Uvod
Gotovo je nemoguće prikazati bilo koji povijesni događaj uz ukupno znanje što se, kako i u kojim okolnostima odvijalo. Povijest je u pravilu škrta i ljubomorno čuva svoje tajne te je potrebno puno rada i istraživanja da bi se dobile makar i osnovne pouzdane informacije o nekoj povijesnoj temi. Tim više je ovaj problem prisutan kod tema – poput lokacije prve hrvatske tiskare – koje su zbog povijesnih okolnosti obavijene dodatnim velom tajne.
Danas znamo za desetak valjanih povijesnih elemenata koji ukazuju na Kosinj i Kosinjsku tiskaru kao lokalitet naše prve tiskare, koji učvršćuju Kosinj na karti prvih tiskara Europe. Znamo čak ili možemo vrlo solidno pretpostaviti i neke osobe uključene u organizaciju i rad Kosinjske tiskare poput njenog organizatora i financijera Anža (Ivana) VIII Frankapana Brinjskog ili njenog tiskara/slagara Ambroza (Broza) Kacitića od plemena Kolunića – pavlina iz kosinjskog Dubovika. No povijesne su okolnosti na žalost takve da vrlo vjerojatno nikada nećemo saznati mnoge važne informacije oko rada Kosinjske tiskare i možda još neke nepoznate tiskare prije Senjske, poput:
- Koja je bila točna naklada našeg Prvotiska iz 1483.? Pretpostavljamo oko 200 primjeraka.
- Koliko je od toga otisnuto na pergameni, a koliko na papiru?
- Koja je bila točna naklada našeg Kosinjskog brevijara iz 1490.? Možda isto oko 200 primjeraka.
- Koliko je od njega otisnuto na pergameni, a koliko na papiru?
- Što točno piše u kolofonu Kosinjskog brevijara iz 1490.? Vjerujemo i nadamo se da će se jednom negdje pojaviti makar zadnja stranica te inkunabule, a koja će konačno rasvijetliti njen točan sadržaj.
- Koliko je točno ljudi radilo u Kosinjskoj tiskari i koje su to osobe?
- Koju opremu je imala Kosinjska tiskara poput: koliko tiskarskih strojeva, koliko setova slova, koliko prostorija itd.?
- Da li je Kosinjska tiskara otisnula još neku danas nepoznatu inkunabulu ili je postojala neka nepoznata tiskara između Kosinjske i Senjske?
- Gdje je završila oprema iz Kosinjske tiskare? Gdje su završila slova iz Kosinjske tiskare?
- Gdje i koje točno godine su otisnuta dva latinična molitvenika? Pretpostavka 1490., mjesto tiska nepoznato. Koja je njihova naklada?
- Da li je tzv. Izgubljena inkunabula iz 1492. otisnuta na latinici ili glagoljici?
- Gdje je i u koliko primjeraka otisnuta Izgubljena inkunabula?
- I cijeli niz drugih pitanja.
Stoga je vrlo važno – da bi se prosječnom čitatelju neznanstvenim i popularnim rječnikom približilo kako je to MOGLO izgledati, što se sve moglo događati i kojim problemima su se bavili organizatori i drugi učesnici u radu Kosinjske tiskare – napisati poneku popularnu priču o toj temi. U do sad analiziranoj literaturi pojavljuju se samo tri pripovijetke ili popularne priče o Kosinjskoj tiskari te ćemo ih ovdje, po prvi puta u literaturi cjelovito donijeti i obraditi. Pa krenimo redom.
Prva pripovijetka o Kosinjskoj tiskari
Pop Fran Binički Ivan Mance – Gornji Kosinj, objavio 3 knjige 1 u romanu “Ivan Hrvaćanin: roman iz hrvatske prošlosti, Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1926.” donosi na dva mjesta usputni zapis o Kosinjskoj tiskari. Ovdje dakle Kosinjska tiskara nije obrađena kao zasebna tema, već se donosi u kontekstu drugih događaja. No, kako se radi o prvom spomenu Kosinjske tiskare u romanu, iako sadrži samo 1.311 znakova – odnosno manje od jedne kartice teksta, ovdje se donosi u cijelosti.

Tako prvi odlomak 2 iz romana Frana Biničkog govori o riječkom biskupu Šimunu Kožičiću Benji koji umjesto Rijeke traži neku drugu lokaciju za tiskanje njegova poznatog glagoljskog Misala.3 Tu imaginarni lik i vojvoda Ivan predlaže Kosinj jer u njemu su se već tiskale glagoljske knjige. Međutim Ličani imaju boj sa Turcima i neće ih dopasti čast tiskanja i tog misala:
Tu se Berislavić ponovno zaustavi, a Ivan Hrvaćanin reče: Čujem, da naš vrijedni biskup Šimun Kožić traži, gdje će se tiskati novi hrvatski misal. U Kosinju su se tiskale prve glagoljske knjige, pa zašto ne bi pavlini mogli tiskati i misal Kožićev? Berislavić se nasmije pa će reći: Vidi ti njega kako voli on svoju Liku. I ja je volim, pa mi ne bi bilo krivo, kad bi se Kosinjska tiskara tako razvila, da bi mogla poplaviti sve hrvatske krajeve našim duhovnim i svjetovnim knjigama. Nego, moj vojvodo Ivane, bojim se, da Like ne će zapasti ta čast. Ličani će pisati više sabljom po turskim leđima, nego slovima po papiru.
