Zašto ne možemo vjerovati novinskim člancima i portalima? Primjer pisanja Večernjeg i Novog lista o kosinjskim povijesnim temama

Ovdje analiziramo dva slučajno pronađena primjera novinarske i uredničke neobrazovanosti kojom se popunjava kvota klikova i lopatom nabacuju netočni i neprovjereni povijesni podatci ili se netočnim informacijama agitira u obranu neobranjivog – HES Kosinj. Ovakvih je primjera neizmjerno mnogo, no ovdje smo odabrali članak iz Večernjeg lista te članak iskusnog ličkog novinara u Novom listu, jer oba govore o kosinjskim povijesnim temama. Pa krenimo redom.


Večernji list: Špilje, kule i divovska jela mamac su za goste i iz Guadalupea

Ovaj članak1 eklatantan je primjer onoj najštetnijeg i najgoreg u hrvatskom novinarstvu. Naslov članka uopće ne treba komentirati, ovakvih smo naslova svi svjesni. Čisto pecanje kojim se čitatelja navlači na klik i otvaranje članka, čiji sadržaj nikakve veze nema s naslovom. Nevjerojatna je neupućenost novinara u čak osnovne informacije kao i urednika koji mu je pregledao i odobrio ovaj članak. Tako novinar već u podnaslovu piše: “Prva tiskara, a time i prva hrvatska knjiga pisana 2 glagoljicom i hrvatskim jezikom tiskana je ovdje, u obližnjem Kosinju.”

Kako je to prva hrvatska knjiga pisana glagoljicom ujedno i tiskana? Pisane ili rukopisne knjige izrađivale su se stoljećima prije izuma tiska, a u Kosinju je kao što znamo otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga. Imamo desetke hrvatskih glagoljskih pisanih knjiga nastalih prije izuma tiska i našeg Prvotiska, za primjer navodimo Kosinjski rukopisni misal iz 1374. godine – 109 godina prije prve tiskare – kojem ćemo ovu godinu za sv. Anu upravo u Kosinju proslaviti 650. obljetnicu najstarijeg sačuvanog glagoljskog fragmenta u Lici.

Fragment Kosinjskog rukopisnog misala iz 1374. godine. Izvor: Arhiv Nadbiskupije u Ljubljani.

Potom novinar piše o najvećoj jeli u Kosinju, a ne navodi njeno ime: Jela Car. Nastavlja zatim pravim glagoljskim šamarom, citiramo: “Ona (Jela Car, op. Mance) je u obližnjem Kosinju, gdje nekad bila i prva tiskara u Hrvatskoj, s kraja 15. stoljeća, a vjeruje se kako je ovdje tiskana prva hrvatska knjiga pisana glagoljicom i hrvatskim jezikom – Kosinjski brevijar.”

Opet prva tiskana knjiga koja je pisana – ako je tiskana onda nije pisana ili je pisana ili je tiskana. No tvrditi za Kosinjski brevijar da je prva hrvatska tiskana knjiga je zaista za popravni ispit iz nastave hrvatskog jezika u 5. razredu osnovne škole. Prva hrvatska tiskana knjiga je Misal po zakonu rimskoga dvora otisnut u Kosinju 22. veljače 1483., kolokvijalno nazvan Prvotisak.

Sačuvani Prvotisak iz NSK u Zagrebu. Izvor: vlastiti.

Druga glagoljska tiskana knjiga je Brevijar po zakonu rimskoga dvora otisnut u Kosinju oko 1490. godine, kolokvijalno nazvan Kosinjski brevijar. Prije ovog brevijara otisnuta su najvjerojatnije dva latinična molitvenika, pa je Kosinjski brevijar ujedno i naša četvrta inkunabula ili četvrta hrvatska tiskana knjiga uopće.

Prva stranica Kosinjskog brevijara. Izvor: vlastiti.

Novinarska i urednička nepismenost – jer se to drugačije ne može nazvati – nastavlja se već u sljedećoj rečenici: “Kosinj čuva i pisani kamen, možda čak i iz 4. stoljeća prije Krista, na kojem je sporazum dvaju japodskih plemena, Parenti i Ortoplina, koliko će tko žive vode moći uzeti s izvora.

