje današnjeg Gornjeg Kosinja, Kosinjskog Bakovca, Kruščice i Mlakve) prvi puta se spominju u listini kralja Ludovika I. Anžuvinca od 27. siječnja 1364.god. – točnije sela: Psivići i Mala Vas.
Kosinj se u tom imenu i formi prvi puta spominje u zapisu biskupa Nikole Modruškog od 08. kolovoza 1461.god. – a gdje se navodi „knez Lacko od Kosinja“ (lat. Laschonis de Cosin).7 U 15.st. se u sačuvanim listinama spominju (uz Psiviće i Malu Vas iz 14.st.) i ostala sela Bočaćke (kosinjske) župe: Srakovina, Buci, Botuci, Erdeča Vas, Gorenja Vas, Hotilja Vas, Banj Dvor, Mala Vas i Veliki Psivići.8 Sva ova imena se gube za vrijeme i nakon Osmanlija, osim Srakovine – koja nakon Osmanlija u 17.st. prelazi u Sraklin, a početkom 20.st. mijenja ime u Kosinjski Bakovac. Dakle u 15. st. se uz „grad Kosinj“ – Kosinjski Ribnik po kojem su gradu (burgu) knezovi kosinjski i dobili ime, spominje i župa Bočać i sva navedena sela u njoj – da bi kasnije cijeli taj kraj po tome gradu dobio ime Kosinj, odnosno Kosinjska dolina.
ANALIZA ZAPISA
Vratimo se na sami zapis u misalu, prikazan detaljnije na sljedećoj slici.
Kako vidimo zapis dolazi u šest redaka, a u sredini je na žalost uništen prije restauracije i analize prof. Zora. U već spomenutoj informacijsko-paleografskoj analizi utvrđeno je koliko otprilike znakova (sa mogućim razmacima) može stajati u uništenim prazninama svakog retka:
1. redak – oko 8 znakova; 2. redak – oko 8 znakova; 3. redak – oko 9 znakova; 4. redak – oko 10 znakova; 5. redak – oko 13 znakova i 6. redak – oko 15 znakova
Ništa spektakularno jer je „na oko“ vidljivo kako se oštećenje širi od prvog prema šestom retku, no bilo je potrebno dati mogući okvir. U drugom radu prof. Zora prikazane su i te praznine prilikom transliteracije zapisa pa su i tamo jasnije prikazani mogući prostori za znakove koji nedostaju. Prof. Zor sjajno je obavio posao transliteracije zapisa, popravio u novijem radu neke sitnice u čitanju iz starijeg rada te ovdje mogu predložiti doslovno jedno slovo, koje niže donosim u crvenoj boji. Praznine uzrokovane oštećenjima donose se kao i kod prof. Zora znakovima /…/ uz napomenu da se ovdje donosi transliteracija točno na način kako tekst dolazi u zapisu:
- Ljet gnh •č•t•n• (=1370) tr •g• (=4) kada /…/nige pop jurai vsrakvini stoe
- ustga jurja stmu matiju vbuk/…/ukatь aonda biše kralь ugr
- ski loiš avto vrime držaše /…/n štefanь
- abiše dobri biškupь petarь k/…/ski biše martinь pop vbucih
- abihu dobri muži radosl/…/tnik stipan trbraslav tre
- dobro svećaše trje t/…/m pomagai amnь
Znak ь predstavlja poluglas koji se ne čita, a označavao je pauzu ili stanku. Šesti redak – prof. Zor čitao „dobre“ no to je popravio u novom čitanju što je točno, jer izvan svake sumnje u zapisu stoji „dobro“. Kod slova m prof. Zor ostavlja prazninu (…), no na fotografiji visoke rezolucije moguće je da stoji slovo m – ne može se sa sigurnošću reći.
Prof. Zor nije predložio dopunu praznina, vrlo kratko je razradio zapis u oba rada i time završio svoje istraživanje. No ono što ovaj zapis zaista donosi je novo i izuzetno značajno otkriće za kosinjsku povijest. Stoga zapis ovdje detaljno analiziramo, donoseći jasnije čitanje, uz umetanje prijedloga popuna praznina (crveno) – a koji se prijedlozi detaljno obrazlažu i analiziraju.