Drugi odlomak 4 iz romana Frana Biničkog dolazi već pred sam kraj romana, gdje vojvoda Ivan Hrvaćanin 1525. godine dolazi pred grad Kosinj, no na žalost sve je već zauzeto i porušeno. Knez Ivan Kosinjski, Kosinj i glagoljska tiskara na žalost u romanu stradavaju od izdajica i Turaka, slično kako je Kosinj i zaista povijesno stradao i barem dijelom potpao pod Osmansku vlast negdje oko 1527. godine. Doduše vlasnici grada Kosinja od 1499. nisu knezovi Kosinjski, već Anž Frankapan Brinjski, no za priču to je manje važno. Ovdje nam Fran Binički manirom vrhunskog povjesničara u župu Bočać uz Banj Dvor (danas Mlakvena Greda) postavlja i Banje Polje (danas selo Poljan). Dakle potpuno ispravno i vezano uz korijen „ban“ u srednjovjekovnom Kosinju govorimo o tri toponima: Banj Dvor ili Banj Stol te Banje Polje.
No kad je Ivan Hrvaćanin na sv. Ivana g. 1525. došao u Velebit, zapanji ga strahovita vijest: Turci zauzeše grad Kosinj. Malo poslije doznade sve. Knezu Ivanu Kosinjskome pokucaše na vrata neznanci, zamazani, poderani, i zamoliše ga, da ih primi, jer im nekrst ote sve. Ivan ih Kosinjski primi, a oni noću pustiše u grad Aliju Vukšića i Filipa Zorčića. Odmetnici odrubiše glavu starcu Ivanu Kosinjskome i ugnijezdiše se u gradu. Isprvice se nije znalo, koliko je Turaka. Stoga Hrvati pobjegoše u Kuterevo i na Krasno, a neki i u Sv. Juraj. Odmetnik Alija Vukšić opustoši Bočać, Banj-dvor, Banje polje, Marince, Botuke, Glagoljišća i sva okolna sela, porobi crkve, sruši glagoljsku tiskaru.
Druga pripovijetka o Kosinjskoj tiskari
Druga pripovijetka novijeg je datuma, radi se o članku u listu ZOV. Radilo se o “Zabavnom omladinskom Vjesniku” koji je, od 1971. godine izlazio nekoliko godina u aranžmanu Vjesnika.
U ovoj pripovjetki veličine 8.840 znakova, u nešto manje od pet kartica teksta, anonimni „historijski reporter“ 5 plete priču o organizaciji Kosinjske tiskare iz vizure jednog od tiskara. Pa tako taj tiskar i započinje analizirajući njihovog gospodara Anža Frankapana – kao organizatora Kosinjske tiskare. Priča o njemu, njegovim problemima i njegovoj ćudi miješa se s povijesnim činjenicama iz Anžovog života. Tako saznajemo za njegove probleme s kraljem Matijašom Korvinom, suradnjom s Mlečanima, izgonom iz Brinja, posudbom grada Kosinja i drugim povijesnim okolnostima. Potom se prikazuje početak rada Kosinjske tiskare i opisuje se đakon Ambroz (Broz) Kacitić kao glavni urednik tiskare te okolnosti oko dovršetka tiskanja Misala iz 1483. godine.

ZOV br. 32., 19. travnja 1974. godine
Pripovijetka je ipak preopterećena povijesnim i tehničkim podacima koji ne zanimaju prosječnog čitatelja, što previše opterećuje tekst i tijek radnje. Isto tako, prava je šteta što je pripovijetka tmurna, prepuna zlih slutnji i strogog gospodara Anža Frankapana koji čak udara bičem po leđima svoje štampare kad požele promijeniti koju riječ u slogu. Posebno je tmurno poglavlje “Mrkla šutnja” koje je nakrcano masom povijesnih netočnosti, ne bi li se cijela situacija pokazala što crnijom i što tmurnijom. Tako je Anž bijesan gospodar mutnih očiju i grčevita lica, u jednoj ruci knjiga – u drugoj bič, u strahovima od kralja Korvina i drugih plemića, prava škrtica, smutljivac nad smutljivcima i nemoćan u svojim problemima. On na kraju čak i bježi iz grada Kosinja u kojeg prodire kralj Matijaš. S druge strane njegov zet, muž njegove sestre Karlo IV. Kurjaković knez Krbavski – obična je pijanica koji je s ljudima volio piti i ljudikati. U najmanju ruku posprdan stav prema vrhunskom hrvatskom plemstvu srednjega vijeka i hrvatskoj povijesti.
