Kao sažetak svih povijesnih istraživanja koja se rade oko Kosinja posljednjih 15 godina, te kao određeni uvod ili predgovor novoj knjizi o Kosinju – koja će ako Bog da svjetlo dana ugledati u drugoj polovici 2023. godine – niže donosimo kratak sukus svega onoga što smo otkrili i što ćete vrlo detaljno, opsežno i precizno moći pročitati u novoj knjizi. Pa krenimo redom, bez izvora i citiranja literature da bismo bili što sažetiji – koju bibliografiju od preko 400 izvora ostavljamo također za novu knjigu.
Najstariji dokaz organiziranog života na kosinjskom području datira u 1. stoljeće i natpis na tzv. Pisanom kamenu. Radi se o najstarijem vodnogospodarskom natpisu „in situ“, smještenom iznad Kosinjskog Bakovca u predjelu Legenac, na kojem je latinskim jezikom uklesana podjela prostora između Ilirskih plemena. U slobodnijem prijevodu:
Prema zajedničkom dogovoru granica između Ortoplina i Parentina udaljena je 740m (500 rimskih koraka). Dozvoljava se Ortoplinima ulazak na područje Parentina i pristup k živoj vodi (vrelu Begovača), u širini puta od 1,5m.
Ortoplini su bili naseljeni kod Ortople (današnja Stinica kod Jablanca), a Parentini na području današnjeg Gornjeg Kosinja. Zavadili su se oko pristupa vodi čime su Ortoplini ulazili na teritorij Parentina i na njihovo vrelo vode (danas vrelo Begovača 1.200m udaljeno od Pisanog kamena). Ovim natpisom, uz posredovanje rimske uprave, uredili su te sukobe.
Najstariji spomen kosinjskog kraja datira u odredbu kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije od 8. srpnja 1071. u kojoj izrijekom spominje župe Bužani i Bočaći. Srednjovjekovne župe Bužim i Bočać bile su usko povezane organizacijski i geografski, gdje je Bočaćka župa činila jedinstveni administrativni primjer „župe unutar župe“ – obzirom se prostirala isključivo unutar prostora Buške župe. Bočać je tako predstavljao današnji geografski prostor Gornjega Kosinja, Kosinjskog Bakovca, Kruščice i Mlakve, a u njemu su se nalazili: Grad Kosinj, Srakovina, Mala Vas, Gorenja Vas, Hotilja Vas, Botuci, Buci, Psivići, Veliki Psivići i Banj Dvor (još nazivan i Banj Stol).
Prvi spomen većine tih sela datira u 1374. godinu te nedavno ubicirani glagoljski ulomak Kosinjskog rukopisnog misala. Radi se o glagoljskom ulomku koji je pronađen 1982. godine u Sloveniji, da bi tek nedavno bio povezan s Kosinjem. U njemu dolazi vrlo važan zapis o njegovoj kupnji za kosinjske potrebe, u slobodnijem prijevodu:
Godine gospodnje 1374. kada je kupljena ova knjiga, vlč. Juraj službovao je u Srakovini (Bakovcu Kosinjskom). Uz njega je službovao i vlč. Matija u Bucima (Gornjem Kosinju) a ovu knjigu su platili ? zlatnika. Onda je bio kralj hrvatsko-ugarski Ludovik I. Anžuvinac, a u to vrijeme držao je grad Kosinj knez Stjepan II Frankapan Krčki. Tada bijaše dobri biskup Petar Krbavski, a kosinjski župnik bijaše vlč. Martin u Bucima (Gornjem Kosinju). Tada bijahu (u Kosinju) dobri ljudi Radoslav (….) satnik Stjepan i Braslav, koji dobro svetkovaše vino (…). Bog nam pomozi. Amen.