- Ljet g(ospod)n(i)h 1370. t(e)r 4. kada /kuplene biše te k/nige pop Juraj u Srak(o)vini stoe
- u st(o)ga Jurja st(ah) mu Matiju u Buk/i … za •?• d/ukat. A onda biše kral ug(a)r –
- ski Loiš a u to vrime držaše /grad Kosi/n Štefan.
- A biše dobri biškup Petar k/rbavski a kosin/ski biše Martin, pop u Bucih.
- A bihu dobri muži Radosl/av … sa/tnik Stipan t(e)r Braslav t(e)re
- dobro svećaše tr(s)je t/… Bog na/m pomagai Am(e)n.
1370. t(e)r 4. – čitati: tisuću tristo sedamdeset i četvrte. „Tr“ ovdje i na još nekoliko mjesta u zapisu dolazi kao ligatura , a koju valja čitati kao „ter“. Za „tr“ koje se čita kao „ter“ imamo: „va vrime pre(časnog) Mateja Benca ter župana i starešina Martina Gršinića.“9 Za razdvajanje brojeva imamo: „za 40 zltih ino 5“ (za 45 zlatnika), Novakov misal iz 1368.god. U drugom radu prof. Zor ovo je i popravio te predlaže, s čime se apsolutno slažem, čitati kao 1374. godinu.
kada /kuplene biše te k/nige – uz vidljivo „nige“ savršeno odgovara „knige“, tj. knjige. Opet u Novakovom misalu iz 1368.god. imamo: „kuplene bše te knigi“. Pa ovdje predlažem „kuplene biše te knige“. Obzirom na mogući broj znakova možda to dolazi uz neki vid kraćenja – abrevijature, poput „gnih“ za gospodnih. Zašto kuplene, a ne pisane i sl. vidjeti kod analize „za •?• d/ukat.“
pop Juraj u Srak(o)vini – Ovo postaje prvi i najstariji spomen Bočaćkog (kosinjskog) sela Srakovine, gotovo stotinu godina prije nego što se do sada mislilo. Kako vidimo u Srakovini je još u 14. st. bila crkva u kojoj je stolovao pop Juraj. Postavlja se pitanje koje je to crkva? Današnja kapela sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu tj. Srakovini preuređuje se (ne gradi, nego preuređuje ostacima iz grada Kosinja 1769.god.) – a prije toga imamo izvješće kako je potpuno derutna. Možda se pod temeljima današnjeg sv. Vida nalazi crkvica popa Jurja iz Srakovine?
U st(o)ga Jurja st(ah) mu Matiju u Buk/i – Ovo je problematičan dio za transliteraciju i dopunu bez konteksta i dijela koji nedostaje. Pretpostavka je sljedeća: uz istoga ili staroga Jurja, stajah mu ili stah mu Matiju u Buki ili Buke. Moguće je Matija bio mladi kapelan ili đakon koji je pomagao u crkvi sela Buci ili se taj Misal koristio u crkvama Srakovine i Buka. Vjerojatno su obojica imala neke veze sa kupnjom misala, pa se zato na početku i spominju. Prof. Zor ovdje u svom drugom radu predlaže “stumu” umjesto “stmu”, no mišljenja sam da ipak piše kako je prvotno čitano: “stmu”.
za •?• d/ukat – uz vidljivo „ukat“ savršeno odgovara „dukat“. Ako to prihvatimo, onda prije toga mora stajati nepoznati iznos zlatnika (u formi glagoljskog broja – dakle slovo s točkama •?•) kojima je plaćen ovaj misal. Kod Bratulića10 imamo cijeli niz listina u kojima se zlatnici navode upravo kao dukati, tako da to nije sporno. Po tome odgovara i prijedlog „kuplene biše te knjige“ – tako da možemo pretpostaviti da je ovaj rukopisni misal kupljen ili naručen za kosinjske potrebe.
A onda biše kral ug(a)rski Loiš – Opet u Novakovom misalu iz 1368.god.: „ja knez Novak, sin kneza Petra, vitez silnoga i velikoga gospodina Loiša“. Dakle izvan svake sumnje radi se o hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I. Anžuvincu, koji je vladao od 1342. do 1382.god.