Tu se najbolje očituje sveobuhvatna kontrola komunističkog režima gdje se čak i srednjovjekovno hrvatsko plemstvo moralo prikazivati kao šturo, poludivlje, natmureno, škrto i nepismeno. Daleko je to od pravih povijesnih istina, no da ne politiziramo temu ostanimo na ovome, donoseći niže kompletnu i prvu pripovijest 6 o Kosinjskoj tiskari:
Razorena prva tiskara na Balkanu! Godine 1483. u Kosinju je uređena prva tiskara na Balkanu; o tiskanju prve knjige na jeziku Hrvata i sukobu između kneza Anža Frankopana i ugarsko-hrvatskoga kralja Matije Korvina izvještava naš Historijski reporter. ********** Gadan sjevernjak baca igličav snijeg u lice. Vjetar vučji zavija: tren muklo, tajnovito, tren potom zacvili prodorno, bugareći. Gospodar se stisnuo uz peć. Debela mu knjižurina na koljenima, zatvorena. On kao da dremucka, a zapravo – znam ga već – razmišlja, snuje neke potajne planove: možda protiv drugih Frankopana, a možda i vjerojatno je to posrijedi, protiv ugarskog i hrvatskog kralja Matije Korvina, kojemu se naš gospodar nipošto neće pokoriti. Naš je gospodar Anž VIII Frankopan. Naše je vrijeme – ovo iz kojeg izvještavam, da bih vam kazao o našoj prvoj tiskari i prvoj knjizi tiskanoj jezikom Hrvata – posljednje desetljeće petnaestog stoljeća. Baš pripremamo prvu južnoslavensku knjigu: „Misal po običaju rimske kurije.“ Mrkla šutnja Turci nas stisli s jedne, kralj naš s druge strane. Kralja su u Budimu krunili 1458, a eto ga naš gospodar, brinjski knez, već trideset godina ne priznaje. Tek što sam bio stigao u njegove dvore zajedno s golemim paketima koje smo na konjima dopremili s obale (slova za tiskaru), imao sam čast čuti kneza: - Pravo je moje na krunu koliko i Matijaševo! Mračan je, u se zatvoren, prijeka pogleda. Čudesan velmoža: pod miškom lijeve ruke knjiga, u desnoj bič. Udarit će i kad ima i kad nema razloga. Njegov zet, muž njegove sestre Doroteje, Karlo Karlović Kurjaković, knez Krbave, čovjek koji je volio sa svojim ljudima sjesti te piti i ljudikati, običavao je reći za Anža: - Čitač knjiga. Škrtica! Možda me baš to što ga gotovo nitko od Frankopana ni od Frankopanske rodbine nije volio mamilo u njegove dvore brinjske, u raskoš Soko-grada gdje je sricao stihove, smišljao zamke kralju Mađarske i hrvatske, sastavljao pisma Mlečanima i svojim rođacima Sforcama u Milanu (njegova je baka kneginja Bianca, iz obitelji Sforca)… nema silu svog oca Bartola IX, gospodara Brinja, Jelovika, Sokola, Tršca i Bihaća (naslijedio je to 12. lipnja 1449. godine, kad se sedam sinova hrvatsko-dalmatinskog bana Mikule IV Frankopana poslije sedamnaesto-godišnjeg rata nagodilo tko će što od očevine dobiti); posjede je očeve podijelio sa svojim mlađim bratom Nikolom, knezom od Tržića, ali ima u njemu nešto što čovjeka privlači: ta mrkla šutnja, ta čudesna oholost, ta samouvjerenost da je veći i značajniji od najznačajnijih. Ne posreći mi se da duže ostanem uza nj u Brinju: kraljeva nam vojska ote grad jer mu je bio nepremostiva prepreka na putu do Senja, kojega je još prije uzeo od Frankopana. Prije povlačenja iz Brinja (da ne kažem, jer kneza bi to povrijedilo: prije bježanja) pokupili smo sve dragocjenosti. Kraljev je kaštelan našao puste dvore. Sve što se moglo odnijeti ponijeli smo na jugoistok, na posjede Jurja lackovića Kosinjskog, koji je zbog nekih svojih razloga našem gospodaru – za silne pare – unajmio na sedam godina sva sela oko Kosinja i grad Kosinj. Sa sobom smo prenijeli i našu, još neraspakiranu tiskaru, dopremljenu iz Mletaka. Brzo smo je složili u Lackovićevim dvorima i počeli slagati Misal. Ovdje imamo snažno utvrđeni grad Ribnik. Turci su već dva put prohujali pored nas: nama ne mogoše ništa. I Korvin je triput slao svoje vojske, ali odbismo ih, moglo bi se reći lako. Tu tako živimo, gotovo kao zatočenici. 200 kilograma glagoljice Knez Anž mašta o putovanju: najradije bi do Mletaka. Ali boji se napustiti Ribnik, jer moglo bi mu se lako dogoditi da se nema kamo vratiti. To neprekidno spominjane Mletaka uporno podsjeća na to kako su za našeg gospodara uvijek govorili da je mletački čovjek; a i zadužili su ga Mleci zaista: koliko mu puta slahu brodovlje i još češće barut za ratovanje! Smutljivac nad smutljivcima! – čuh da govore za nj u ličkim gradovima, u Senju i u Budimu. Još dok sam bio u Mlecima pamtim kako su se dužd Ivan Mocenigo i kralj Matija u međusobnim pismima jedan na drugog ljutili zbog našeg Anža. „Ili ćete sa mnom prekinuti svako prijateljstvo, ili se okanite slanja brodova i baruta onom brinjskom smutljivcu“ – zahtijevao je od Mlečana budimski kralj, a dužd se opravdavao: „Moramo mu pomoći da bi on mogao braniti i držati svoja mjesta, koja su u najvećoj opasnosti od turske navale i bijesa turskoga…“ Kralj ne povjerova duždu. Pustite vi Turke, rekao je mletačkom poslaniku, ta Anž i s Turcima šuruje, nego je sve to upereno protiv naše krune! Pamtim da je kralj u listopadu mjesecu ljeta 1470. dneva 20. pisao duždu i prijetio: „… Hoćete li održati ugovor utanačen s nama, ili ćete i dalje davati pomoć, što stalno činite našim odmetnicima, i to ne samo knezu Anžu, nego i knezu Karlu Kurjakoviću, koji je očiti tat i razbojnik…“ Kad knez ostade bez zaštite, kralj posla bana Vladislava Egervarskog s silnom vojskom: ote mu sve posjede i stolni grad Brinje. No dobro je da barem imamo Ribnik: naš će Misal ipak biti napravljen. Nismo uzaludno iz Mletaka vukli 200 kilograma glagoljaških slova lijevanih po kneževim zahtjevima. Sada treba da složimo 219 listova, na svakoj stranici po dva stupca, u svakom stupcu 36 redova, u svakom retku – prosječno – 24 slova. Prije nas u tim su krajevima pisali glagoljske misale rukom. Bernardin Frankopan, jedan od najučenijih u toj golemoj obitelji, onaj što za nj pisahu kako je „i pod oružjem i mačem uvijek štogod pisao i prevodio“, jednom mi je pričao o susjedu svojih predaka, o knezu krbavskom Novaku, koji je vlastoručno ispisao jedan od najljepših misala, 1368. godine. Dva udarca bičem za svaku riječ Knez svaki dan obilazi tiskaru. Ponekad zamahne bičem: on uvijek ima razlog za udarac. Kad snijezi počeše kopniti, u rano proljeće, stigla je svita Kurjakovića: Karlo i Jelena s pratnjom. Taj knez iz grada Kurjaka, iz nepristupačnih planina ponad Krbave, više oštrouman nego učen, zadivio se vidjevši koliko smo uznapredovali u tiskanju. Zimus mu je šurjak njegov, gospodar naš Anž o tome pisao, ali očito, nepovjerljivi Kurjaković teško na riječ povjeruje. Vitka i visoka žena njegova, sestra Anžova, prelijepa Jelena, u Mlecima i Milanu rasla, ali u ove naše planine zaljubljena, molila je da joj čitamo iz misala. Kako bi koji dio bio završen, tako smo slog otiskivali na posebnu papiru nabavljenom u Veneciji. Papir je dužine 114 milimetara, svaki list s vodenim znakom volovske glave s kraljevskom krunom. A za početak i za kraj knjige pripremili smo papir sa znakovima: vaga s cvijetom, vaga sa strelicom i grčki križ. Prije no što smo počeli slagati sadržaj, imali smo na uvidu nekoliko rukopisnih glagoljaških misala. Našem se knezu najviše svidio jezik iz Misala kneza Novaka iz Krbave, iz godine 1368. kad bismo poneku riječ izmijenili, knez je bjesnio. Za svaku izmjenu: dva udarca po leđima. Morali smo vjerno prenijeti svaku riječ kneza Novaka Krbavskog. Baš to kaže naš gospodar knezu Kurjakoviću, a taj se lukavo smije: - Sve što je nastalo i što će nastati mora imati mjeru iz Krbave! Anža to povrijedi. Mutne mu se oči još jače zamutiše. Lice mu trgnu nervozni grč. Ali sestra mu je dobro znala ćud: - Brate moj i kneže, ta šala je riječ mog gospodara. Tko može da se mjeri s Frankopanima? No, sila je jednih i drugih opadala. Domišljati urednik Broz Kolunić Kraljeva vojska nije mogla dopustiti iz Brinja prognanom knezu da i dalje ne priznaje krunu. Knjiga je već gotovo bila dovršena kad su kopljanici i konjanici njegova visočanstva kralja Matijaša Korvina prodrli u Kosinj i na prijevaru, zahvaljujući dvojici izdajnika u našim redovima, osvojili Ribnik. Knez Anž pobježe u posljednji tren i nikad nisam saznao gdje se skrasio. Možda u svoga zeta Kurjakovića, a možda je i preko Jadrana otplovio u Mletke. Zapovjednik kraljeve vojske odobrio nam je – izvršavajući nalog kralja – da završimo Misal. Naš je glavni urednik Broz Kolunić, pripadnik evanjelskog reda iz Bužana, u kosinjskom susjedstvu, smio samo napisati: „Let gospodnjih 1483 miseca pervara dni 22 ti misali biše svršeni“. Strogo je zabranjeno da napišemo: u gradu Kosinju. Ni ime grada, niti ime našeg gospodara nije se smjelo spomenuti. Kralj je želi oda se Anža izbriše iz povijesti, jer ga je – tumači nam kraljev zapovjednik – naš knez izdao. I vjerojatno se nikad ne bi saznalo tko je Misal uredio i tko je stručno nadgledao sve poslove oko tiskanja, da naš domišljati Broz Kolunić nije naslijepo, bez boje, na drugom listu kalendariuma, na stranici gdje je mjesec ožujak, otisnuo svoj potpis: Gospodin Broz Doljanin Kolunić gospodin Broz žakan. Bilo mi je drago kad sam to vidio. Odlazeći iz Kosinja na put u neko drugo vrijeme, radovao sam se: ipak će se jednom saznati tko je Misal uredio, pa će se otkriti i da je u ovoj sada razorenoj tiskari kosinjskoj ta knjiga otisnuta. Tako će se ipak znati gdje je i kako je nastala prva tiskara na jednom od južnoslavenskih jezika.
Gornja ilustracija ujedno je jedini za sada poznati prikaz rada upravo Kosinjske tiskare. Da knez Anž Frankapan – pregledavajući otisnuti arak – nema originalnu kapu Partizanku, radilo bi se o dobro prenesenom povijesnom trenutku koji je mogao nekako slično izgledati.
Treća pripovijetka o Kosinjskoj tiskari
Pravu poslasticu donosimo za kraj. Iz pera majstora kratkih priča o Frankapanima, vrhunskog istraživača i poznavatelja Frankapanske povijesti, manirom najboljih Tolkienovih priča o Gospodarima prstenova i Međuzemlju – književnika Tomislava Beronića – dolazi nam moderna i još neobjavljena pripovijetka o Kosinjskoj tiskari. Pitkim i vrlo zanimljivim tekstom, koji nenametljivo donosi i stvarni povijesni okvir, Tomislav Beronić uvodi nas u hrvatsko Međuzemlje – Liku. Tu nas umjesto Aragorna, Gandalfa i Froda dočekuju naši Anž Frankapan s obitelji, Ambroz Kacitić sa svojim pavlinima – i naravno grad Kosinj sa svojom tiskarom.
Tomislav Beronić 7 već je izdao sjajnu knjigu pripovijedaka o hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankapana – naziva Frangere Pane, koja je objavljena 2022. godine. Radi se o zbirci kratkih priča povijesne fikcije o knezovima Krčkim Frankapanima. Knjiga donosi 34 priče o svih 17 generacija kneževske porodice i njihovom nasljeđu, te do sada najveće Frankapansko rodoslovlje koje brojem članova obitelji za duplo premašuje njihovo do sad najobimnije rodoslovlje – ono Vjekoslava Klaića. Priče o Frankapanima – Frangere Pane počinju na otoku Krku u vremenu dok su se još zvali samo knezovi Krčki.
Dozvolom autora, za što smo vrlo zahvalni, ovdje ekskluzivno donosimo jednu od Frankapanskih priča, koja će tek doći u Beronićevoj novoj, još neobjavljenoj knjizi nastavka priča o Frankapanima – Stella Aurea.8 Ova je do danas i najveća kosinjska pripovijetka, veličine 11.223 znakova u nešto preko šest kartica teksta. Uživajte i kupite Beronićevu Stellu Aureu.