Iz zapisa saznajemo kako je stolna kosinjska crkva 1374. godine bila u Bucima, odnosno najvjerojatnije tamo gdje je i danas – radi se o crkvi sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju. Njena gradnja vjerojatno datira oko 1320. godine od čega nam je ostao kamen sa glagoljskim zapisom „oltar – 1320. godina“. Nakon pada Like i Kosinja pod Osmansku upravu oko 1527. godine ova crkva propada, no po oslobođenju Like od Osmanlija 1689. godine, vrlo brzo se obnavlja i dobiva naziv: crkva sv. Jeronima. Zbog spleta povijesnih okolnosti naziv joj se brzo mijenja u crkvu sv. Antuna Padovanskog koji nosi do danas. No ostaje zabilježena činjenica da je Kosinj u jednom povijesnom razdoblju na kraju 17. i početku 18. stoljeća imao – kao jedini primjer u Lici i šire – glavnu župnu crkvu posvećenu sv. Jeronimu, ondašnjem praocu i zaštitniku glagoljice i glagoljaštva.
U zapisu rukopisnog Misala iz 1374. godine prvi puta se spominje i grad Kosinj – čija popularnost nastupa stotinu godina kasnije, krajem 15. stoljeća. Radi se o srednjovjekovnom burgu, vlasništvu knezova Kosinjskih Lackovića od plemena Stupića, koji 1499. godine prelazi u vlasništvo kneza Anža (Ivana) VIII. Frankapana Brinjskog. Grad Kosinj nalazi se u Kosinjskom Bakovcu na tzv. lokalitetu Kosinjskog Ribnika i za kojeg se smatra da je lokalitet naše prve i najstarije tiskare u kojoj su otisnute naše prve tiskane knjige: Misal po zakonu rimskoga dvora od 22. veljače 1483. i Brevijar po zakonu rimskoga dvora iz 1491. godine. Upravo se za Anža Frankapana Brinjskog pretpostavlja da je bio financijer i organizator te tiskare.
Važnu ulogu u procesu dotiskivanja prvotiska Misala iz 1483. godine imao je lokalni Kosinjan, rođen u Duboviku (srednjovjekovni zaselak na području današnjeg Donjeg Kosinja oko zaselka Vukelići), imenom Broz (Ambroz) Kacitić od plemena Kolunić – đakon, svećenik, kasnije javni bilježnik i učitelj popova glagoljaša. Broz Kacitić potpisivao se kao Broz Ž(akan).
Njegov trag pojavljuje se i u ezoteričnom zapisu rukopisnog misala kneza Novaka iz 1368. godine, koji je kodeks dokazano služio kao predložak za tiskanje našeg Prvotiska i nalazio se u našoj prvoj tiskari u vrijeme tiskanja Prvotiska. Sa tim zapisom u Novakovom misalu povezani su svi slijepi otisci (udubljeni tisak bez boje, tzv. blindruck ili blind printing) u našem Prvotisku. Ne samo onaj osporavani kojeg je pronašao književnik Zvonimir Kulundžić „GBDKG BROZŽ“ – za kojeg danas sa velikom sigurnošću možemo reći da u njemu imamo informacijskom izmjerom potvrđeno čitanje BROZ Ž(akan) – već i svi ostali slijepi otisci koji se pojavljuju na još nekoliko mjesta u našem Prvotisku. Koliko točno i koji, pročitat ćete u novoj knjizi. Svi oni – zajedno sa ezoteričnim zapisom u Novakovom misalu – čine skriveni trag i potpis našeg kosinjana Broza Kacitića.
U zapisu rukopisnog Misala iz 1374. godine dolazi i najstariji spomen vina i vinogradarstva u Kosinju (i u Lici općenito). Prema nedavno objavljenim istraživanjima, Kosinj je zaista još u srednjem vijeku pa sve do početka 20. stoljeća bio lokalitet autohtonih vinogradarskih sorti. DNA analizom utvrđene su i imenovane dvije sorte: Pršljivka bijela i Vingor crni. Radi se o autohtonim vinogradarskim sortama koje se uopće na svijetu pronalaze isključivo na dva lokaliteta: Kosinj i Ozalj. Obzirom na više od 20 hektara pod kosinjskim vinogradima krajem 19. stoljeća te na činjenicu kako je najstarija živuća loza Pršljivka promjera stabla preko 53 cm na imanju Delača Trapana u Donjem Kosinju stara od 150-200 godina – kosinjski vinogradi spadaju u kuriozum i posebnost na razini RH.