Kosinjski vodnogospodarski spomenik Pisani kamen3 piše se velikim slovom P, jer mu je to ime. Nije iz 4. stoljeća prije Krista, već najvjerojatnije iz 1. stoljeća nakon Krista –  500 godina ovamo onamo – koga briga. Dogovor je između Ilirskih (ne japodskih) plemena Parentina i Ortoplina. Dakle nisu Parenti, nego su Parentini koji obitavaše vjerojatno u Kosinju – pa su shodno tome i Japodi u širem smislu, jer Japodi obitavaše u području današnje Like. S druge strane, Ortoplini su Iliri iz primorske Stinice, a ne Japodi. Dogovor nije bio oko toga “koliko će tko moći uzeti žive vode s izvora” već je dogovor bio sljedeći: Ortoplini su dobili pristup današnjem vrelu Begovača ulazeći na teritorij Parentina u duljini puta 500 rimskih koraka i širini puta 1 rimski korak (740m duljine i 1,5 m širine) od Pisanog kamena do ulaza na teritorij Parentina. Radi se prvenstveno o teritorijalnim razmiricama dva Ilirska plemena tek potom o dozvoli pristupu jednom plemenu (Ortoplini) na vrelo drugog plemena (Parentini).

Pisani kamen iz specifične pozicije. Ovu je fotografiju ukrao Večernji list radi čega je snosio sudske (i financijske) konsekvence. Izvor: vlastiti.

Članak se zaključuje s najvećom bedastoćom od svih, citiramo: „Turska je kula u blizini samog mjesta, a upravo su u njoj živjela braća Gašpar i Dominik Perušić, koji su iz Benkovca došli, a po kojima je mjesto dobilo ime. Frankopani su im dali kulu, živjeli su u njoj u 15. stoljeću, a ona postoji još od 11. stoljeća – govore u Perušiću.“

Zaista prestrašno i sramotno, pa krenimo redom. Nikada u Turskoj kuli nisu živjela braća Perušić, u to vrijeme se nigdje u vrelima ne spominje Dominik Perušić, nisu dva brata Perušića nego tri brata Perušića, nikada Frankopani nisu darovali Tursku kulu braći Perušić, perušićka Turska kula prije Turaka nije niti postojala pod tim nazivom, Perušići nisu došli iz Benkovca nego su mogli doći4 iz gradine Perušić koja se nalazila nedaleko gradine Benković – odnosno današnjeg Benkovca.5

Godine 1487. Anž Frankapan Brinjski (ne neki Frankapani nego isključivo on) vjerojatno sjedeći u posuđenom gradu Kosinju daruje braći Petru, Gašparu i Marku Perušiću (kakvom crnom Dominiku Bože sačuvaj) Buške Vrhovine.6 Pretpostavka kako Buške Vrhovine grade knezovi Frankapani još u 11. stoljeću isto tako nije točna. Dujam I. Krčki – kao rodonačelnik obitelji – živio je u 12. stoljeću. Prema tome kaštel, burg ili gradina Buške Vrhovine izgrađena je ili kasnije ili ju nisu gradili knezovi Krčki. Obzirom na moć i važnost Frankapana, izglednije je uvijek da oni sudjeluju u aktivnostima financiranja i gradnje nekih utvrda, no to za sad za Buške Vrhovine ne znamo točno. No svakako je puno prije 15. stoljeća i knezova Perušića postojao grad, burg ili kaštel Buške Vrhovine koji je po njihovom preuzimanju pomalo dobivao naziv „Kaštel Perušić“. Lika, pa tako i Buške Vrhovine odnosno kaštel Perušić potpadaju pod Osmansku vlast oko 1527. godine i to se stanje zadržava do oslobođenja Like 1689. godine. Tek u osmanskoj vlasti Buške Vrhovine u potpunosti prelaze u naziv „Perušić“ koji se zadržava do danas. Isto tako Turska kula dobiva svoj naziv te se vjerojatno uređuje za osmanske potrebe tek nakon 1527. godine i početka osmanske vlasti.