U to vrime držaše /grad Kosi/n – zašto se od jednog vidljivog slova n, predlaže „grad Kosin“? Prvo, geografska lokacija je ista. Drugo, broj mogućih znakova u praznini 3. retka odgovara predloženom tekstu. No treće i najvažnije, „u to vrime držaše“ je forma koja se koristila za posjedovanje, držanje, odnosno upravljanje nekim gradom, mjestom i sl. Npr. Kolunićev zbornik iz 1486.god.: „I tada držaše Knežu Vas plemenit čovik Matko Novaković“. Dakle Štefan izvan svake sumnje držaše neko mjesto u Bočaćkoj župi koje završava slovom „n“. Zapis se odnosi isključivo na Bočać, u kojem opet ne postoji niti jedan toponim koji završava sa slovom „n“ osim: Kosin. Prisjetimo se da se tada Kosinj pisao isključivo kao Kosin.
Štefan – je gotovo sigurno knez Stjepan II (negdje I) Frankapan Krčki (1330. – 1390.), kojega su nazivali upravo Štefan ili Štifan.
A biše dobri biškup Petar – izvan veće sumnje ovdje se radi o krbavskom biskupu imena Petar de Colda. Kosinj, odnosno Bočać tada potpada pod Krbavsku biskupiju, o čemu imamo pisani trag još iz 1185.god. Na Splitskom saboru godine 1185. Buška župa (i unutar nje Bočaćka župa odnosno Kosinj) potpale su pod Krbavsku biskupiju.11 Petar de Colda imao je probleme sa mirnim preuzimanjem biskupije i sukobe sa prethodnikom biskupom Valentinom, pa su podaci o njegovom preuzimanju dužnosti različiti u Vatikanu i Madžarskoj, o čemu detaljno piše Mile Bogović i nastavlja: „Papina intervencija je postigla uspjeh, pa od siječnja 1373. do ožujka 1375. registrira ugarska dvorska kancelarija Petra kao krbavskog biskupa.“12 Dakle godina pisanja ovog zapisa nikako ne može biti 1370., već isključivo 1374. Imamo broj 4 nakon godine 1370te, a biskup krbavski Petar službeno u dokumentaciji hrvatsko-ugarskog kraljevstva nastupa tek 1373., tako da sve zajedno historiografski savršeno odgovara.
k/rbavski a kosin/ski biše Martin – kako se od jednog vidljivog slova „k“ na početku, te vidljivih slova „ski“ na kraju oštećenja dobilo predloženo? Zbog krbavskog biskupa Petra, logično bi bilo predložiti „krbavski“ kao popunu za vidljivo k/…/ski. No prisjetimo se u 4. redak zbog širenja oštećenja stane oko 10 znakova i to nikako ne mogu popuniti 4 slova u krbavski. Dakle moralo je stajati još nešto. Ovdje se vodimo stilom pisanja onog vremena. Dakle, Kolunićev zbornik iz 1486. stilom pisanja dolazi na sljedeći način: prvo se navodi godina i kratak opis o čemu se radi. Potom se tituliraju po redu važnosti papa (Innocent VIII), pa kralj ugarski (Matijaš Korvin), potom visoko plemstvo Frankapana (knezovi Anž i Ivan), biskup (senjski i gatački Paval), župnik (vikar Levnardo) i na kraju plemeniti ljudi (Novakovići, Stupići, itd.). Sasvim je jasno da i u ovom, 112 godina starijem zapisu stil mora biti isti, dakle: godina i opis u popovima Jurju i Matiji – koji moguće kupuju ovaj misal za nepoznat iznos dukata. Papa se ne navodi, no dalje identično: kralj ugarski (Ludovik I), visoko plemstvo Frankapana (Štefan), biskup (krbavski Petar), župnik (Martin u Bucima), te na kraju plemeniti ljudi. Važno je primijetiti kako Broz Kolunić u svom zborniku pri opisu visokih plemića Ivana i Anža Frankapana navodi da ih je kralj Matijaš Korvin istjerao s njihova gospodstva, te on drži njihove gradove. Dok ovdje knez Stjepan II Frankapan Krčki drži možda grad Kosinj, pa i to odgovara stilu pisanja. Nadalje, Vikar Leonardo iz Kolunićevog zbornika bio je župnik crkve Sv. Marije u Knežoj Vasi – Kolunić je prepisivao zbornik upravo za njega i upravo u Knežoj Vasi kod Otočca. Istom logikom ovdje: kupuje se misal za Kosinj, a župnik je kosinjski pop Martin u Bucih, dok su Buci izvan svake sumnje kosinjsko selo u župi Bočaćkoj. Moglo bi još jedino stajati Bočaćki – no to ne odgovara u vidljivo „ski“. Ovo je moguće došlo uz neki vid kraćenja – abrevijature.
pop u Bucih – Ovo postaje najstariji zapis već spomenutih Buka, kao sela Bočaćke župe. Ako je „kosinjski župnik Martin“ u Bucih, onda je i glavna kosinjska župa u Bucih. Stjepan Pavičić pozicionira Buke „tamo gdje je voda Lika bučila“, odnosno sjeverno od Psivića tj. današnje Kruščice. No gdje je točno ta pozicija mikrolokacijski? Pa vrlo vjerojatno tamo gdje je i danas glavna kosinjska župa. U centru Gornjeg Kosinja, župna crkva sv. Antuna Padovanskog. Za nju znamo da je dovršena 1692.god. kada je krštena kao župa sv. Jeronima (bez obzira na oprečne povijesne izvore), i to kao kamena crkva izgrađena na temeljima stare doturske crkve.
Radosl/av – izvan svake sumnje radi se o Radoslavu iz kosinjskog kraja. U ispravi od 27. siječnja 1364. (dakle deset godina prije ovog zapisa) kralj Ludovik I. Anžuvinac oprašta Mrmonji iz Dubovika notu infidelitatis (lat. nevjera) u koju je pao njegov ujak Radoslav (lat. Radozlao filio Mladocwith, patruo anotati Mermonya de prefata Dwbowik – tj. Radoslav sin Mladocvita, ujak spomenutog Mrmonje iz Dubovika).13 Upravo u toj ispravi prvi je i najstariji spomen kosinjskih tj. bočaćkih sela: Psivića i Male Vasi – ali i prvi spomen sela Dubovik – danas zaselak Vukelići u Donjem Kosinju. Znamo kako je iz Dubovika gore spomenuti Broz Kolunić. Čak i tu ima logike tražiti isti stil pisanja, jer su oba zapisa (Kolunićev zapis u njegovom Zborniku iz 1486. te zapis u ovom Misalu iz 1374.) pisali ljudi iz istoga kraja – Kosinjani.
sa/tnik Stipan – Vrlo često se u spisima kod plemenitih ljudi spominju i osobe s činom satnika. Kod Bratulića14 dolazi oko 20 satnika u različitim izvorima glagoljskih listina. Stoga se i ovdje predlaže dopuniti vidljivo kao „satnik Stipan“.
t(e)r Braslav – uz gore spomenutog Radoslava sada imamo i Braslava (ne znamo da li su u rodu). „tr“ opet dolazi kao ligatura spojena na Braslav pa ispada: trbraslav. Svakako je najizglednije čitanje satnik Stipan i Braslav.15 Obzirom u 5. redak kod oštećenja stane možda i 13 znakova, ostaje velika praznina između Radoslava i satnika Stipana, gdje su se navodili još neki plemeniti ljudi, no na žalost o tome ne znamo ništa.
dobro svećaše tr(s)je – ovdje predlažem „trsje“ jer je to najizglednije u kraćenju „trje“, a sjajno se uklapa u „dobro svetkovaše vino“. Potvrdu imamo i u gore spomenutoj ispravi iz 1364. u kojoj Ludovik I. Anžuvinac naziva Mrmonju, nećaka Radoslavovog „promicateljem vina i vinogradarstva.“16 Ponovimo – i Mrmonja i Radoslav su iz kosinjskog kraja. Trsje je svakako naziv koji se dokazano koristio u kosinjskome kraju za vinograde,17 čime ovo postaje novi i najstariji spomen kosinjskog vinogradarstva i dodatni dokaz višestoljetne kosinjske vinogradarske tradicije.
Bog na/m pomagai. Amen. – ovdje čitam i predlažem s velikom ogradom slovo m, jer je zaista teško vidljivo. Potvrdu imamo u zapisu žakna Jurija u Novakovom misalu: „Bog mu pomagai i svem ki mu dobro ote“. Šesti redak ima i najveće oštećenje te je obzirom na 15tak znakova koji tu mogu stati nemoguće unutar toga predložiti bilo što suvislo, no zapis je kao i velika većina u to vrijeme mogao završiti sa: Bog nam pomagai. Amen.
Ako sada ovaj prijedlog čitanja prenesemo koliko je to moguće na moderni hrvatski jezik dobili bismo formu:
- Godine gospodnje 1374. kada je kupljena ova knjiga, vlč. Juraj službovao je u Srakovini (Bakovcu Kosinjskom).
- Uz njega je službovao i vlč. Matija u Bucima (Gornjem Kosinju) a ovu knjigu su platili ? zlatnika.
- Onda je bio kralj hrvatsko-ugarski Ludovik I. Anžuvinac, a u to vrijeme držao je grad Kosinj knez Stjepan II Frankapan Krčki.
- Tada bijaše dobri biskup Petar Krbavski, a kosinjski župnik bijaše vlč. Martin u Bucima (Gornjem Kosinju).
- Tada bijahu (u Kosinju) dobri ljudi Radoslav (….) satnik Stjepan i Braslav, koji dobro svetkovaše vino (…). Bog nam pomozi. Amen.
Sasvim jasno da je ovo prijedlog čitanja koji mora proći analizu drugih stručnjaka, no neke nove povijesne činjenice, a koje stavljaju sasvim novo svjetlo na kosinjsko glagoljaštvo i tradiciju glagoljanja, postaju nesporne.
Župa Bočać (odnosno kosinjski kraj) dala je izraditi ili je kupila već gotovi rukopisni glagoljski misal za svoje potrebe, a koji je došao u njeno vlasništvo 1374.god. To je nesporno jer se u zapisu donose isključivo Bočaćka sela i Bočaćki plemeniti ljudi. Ovo je senzacija samo po sebi, jer ovaj rukopisni misal postaje najstariji sačuvani glagoljski misal ličke provenijencije, a Kosinj u tom smislu postaje (uz pretpostavljeni lokalitet naše prve tiskare) prvi i najstariji lički glagoljski lokalitet.
Ovaj misal je zdravom logikom napisan prije no što je prodan u Kosinj (rukopis kosinjskog zapisa nije isti kao rukopis misala), no kada i koliko ranije – iz sačuvanih fragmenata ne saznajemo, međutim moguće je vršnjak ili čak stariji od Misala kneza Novaka iz 1368.god. Knez Novak u svom misalu ne navodi gdje ga je napisao, no pretpostavlja se u Ostrovici Ličkoj – na granici Like i Krbave – gdje je i stolovao. Vrlo brzo (1405) ga njegovi sinovi prodaju za 45 dukata u istarski Roč. Sa sigurnošću korištenja u Lici, znamo samo za Misal Illirico 8 iz 1435.god. (tzv. Vatikanski osmi misal) koji je pisan za potrebe crkve i samostana sv. Ivana na Gori (danas okolica Raduča u Lici). Kako vidimo Vatikanski osmi misal dolazi u stoljeću nakon Kosinjskog rukopisnog misala.
Stoga ovdje predlažemo njegov naziv u skladu s prihvaćenim pravilima. Rukopisni misali nazivaju se ili prema onome za koga su pisani (npr. Hrvojev misal), ili prema tome tko ih je pisao (npr. Novakov misal) ili prema tome gdje su se koristili (npr. Ročki misal, Vrbnički misal, Bribirski misal itd.). Ako je sačuvan fragment ili odlomak (kao u ovom slučaju) i to se navodi uz godinu ako je poznata. Dakle ovime donosimo do sada javnosti nepoznati rukopisni misal naziva:
Kosinjski odlomak misala iz 1374.
ZAKLJUČAK
Kosinjski odlomak misala iz 1374. baca novo svjetlo na toponomastičku, ali i crkvenu povijest Kosinja. Sada u 14.st. imamo nova i nesporna prva kazivanja kosinjskih sela: Srakovina i Buci (1374) uz ranije poznate Psiviće i Malu Vas (1364). Moguće se tu krije i najstariji spomen grada Kosinja, no to ostavljamo na daljnju recenziju povijesnoj struci.
Ne zaboravimo kosinjske srednjovjekovne crkve i samostane, koje biskup Glavinić 1695.god. opisuje rečenicom „u ovom kraju narod je Boga nekad slavio u sedam crkava.“ To je redom ovih sedam crkava:
- 1461. crkva sv. Marije u Psivićima (Kruščica) koju daruje knez Lacko Kosinjski 18
- 1464. crkva sv. Petra i Pavla (pavlinski samostan) na lokalitetu Kloštar (Donji Kosinj)
- 1493. crkva na brdu Prijespa u Marincima (Lipovo Polje)
- crkva sv. Marka u Srijanima (brdo Basarica u Donjem Kosinju)
- 1503. crkva u Banj Dvoru (Mlakva)
- 1692. izgrađena nova kamena crkva sv. Jeronima (kasnije sv. Antuna) na temeljima stare crkve (Gornji Kosinj)
- 1769. potpuno derutna i nanovo uređena crkva sv. Vida u Sraklinu (Kosinjski Bakovac)
Međutim Kosinjski fragment misala iz 1374. pomiče izvan svake dvojbe i kosinjske crkve stoljeće unatrag. Tako stoluju dva svećenika u Bucima (Matija i Martin) kao župnoj crkvi, te jedan u Srakovini (Juraj). Srakovina je izvan svake sumnje lokacija Kosinjskog Bakovca, u kojem smo očigledno još 1374.god. imali crkvu – vrlo izgledno na mjestu gdje je i danas kapela sv. Vida. S druge strane, ako za Buke prihvaćamo (kako i Pavičić tvrdi) današnji Gornji Kosinj – saznajemo da je još 1374.god. glavna kosinjska župna crkva bila na istom mjestu gdje je i danas. Tu sjajno povijesno sjeda i izvješće Rudolfa Strohala o glagoljskom kamenu iz Kosinja: „Vanjsko lice kamena ima u sredini isklesan križ, oko kojega je bio natpis glagolskim slovima. Od ovoga napisa mogu se ova slova pročitati: č.t.i. (=1320.) oltar. Kamen se je našao u Kosinju u Lici te je pripadao jednom crkvenom žrtveniku (oltaru).“19 Na žalost ne znamo gdje je taj kamen s glagoljskim natpisom danas, no sada ga možemo postaviti u oltar župne crkve u Bucima iz 1374., a koja je u cijelosti (ili taj oltar) izgrađena očigledno 1320.god.
Ovime se mijenjaju i povijesne okolnosti oko teze o Kosinjskoj tiskari. Dakle nije Kosinj 22. veljače 1483.god. „pao s glagoljskog neba u tiskarska rebra“, već je imao kroz ovo istraživanje dokazanu tradiciju glagoljaštva 109 godina prije tiskanja naše prve tiskane knjige. Znamo da je Novakov misal iz 1368.god. poslužio kao predložak za tiskanje Prvotiska, no znamo i da nije bio jedini predložak. Prof. Zor upravo na to ukazuje u zaključku svog drugog rada postavljajući pitanje: “Treće je pitanje odnosa između našega misala (Kosinjskog, op. IM) i Novakova misala. Vremenska je razlika među njima samo nekoliko upitnih godina. Jesu li prepisivači oba misala imali isti izvor prepisivanja?”
To bi valjalo ovdje dopuniti novim pitanjem: jesu li su redaktori našeg Prvotiska imali Novakov i Kosinjski misal kao predloške?
U svakom slučaju Kosinj je ovime još jednom dokazao i čvrsto pozicionirao svoju kulturološku, povijesnu i glagoljašku tradiciju. S pravom ga Anž (Ivan) VIII. Frankapan Brinjski 1499.god. naziva: „Kosinj osebujni“.
U Zagrebu 03.04.2022.god., mr.sc. Ivan Mance
LITERATURA
- Više o prof. Zoru pročitati na: https://hrcak.srce.hr/file/229102, pristupljeno:02.04.2022.god.
- Više u: Zor, J. (1982.). Novo odkriti glagolski fragment iz leta 1370. Jezik in slovstvo, 27(6), str. 190.-195. Digitalizirano na: https://www.dlib.si/details/URN:NBN:SI:DOC-KU05QSC1, pristupljeno: 02.04.2022.god.
- Više u: Nazor, A. (1995.). Osvrt na novija proučavanja hrvatskoglagoljskih rukopisa. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 37(37), str. 183. – 206. (188.)
- Više u: Zor, J. (2008.). Fragmenti glagolskega misala iz 1374 v Sloveniji? Slovo : časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, 56-57, str. 653. – 693. Digitalizirano na: https://hrcak.srce.hr/clanak/35243, pristupljeno: 03.04.2022.god.
- Više u: Zor, J. (2008.). Fragmenti glagolskega misala iz 1374 v Sloveniji? Slovo : časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, 56-57, str. 653. – 693. (675.)
- Više na: Arhinet, Hrvatski državni arhiv. (15. 01. 2022.). Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije. Dohvaćeno iz http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/Monumenta/HR-HDA-876-7.htm}
- Vrlo važno je primijetiti sljedeće: Kosinj se u latinskim listinama u to vrijeme upisuje kao Cosin, a u glagoljskim listinama kao Kosin. U te dvije forme (Cosin i Kosin) dolazi i na povijesnim geografskim kartama 16.st. – da bi tek početkom 19.st. na geografskim kartama dobio današnju formu: Kosinj. Više u: Farlati, D. (1769.). Illyrici sacri. Tomus quartus. Venecija: Apud Sebastianum Coleti. Superiorum Permissu, Ac Privilegio, str. 108.
- Više u: Pavičić, S. (1990. (pretisak 1962.)). Seobe i naselja u Lici. Gospić: Muzej Like, str. 60.-62.
- Više u: Fučić, B. (1982.). Glagoljski natpisi. Zagreb: HAZU, str. 191.)
- Više u: (Bratulić & Ladić, 2017.)
- Nećemo ovdje ulaziti u povijesne prijepore oko pripadnosti Buške župe Krbavskoj biskupiji, jer smo skloniji vjerovati promišljanju biskupa Mile Bogovića i predmetnom izvoru. Više u: Farlati, D. (1765.). Illyrici_Sacri. Tomus tertius. Venecija: Apud Sebastianum Coleti. Superiorum Permissu, Ac Privilegio, str. 214.
- Više u: Bogović, M. (2017.). Moji predšasnici biskupi. Gospićko-senjska biskupija. Senj: Gospićko-senjska biskupija, str. 77.
- Više u: Smičiklas, T. (1915.). Codex Diplomaticus, sv. XIII. Zagreb: HAZU, str. 333.
- Više u: Bratulić, J., & Ladić, Z. (2017.). Acta Croatica – Hrvatski spomenici, knjiga I. Zagreb: HAZU
- Ime Braslav pronalazimo u posljednjem knezu Panonske Hrvatske, vladao od oko 880. do 897.god. Više na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9287, pristupljeno: 03.04.2022.god.
- Lat. vineis vinearumque promotoriis. Više u: Smičiklas, T. (1915.). Codex Diplomaticus, sv. XIII. Zagreb: HAZU, str. 334.
- Više u: Mance, I., Mirošević, N., Šestan, I. (2019.). Vinogradi u Kosinju. Gospić: Državni arhiv u Gospiću, str. 59.-60.
- Kako vidimo prvi i do sada najstariji spomen neke kosinjske crkve jest i najstariji spomen Kosinja: „Laschonus de Cosin … alterum in aede Mariana villae Psevichiae agri Busanensis – odnosno oltar u crkvu sv. Marije u selu Psivići, župe Buške.“ Više u: (Farlati, D. (1769.). Illyrici sacri. Tomus quartus. Venecija: Apud Sebastianum Coleti. Superiorum Permissu, Ac Privilegio, str. 108.)
- Više u: Strohal, R. (1929.). Jedan glagolski natpis iz Kosinja od g. 1320. Vjesnik kraljevskog Državnog arkiva u Zagrebu, str. 198.