Prvi glagoljski tisak Kosinj, godine 1483. U ljeto godine 1482. knez Ivan VIII. Frankopan Brinjski, sin kneza Bartola IX. i kneginje Elizabete, grofice od Wallseea, poznatiji kao Anž, odlučan u namjeri osnaživanja kršćanske vjere pred sve većom osmanlijskom ugrozom, dao je u podnožju svoga tvrdog grada Kosinja postaviti tiskarski stroj na kojemu je otisnut Misal po zakonu rimskog dvora. Bila je to prva knjiga tiskana u Europi koja nije otisnuta latinicom već jednim drugim pismom - glagoljicom. Za taj znameniti poduhvat knez Anž Frankopan dao je u Veneciji izliti glagoljska slova prema rukopisnom Misalu kneza Novaka, a tome pridonio glagoljaški đakon Juri iz Roča. U povratku iz Mletaka Juri je na posljednjoj stranici Novakovog misala ushićeno napisao bilješku kojom je najavio skori hrvatski glagoljski prvotisak: Vita, vita, štampa naša gori gre! Tako ja oću, da naša gori gre! 1482. miseca ijuna 26. dni. To be pisano v grade Izule. To pisa Juri, Žakan iz Roča, Bog mu pomagai i vsem ki mu dobro ote. *** Drugi dan iza blagdana sv. Tri kralja đakon Ambroz Kacitić žurno je prošao pored stražara kosinjske utvrde i banuo pred kneževa vrata. Dvorjanin je, naravno, jako dobro poznavao zadihanog posjetitelja. Lagano mu se naklonio, pokucao na vrata kneževske odaje, ušao i najavio dolazak gospodina đakona. Ambroz, crven u licu prijeđe preko praga i duboko se pokloni. Zausti nešto reći, no glas ga izdade. Strmi uspon je uzeo svoj danak, pa mu je već i samo disanje predstavljalo problem. Stajao je pred knezom pognut, s rukama na koljenima teško dišući. - Stigla je? – knez je naslutio što mu je đakon došao reći. – Gdje je? Zadihani čovjek rukom je pokazao prema vratima još uvijek pokušavajući doći do glasa. Knez pogleda prema svom dvorjaninu i brzo kimne, na što mu ovaj brzo prinese krzneni ogrtač. - Istovaruju. – Ambroz je konačno progovorio i s naporom se uspravio. – Dolje… Anž prođe pored njega i potegne ga za nadlakticu. Đakon krene za knezom još uvijek s naporom hvatajući dah. Silazak s utvrde bio je brži i lakši nego uspon, mada vrlo neugodan zbog snijega i leda. Spustivši se u ravnicu uputili su se prema tiskari smještenoj u jednoj većoj kući s tri prostorije. Središnja prostorija bila je ozidana kamenom i u njoj se nalazio tiskarski stroj. S lijeve i desne strane, na kamenim temeljima bile su po jedna prostorija drvenih zidova. Svaka je imala svoja dvorišna vrata, a sve tri bile su međusobno povezane manjim unutarnjim vratima. U lijevoj prostoriji bile su police za papir, boju i radni stol slovoslagara, a u desnoj police za otisnute arke. Knez i Ambroz uđu u sobu slovoslagara. Po prvi puta u zadnja dva mjeseca na licu kneza Anža zatitra osmjeh. Okrene se prema đakonu i zadovoljno ga potapša po ramenu, a potom priđe stolu na kojemu su bile četiri otvorene drvene škrinje. U prvoj škrinji između tankih drvenih strugotina nalazilo se dvanaest staklenki ispunjenih gustom crnom tekućinom. Svaka staklenka imala je usko grlo na vrhu kojega je bio pluteni čep povezan tankim konopom i zaliven voskom. Zadovoljan viđenim obiđe oko stola zagledajući se u sadržaje ostalih škrinja. - Sad opet imate sve što treba. – zaokruži pogledom po ljudima u prostoriji. Po njihovim licima vidio je da dijele njegovo mišljenje. – Nastavite s radom i obradujte svog kneza. A ja ću se već pobrinuti da budete zadovoljni plaćom. Muškarci pognu glave i prionu na posao. Pažljivo su vadili staklenke i odlagali ih na prazne police s desne strane prostorije. Na policama s lijeva nalazile su se staklenke s crvenom tiskarskom bojom. Knez je još neko vrijeme gledao što rade, a zatim se zadovoljno polako uputio natrag u kaštel. Ušavši u sobu Anž zatekne svoju suprugu kneginju Katarinu kako u naručju kraj kamina drži njihovog najmlađeg sina Krstu pjevušeći mu neku pjesmicu. Priđe im i objeručke ih zagrli utisnuvši svakome po poljubac u kosu. - Već te dugo nisam vidjela ovako sretnog. – kneginja uputi zavodljiv pogled prema mužu. – Što se to događa tamo dolje? - Donijeli su boje. – malo se odmakne od svoje žene. – Znaš već da su oko svete Lucije ostali bez nje. Ambroz se nedavno dosjetio da je to zato što glagoljica ima puno više crta