Kaštel Perušić u Lici. Josef von Scheiger, 1835. godine.

Rezimirajmo: Buške Vrhovine kao grad ili kaštel nastaju oko 12.? stoljeća, Anž Frankapan Brinjski kao njihov vlasnik u 15. stoljeću poklanja ih knezovima Perušićima 1487. godine iz Kosinja i to ponovno potvrđuje 1495. godine iz Brinja. Buške Vrhovine pomalo krajem 15. i početkom 16. stoljeća dobivaju naziv „Kaštel Perušić“ kojeg zauzimaju Turci 1527. godine i nakon toga uređuju ili dijelom prenamjenjuju svoju „Tursku kulu“ – promatračnicu. Kaštel Perušić ili tada već tzv. „Stari Perušić“ pale hrvatski krajišnici još 1636. godine. Perušić svoj naziv učvršćuje za vrijeme Osmanlija te biva oslobođen 1689. godine predajom okruženih Osmanlija bez borbe. Mnogi od njih ostaju živjeti u Perušiću i prelaze na kršćansku – katoličku vjeru, te uzimaju prezimena po poslovima koje su obavljali. Najpoznatije takvo prezime jest Hećimović koje dolazi od turskog hećim – doktor, liječnik.

Što iz ovoga možemo zaključiti? U novinski članak koji ima samo 304 riječi nabacano je toliko netočnosti i gluposti da je bilo potrebno četiri puta više teksta da bi se to ispravilo. Stoga, ne vjerujmo slijepo (d)novinačićima,7 raznim člancima, listovima i portalima, jer ako ovako loše i nepismeno pišu o povijesti, što mislite kako pišu o sadašnjosti ili budućnosti. A ti i takvi likovi kreiraju javno mnijenje u Republici Hrvatskoj.


Novi list: Lička posla. »Zabrinutost« političara za Kosinj ima svoju cijenu.

U ovome članku8 situacija je dijametralno različita prethodnom primjeru. Ovdje se radi o autorskom djelu istaknutog ličkog novinara gospodina Marina Smolčića, kojem treba čestitati na dugogodišnjem radu i afirmaciji novinarstva u Lici, što je prepoznao i LS župan Ernest Petry nagradivši ga zahvalnicom župana.9 Kako je župan Ernest Petry vjerni bivši i budući HEP-ovac, možda i u tome treba tražiti veliki novinarski angažman gospodina Smolčića u pozitivnom pisanju o HES Kosinj? Ostavimo to njemu, njegovom poslu i novinarskoj savjesti. Članak koji je očiti „vjetar u leđa“ HES Kosinj trebalo je napisati argumentima za HES Kosinj koji god oni bili, a ne netočnim, neprovjerenim čak i ponižavajuće zločestim navodima i informacijama o Kosinju, Kosinjanima, Kosinjskoj tiskari i kosinjskoj povijesti. Prava šteta za tako istaknutog i iskusnog ličkog novinara.

Marin Smolčić i Ernest Petry. Izvor: Nikola Mraović, portal Lika-online, 2023. Lika-online i Nikola Mraović zadržavaju sva autorska prava predmetne fotografije.

Kada je tome već tako, moje je pravo i obveza kao nešto upućenijeg u temu, ispraviti netočnosti kojima se služi gospodin Smolčić u svom članku i preko njih, kako je već rečeno, čak i zločesto agitira za HES Kosinj – sprdajući se na neki način vrhunskim dosezima Kosinja u srednjem vijeku. Znamo li gosp. Smolčić što je Kosinj samo u hrvatskoj povijesti? Očito ne znamo, pa da vas podsjetimo kratko i najvažnije: Stolica prvih hrvatskih banova – Ban Dvor oko 950., najstariji glagoljaški kraj u Lici – Oltarni kamen 1320. i Kosinjski rukopisni misal 1374., najstariji vinogradarski kraj u Lici – Pršljivka i Vingor 1374., prva tiskara u Hrvata 1483. i 1490., jedina crkva u povijesti Like s titularom sv. