Prva hrvatska tiskana knjiga, glagoljski Misal po zakonu rimskoga dvora, otisnuta je vjerojatno u 200 primjeraka i dovršena 22. veljače 1483. godine. Obzirom se radilo o prvom nelatiničnom misalu u Europi te kako su Hrvati bili jedinstveni u svijetu tiskavši inkunabule na tri jezika (talijanski, latinski i hrvatski) i dva pisma (latinica i glagoljica) – ovdje se radi o vrlo važnom datumu za hrvatsku povijest i kulturu, koji se danas u Hrvatskoj slavi kao Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Samo 28 godina nakon izuma Gutenbergovog tiskarskog stroja i tiskanja njegove Biblije, Hrvati su najvjerojatnije na tom istom možda i najvažnijem izumu u povijesti čovječanstva, slovima koja su vjerojatno dali izliti u Veneciji i na papiru iz njemačkih mlinova otisnuli svoje monumentalno djelo – čime je u Hrvatskoj počela era Gutenbergove inkunabulistike.
Sukus znanstveno-istraživačkog problema leži u činjenici kako u kolofonu hrvatskog Prvotiska ne stoji podatak o mjestu tiskanja, majstorima tiskarima i slagarima ili bilo koji drugi podatak osim datuma dovršetka: „Let gospodnjih 1483., miseca pervara, dan 22. ti misali biše svršeni.“ To je u posljednjih 200 godina izazvalo dosta znanstvene polemike, a 1960-tih godina uz rad književnika Zvonimira Kulundžića čak i prijepore koji su napadima na Kulundžića često izlazili iz znanstvenih okvira. Tako danas imamo čak osam teza o mjestu tiskanja hrvatskog Prvotiska: Venecija, Rim, Senj, Roč, Izola, Istra općenito, Modruš i Kosinj – čime smo stvorili jedinstvenu inkunabulističku pomutnju i nerazumijevanje šire čitateljske javnosti oko ove teme. Ovo je dijelom zasluga i totalitarnog režima Titove Jugoslavije i činjenice da su Zvonimira Kulundžića koji je promovirao Kosinj uspoređivali sa Antom Pavelićem govoreći kako je „nekada Pavelić zbunjivao narod Rimskim ugovorima dok danas Kulundžić zbunjuje narod Kosinjem“. U takvoj političkoj situaciji, vjerojatno nalogom partije nije bilo govora o objektivnom znanstvenom istraživanju, već su svi napori uloženi upravo u anuliranje Kulundžića i Kosinja. Zašto je tome bilo tako? Kosinj u 2. svj. ratu nije bio na strani komunista i partizana te je u glavama komunističkih moćnika bilo nedopustivo dozvoliti prvu tiskaru u Jugoslaviji upravo u tom istom Kosinju.
Pobjedom demokracije i osnivanjem samostalne i neovisne Republike Hrvatske, izvojevane u pobjedničkom Domovinskom ratu, stvorile su se predispozicije za objektivna, neovisna i metodološki utemeljena znanstvena istraživanja. Međutim i tu ima otpora, dijelom zbog činjenice kako se teško mijenjaju ustaljene znanstvene pozicije, bez obzira koliko bile neutemeljene i bez dokaza, a dijelom i zato što još uvijek dio hrvatske političke i znanstvene elite živi i promišlja komunistički totalitarizam. Neopterećen tim odnosima i okolnostima, još 2007. godine Ivan Mance započinje svoj rad na Kosinju u kontekstu jedne od teza i mogućih lokacija tiskanja hrvatskog Prvotiska. Tako je 2013. godine objavljena knjiga „Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi“ koja donosi novost u dijelu povijesne kartografije Kosinja. Naime, do tada se govorilo da je Kosinj bio zasigurno važan, jer dolazi na 11 povijesnih karti austrijskih, mađarskih i mletačkih autora. Mance u toj knjizi, zahvaljujući digitalizaciji knjižnične građe svih većih svjetskih nacionalnih knjižnica donosi Kosinj na čak 84 povijesne karte – zaključujući kako je Kosinj zasigurno bio važan renesansnim kartografima iz njihove spoznaje o Kosinjskoj tiskari.
Potom 2019. godine, u suradnji s najznačajnijim hrvatskim znanstvenikom za vinarstvo i vinogradarstvo prof. dr. sc. Nikolom Miroševićem, Mance objavljuje knjigu „Vinogradi u Kosinju“. U ovom istraživanju povijesno, kartografski i najvažnije DNA analizom obrađuju se dvije autohtone kosinjske loze, Vingor crni i Pršljivka bijela. Dok Vingor crni svoje genetsko porijeklo vuče iz stare austrijske loze Battraube, u hrvatskoj u 19. stoljeću nazvane Batovka modra – situacija sa Pršljivkom bijelom vrlo je specifična. Naime provedenom DNA analizom, ta sorta pojavljuje se isključivo u Kosinju i Ozlju – i nigdje više na planeti Zemlji. Njena povijest može se pratiti sve do 1374. godine i jednog glagoljskog zapisa u kojem se spominje i kosinjsko vino. Time Kosinj postaje – bez obzira na planinsko područje koje je u potpunosti neprimjereno za razvoj vinarstva – jedan od najstarijih vinogradarskih krajeva u Lici, ali i u Hrvatskoj.
Ipak najvažnije za hrvatsku kulturu i povijest jest istraživanje nastalo iz doktorskog rada, a koje predstavlja povijesnu, informacijsku i kartografsku studiju u području srednjovjekovne povijesti, obranjenu na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu s najvećom pohvalom za izuzetno izvrsne radove (summa cum laude). Tako se iz doktorskog rada objavljuje i knjiga „Kosinjska tiskara“, koja rasvjetljava prvorazredno kulturno-povijesno pitanje o mjestu tiskanja hrvatskog Prvotiska. U knjizi se analiziraju sve aktualne teze o mjestu tiskanja hrvatskog Prvotiska od kojih je većina potpuno promašena i bez ikakvih dokaza: Rim, Senj i poglavito Venecija koju danas zagovara određen dio hrvatskih stručnjaka u području glagoljaštva.
U knjizi „Kosinjska tiskara“ donosi se cijeli niz novih povijesnih spoznaja o gradu Kosinju kao lokalitetu prve hrvatske tiskare – u najvjerojatnijem financijskom aranžmanu Anža Frankapana Brinjskog i radom prvog hrvatskog tiskara i autohtonog kosinjana Ambroza Kacitića od Plemena Kolunića. Još Zvonimir Kulundžić 1960.-tih donosi jedan do tada nepoznat slijepi tisak ili tisak bez boje (blind druck, blindpress), koji je pronalazi u hrvatskom Prvotisku i u njemu detektira potpis Ambroza Kacitića. U knjizi „Kosinjska tiskara“ i uz pomoć informacijskih znanosti taj se potpis digitalnim izmjerama potvrđuje i kontekstualizira sa svim ostalim slijepim otiscima u hrvatskom Prvotisku. Tako se po prvi puta donose svi slijepi otisci, koji se nalaze na 5 stranica Prvotiska, u 9 pozicija i ukupno 340 slovnih znakova. Uz pomoć tih slijepih otisaka, svojevrsnim „srednjovjekovnim kodiranjem“ Ambroz Kacitić debelo ispred svog vremena potpisuje sebe, svoj red pavlina i kosinjski pavlinski samostan sv. Petra – čime izvan svake razumne sumnje potvrđuje i Kosinj kao lokaciju tiskanja hrvatskog Prvotiska.
Uz cijeli niz drugih i novih povijesnih elemenata koji također učvršćuju Kosinj na karti prvih tiskara svijeta, u knjizi „Kosinjska tiskara“ donosi se i jedna od najopsežnijih povijesnih kartografskih analiza uopće, kojima se Kosinj opisuje kroz 225 povijesnih karti od prvih prikaza na kartama, do kraja 19. stoljeća. Ta kartografska analiza omogućuje pronalazak zapisa mletačkih kartografa 16. stoljeća u kojem se izrijekom spominju hrvatske glagoljske knjige, nakon čega počinje era masovnog mletačkog prikazivanja Kosinja na kartama. Ne postoji grad ili mjesto u Hrvatskoj – od Zagreba kao najvećeg pa nadalje – koje niti približno dolazi na toliko povijesnih karti kao Kosinj. Time se toponim Kosinj donosi u 30 različitih oblika, dok se Kosinjska dolina kao šire područje prikazuje kroz 150 različitih toponima od sredine 15. do kraja 19. stoljeća.