nego latinica, pa se boje troši barem tri, a možda i pet puta više. Tko bi na to ikada pomislio? Mali Krsto svojom ručicom uhvati lančić na kojemu je njegov otac nosio zlatni križ i potegne. - Hej, lakše malo. – Anž se nasmije i nježno odvoji sinovu ruku od lančića. – Jednog dana ćeš ga dobiti. No, sad mi još uvijek treba. Možda više nego ikada prije. Tata radi jako važan posao i Božja mi je pomoć i te kako potrebna. Pridržavajući jednom rukom križ na svojim prsima knez Anž se nagne nad sina i poljubi ga još jednom. - Zar nisi mogao uzeti boju iz pavlinskog samostana? – Katarina premjesti sina na drugi bok. Dječak je opet ispružio ručicu prema očevom križu, no nije ga mogao dohvatiti. – Oni je sami izrađuju, zar ne? - Da, rade, ali ne takvu vrstu boje, već običnu tintu. – knez odmahne glavom. – Tiskarska je boja masnija i proizvodi se na drugačiji način, a pavlini nemaju sirovine za nju. To isto sam i ja pitao, pa mi je Ambroz objasnio. Zato sam morao poslati po boju čak u Nürnberg. Hvala dragom Bogu da nam je ponestalo samo crne. Ona je, kako Ambroz kaže, uvijek ista. Crvena je svaki puta drugačije nijanse. Ali, crvene, opet hvala Bogu, smo potrošili tek nešto malo više od pola, pa ćemo je imati dovoljno. *** Sljedećih nekoliko tjedana knez je svakoga dana dolazio u tiskaru, makar samo na nekoliko minuta. Uživao je udišući finu papirnu prašinu začinjenu jakim mirisom tiskarskih boja. Sa zanimanjem je promatrao kako Ambroz jednom rukom prati rukopisni tekst Novakovog misala, a drugom, ne skrećući pogled dohvaća olovna glagoljska slova iz velike plitke kutije s pregradama. Tek je tada, kad je sva slova riječi koje slaže skupio u dlan, provjerio da li je uzeo baš ona koja mu trebaju. Rijetko kada se dogodilo da je odabrao jedno pogrešno slovo, ali nikada dva ili ne daj Bože više njih. Knez se najviše divio tome što je Ambroz, iako sva slova nisu bila iste veličine, imao točan osjećaj gdje se koje nalazi. Radio je gotovo nepogrešivo. Stiskao je olovna slova u dlanu jedne, a zatim ih čvrsto prihvatio s dva prsta druge ruke i pažljivo umetao u tiskarski okvir. Još jednim detaljem knez se osvjedočio da je Ambroz veliki tiskarski meštar. Na nekoliko listova otisnuo je svoje ime i napomene bez boje. Bio je to svojevrsni meštarski potpis kojega knez nije imao nikakvog razloga osporiti. Uostalom, i slikari su svoje likove dodavali na naručena djela, pa zašto onda meštar tiska ne bi potpisao svoj svake hvale vrijedan rad. Sve stranice na kojima je radio tih dana imale su svaka po dva stupca. Zatim ih je stavljao u utor tiskarskog okvira i na kraju, kad je popunio redak, podesio je razmak između pojedinih riječi. U jedan stupac okvira Ambroz je slagao po 36 redaka. Anž je to znao jer ih potiho u sebi brojao. Ono što je kneza najviše oduševljavalo bila je preciznost s kojom je đakon raspoređivao slova u okvire za tisak crnom odnosno crvenom bojom. U jednom danu meštri su tiskali samo jednu boju. Bilo je tomu više razloga. Najvažniji je bio taj što je prije tiska drugom bojom, crvenom, sa stroja trebalo dobro isprati osnovnu crnu boju, a to su činili vodom i prepečenom rakijom. Da nisu postupali tako, crvena boja bi se miješala s ostacima crne i bila bi značajno tamnija, što su meštri svakako nastojali izbjeći. Drugi je razlog bio što je Ambroz imao na raspolaganju okvira i slova za najviše dvanaest stranica u dvije boje. Zato su jedan dan tiskali crnom, a drugi crvenom bojom. Deset stranica crnom ponedjeljkom, onda istih tih deset stranica crvenom utorkom, pa novih deset crnih srijedom i crvenih četvrtkom, i konačno deset crnih petkom i crvenih subotom. Nedjeljom nikada nisu radili. Bio je to dan odmora i molitve. Za kneza Anža sam tisak bio je ipak zanimljiviji od slaganja slova u okvire. Taj posao obavljala su tri meštra koji su se zvali Ivan, Luka i Mikula. Meštar Ivan radio je na samoj preši i pomoću zavrtaja i poluge pritiskao papir na tiskarske okvire. Posao meštra Luke bio je umetnuti čisti papir u prešu i precizno ga namjestiti, što je naročito važno bilo kod tiska druge, crvene boje. Razmazivanje boje po olovnom slogu i izvlačenje otisnutog arka bile su zadaće meštra Mikule. Njegova