U Donjem Kosinju nalazi se crkva sv. Petra i Pavla za koju se opravdano pretpostavlja da je bila lokalitet Pavlinskog samostana u srednjem vijeku i koja (kao i grad Kosinj) čeka svoja arheološka istraživanja.
Tu je i brdo Basarica sa čije su porušene gradine i crkve preneseni rimski sarkofazi koji danas čine dva pomoćna – moguće i treći glavni oltar – u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju, također neistraženi. S Basarice su prenesene i dvije kamene urne s rimskim natpisima ugrađene u ogradni zid crkve sv. Ivana.
Ne smijemo zaboraviti niti Banj Dvor/Banj Stol – danas lokalitet Mlakvene Grede iznad Mlakve u tzv. Srednjem Kosinju. Radi se o pretpostavljenoj prvoj i najstarijoj stolici hrvatskih banova (svojevrsnom najstarijem hrvatskom glavnom gradu), gdje su moguće prvi hrvatski banovi stolovali još od dolaska Hrvata u 7. stoljeću na ovamo. Pisane tragove o barem povremenom boravku hrvatskih banova u Banj Dvoru pronalazimo još u 1411. godini. Treba li reći da i ovaj ogromni lokalitet površine gotovo 25.000 m2 čeka arheološko istraživanje?
Kosinj u cjelini čini područje površine 192 km2 – čime je veći od Rijeke, Splita, Osijeka, Pule, Varaždina, Dubrovnika, Vukovara i drugih gradova u RH. U Kosinju se nalazi 35 arheoloških lokaliteta od kojih većina nikada nije istraživana, Kosinj ima 42 vrela i izvora vode čime je 6 puta bogatiji vodom od prosjeka u RH, Kosinj ima 28 špilja i jama, a u srednjem vijeku imao je 7 crkava – koliko ih (sa kapelama) ima i danas. Grad Kosinj neistraženi je arheološki lokalitet naše prve tiskare – samo ta činjenica postavlja Kosinj, glagoljicu i Hrvate u red najkulturnijih i najpismenijih naroda Europe i svijeta, jer je naš Prvotisak iz 1483. prva knjiga na svijetu koja nije otisnuta na latinici, već na drugom pismu – glagoljici. Kosinjska glagoljska tradicija, ako se uzme u obzir Osmanska vladavina od 1527. do 1689. godine – koja je naprasno prekinula bogatstvo i razvoj tog kraja u srednjem vijeku – veća je i respektabilnija od dosta glagoljskih mjesta Istre, Primorja s otocima, Like, Krbave i Dalmacije. Kosinj tako ima sljedeće glagoljske spomenike i tragove:
Glagoljski zapis na kamenu „oltar“ iz 1320. godine – na žalost nemamo fotografiju zapisa, samo pisani trag o njegovom pronalasku.