Knjiga „Kosinjska tiskara“ u B5 formatu, na 750 stranica predstavlja sveobuhvatno interdisciplinarno istraživanje koje temelji Kosinj kao najizgledniju lokaciju tiskanja hrvatskog Prvotiska, čime se rasvjetljava jedno od najvažnijih hrvatskih kulturno-povijesnih pitanja uopće. Važnost Kosinjske tiskare za crkvu u Hrvata naprosto je neprocjenjiva. Do izuma tiska i početka tiskanja, crkvene i druge knjige umnožavale su se isključivo rukopisno, na način da je pojedini pisar ručno prepisivao pojedinu knjigu – što je u ovisnosti o veličini djela u pravilu trajalo i do godinu dana za jednu jedinu knjigu. Knjige su bile basnoslovno skupe, dostupne nekolicini najbogatijih i doslovno su se tretirale kao pokretno blago i imovina koja se ostavljala u nasljedstvo generacijama. Izum tiska i njegova eksplozija širom Europe krajem 15. i početkom 16. stoljeća predstavljao je svojevrsni prvi informacijski doseg modernog čovjeka, jer su se knjige umnožavale stotinama puta brže i postale povoljnije i dostupnije svima. Tako je – providnošću i financijama najznačajnijeg hrvatskog plemstva Frankapana i vrhunskim radom hrvatskih popova glagoljaša iz reda pavlina – crkva u Hrvata, kao tada jedina u svijetu koja je imala papinsku dozvolu služiti liturgiju na svom jeziku – hrvatskom i svom pismu – glagoljici, dobila na kraju srednjeg vijeka dvije najznačajnije liturgijske knjige: misnu knjigu odnosno Misal 1483. godine i svakodnevni molitvenik odnosno Brevijar 1490. godine – obje otisnute upravo u Kosinju. Danas imamo sačuvano 12 nepotpunih primjeraka Misala iz 1483. te dva nepotpuna primjerka Brevijara iz 1490. godine.
U vrijeme tiskanja hrvatskog Prvotiska, Hrvatska je bila pod mađarskom krunom Matijaša Korvina – s kojim je dio Frankapana bio u vrlo lošim odnosima. Upravo je Anž Frankapan Brinjski imao vrlo loše odnose s Matijašom Korvinom, a nasuprot tome sjajne odnose s Bečkim dvorom i Venecijom kod kojih je tražio i podršku za svoje sukobe. Zbog tih sukoba Matijaš Korvin ga u konačnici i protjeruje iz njegovog Brinja 1479. godine. To je razvidno iz obimne građe i korespodencije Anža Frankapana Brinjskog koja se također po prvi puta sustavno obrađuje upravo u ovoj knjizi. Sve zajedno također je moglo neposredno utjecati na odluku o osnivanju prve hrvatske tiskare upravo u gradu Kosinju – kao jedinoj utvrdi koja nije bila pod direktnim utjecajem Matijaša Korvina i jedinoj utvrdi uvučenoj u Velebit i tako sakrivenoj od osmanske opasnosti – a koja je opet bila dovoljno blizu Frankapanskim posjedima u Brinju, Senju, Otočcu i dr. U vrtlogu tih povijesnih zbivanja kojima je bila izložena Hrvatska te sve većoj osmanskoj opasnosti – Hrvati su zahvaljujući vlastitom plemstvu i učenosti prvih hrvatskih znanstvenika – popova iz reda Pavlina – uspjeli iznjedriti jedan od najvažnijih kulturno-povijesnih događaja za Hrvate, postavljajući taj mali narod visoko na kulturnoj karti Europe. To je još 1962. godine prepoznao ravnatelj Gutenbergovog muzeja u Mainzu, dr. sc. Helmut Presser postavljajući Kosinj sa 1483. godinom na svoju veliku zidnu kartu prvih tiskara svijeta. Kartu možete u visokoj rezoluciji preuzeti OVDJE.
U Zagrebu 28.10.2023., dr. sc. Ivan Mance