dodatna zadaća bila je i pripaziti da se boja ne razmaže na novootisnutom arku, kao ni da otisak s prethodnog arka ne zamaže pozadinu novog. Zato je odlagao otisnute arke na police pored tiskarskog stroja. Time je osiguravao dovoljno vremena za sušenje tiskarske boje. Sutradan su na te iste arke tiskali crvenu boju, treći dan crnu na poleđinu, a četvrti dan crvenu opet na poleđinu istog arka. Ujutro, petog dana Mikula je obostrano otisnute arke odnosio na police u trećoj prostoriji gdje su čekali završetak tiska cijele naklade i početak uveza. U toj trećoj prostoriji, pored prozora, nalazio se i jedan nakošeni stol na kojemu su raznim bojama ručno dorađivani i oslikavani pojedini otisnuti arci. Ta je zadaća bila povjerena mladom pavlinskom redovniku Jurju, nadarenom minijaturistu, kojega je gvardijan kosinjskog samostana sv. Petra i Pavla osobno odabrao. Mladić je vrijedno radio leđima okrenut kaminu, poluglasno se i usrdno moleći Gospodinu. Knez Anž se, svaki puta kada je došao do njegovog radnog stola, rado pridružio u molitvi. Za razliku od redovnika, knez je svoju molitvu uvijek izgovarao glasno tako da su ga svi u tiskari mogli čuti i pridružiti se. Dana 22. veljače godine gospodnje 1483. đakon Ambroz postavio je posljednja dva okvira na svoj radni stol i u njih umetnuo slova za crveni i crni tisak. Kad je završio popeo se u kaštel osobno izvijestiti da se veliki posao primakao kraju. Kneževski par spremno se uputio u tiskaru da osobno posvjedoče povijesnom trenutku. - Vaša milosti, možemo ovdje na kraju… - Ambroz je pokazao na donji dio desnog stupca. - … dodati neki prigodni tekst za kraj. Knez se malo zamisli, zausti nešto reći, ali ipak ne izgovori ništa. - Neka bude današnji dan. – kneginja Katarina pogleda prema svom mužu. – Neka oni koji čitaju znaju kada je ovaj misal završen. Anž i Ambroz pogledaju jedan u drugog i istodobno kimnu. Đakon brzo prebere po slovima i u okvir umetne ove riječi: Ljet Gopodnih 1483. miseca pervara dni 22. ti misali biše svršeni. Umetnuvši zadnju riječ đakon se prekriži i glasno izgovori. – Oče naš koji jesi na nebesima… Kneginja i knez odmah mu se pridruže. Iz druge sobe začuju se glasovi Ivana, Mikule i Luke. Čak je i redovnik Juraj molio glasno. *** Nekoliko dana kasnije đakon je prvu uvezanu knjigu svečano uručio ponosnom knezu Anžu Frankopanu Brinjskom i kneginji Katarini. Svo troje dugo su oduševljeno listali i neumorno hvalili prekrasno oslikane stranice hrvatskog prvotiska. Kad su došli do zadnje stranice đakon Ambroz duboko uzdahne. - Sad mi je žao što se prije nisam sjetio… – prst položi na kolofon. - …da ovdje dopišemo još samo dvije riječi: u Kosinju. - Nije potrebno. – knez odmahne rukom. – Ovo je jedina tiskara na cijelom Božjem svijetu u kojoj se tiska na glagoljici. Svatko tko bilo kad i bilo gdje uzme u ruke Misal po zakonu rimskog dvora znat će da je tiskan baš ovdje, u Kosinju, jer nigdje drugdje niti nije mogao biti otisnut.
mr.sc. Ivan Mance, u Zagrebu 25. veljače 2023.
LITERATURA
- Više o Franu Biničkom možete pročitati na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Fran_Bini%C4%8Dki, ili na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=7708, pristupljeno: 25.2.2023.
- Binički, Fran. (1927.). Ivan Hrvaćanin – roman iz hrvatske prošlosti. Zagreb: Društvo sv. Jeronima, str. 70.
- Više o Misalu Šimuna Kožičića Benje na: https://glagoljica.hr/?knjige=i&id=553915, pristupljeno: 25.2.2023.
- Binički, Fran. (1927.). Ivan Hrvaćanin – roman iz hrvatske prošlosti. Zagreb: Društvo sv. Jeronima, str. 157. – 158.
- Ispod teksta netko je rukom napisao g. Aljinović Rudolf. Tako saznajemo da je on autor ove pripovijetke. Radi se o našem poznatom scenaristu stripova. Više o Rudiju Aljinoviću na: http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=246, pristupljeno: 25.2.2023.
- Aljinović, Rudolf. (1974.) Razorena prva tiskara na Balkanu! ZOV – Zabavni omladinski Vjesnik. Zagreb: Vjesnik, br. 32., 19. travnja 1974.
- Više o životu i radu Tomislava Beronića možete pročitati na njegovim osobnim stranicama: https://beronic.kkkarlovac.hr/, pristupljeno: 25.2.2023.
- Beronić, Tomislav. (2023.) Stella Aurea. Velika Gorica: Kvaka.