Kosinjski rukopisni misal iz 1374. godine
Prvotisak Misala od 22. veljače 1483. godine – najvjerojatnije otisnut u gradu Kosinju
Kolunićev rukopisni zbornik od 07. srpnja 1486. godine – koji je pisan u Knežoj Vasi kod Otočca, no pisao ga je kosinjan Broz Kacitić od plemena Kolunić te u njemu između ostalog naveo, transliterirano u slobodnijem prijevodu:
… I se knige i siju rubriku pisah ja Broz žakan budući v redu evanjelskom z Bužan od Kacitić z Dubovika plemenem Kolunić …
Prvotisak Brevijara iz 1491. godine – otisnut u gradu Kosinju
Četiri glagoljske ploče uzidane u kapelu sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu – prenesene iz kapele Anža Frankapana u gradu Kosinju – najvjerojatnije iz 1500. godine. Detaljne transliteracije svih ploča, sa novim prijedlozima čitanja bit će prikazane u novoj knjizi. Ovdje za sada samo transliteracija najvažnije ploče u slobodnijoj formi:
1500. (godine). U župi (sv.) Ivana? 09. lipnja./ I u vrijeme uzdignutoga i o/snaženoga gospodina kneza Anža Frankapana,/ krčkoga, senjskoga, modruškoga i pročaja. I u vrijeme plemenito/ ga i poštovanoga čovjeka Ivana Mar/ tinuševića koji bijaše tome služio gospodinu.
Kosinjski rukopisni zbornik Tomaša Petrinića od 17. prosinca 1503. godine – pisao ga kosinjan pop Tomaš Petrinić u kosinjskome Banj Dvoru. Puno detaljnije o ovom malo poznatom glagoljskom kodeksu u novoj knjizi, ovdje se po prvi uputa uopće u literaturi donosi fotografija prvog dijela njegovog zapisa. Dio zapisa važan za Kosinj, u slobodnijoj transliteraciji glasi:
A sve knjige ispisah na drugu hartju, ja mnogo grišni pop Tomaš Petrinić z Banja Dvora z Bužan plemenem Stupić, počtovanomu redovniku gospodinu Matiju Gašćaninu. Ki tada biše držitel crkve svete Marie v gradu Jeloviku i arhiprvad Brinjski. I bih plaćen za pismo knjiga svih dukata 3, ča im bi cijena. I povrh toga mi pošteno učini. A ja njemu već ispisah neg imihi cijenu š njim. A dopisah je side v Banji Dvori na ljet gospodnih 1503., miseca dektebra, na dan 17.
Povijesni zapis o tiskanim glagoljskim brevijarima (Brevijar iz 1491.), koji su otisnuti u gradu Kosinju i po kojima je Kosinj slavan – iz 1695. godine. U slobodnijem prijevodu s latinskog:
Prešavši odavde gore i šume, i silazeći prema nižem području dolazi se u Kosinj. Grad je na povišenom mjestu, ali od njega preostaše samo ruševine. Bogat je nepresušnim izvorima. Ovo mjesto bijaše kako kažu slavno za prijašnjih kršćana i nadaleko se prostiralo izvana i iznutra. Dokazom su tiskani glagoljski brevijari, kako se čita u kolofonu onih, kojima se sada služe svećenici glagoljaši moleći časove kanonske, ovdje tiskani. U ovom kraju narod je Boga nekad slavio u sedam crkava.
Crkva sv. Jeronima u Gornjem Kosinju (kraj 17. i početak 18. stoljeća) – kao jedina takva u Lici i šire, krštena po praocu i zaštitniku glagoljice i glagoljanja.
Izvor: Postel, 1538., str. 64.
Za kraj, Kosinj se pojavljuje na preko 200 povijesnih karti od početka 16. do kraja 19. stoljeća, kroz koje se opisuju lokaliteti: grada Kosinja, rijeke Like, župe Bočać te kasnije Gornjeg i Donjeg Kosinja, Kruščice, Kosinjskog Ribnika i drugih. Govorimo o preko 20 različitih toponima u kojima dolazi samo grad Kosinj i župa Bočać. Takvu kartografsku zastupljenost i raznovrsnost nema gotovo niti jedno područje, grad ili mjesto u RH. U čemu je težnja najistaknutijih kartografa onog vremena toliko detaljno prikazivati Kosinj, ako ne u tome što su bili svjesni njegove glagoljske i tiskarske tradicije?
U Zagrebu, 08. kolovoza 2022., mr.sc. Ivan Mance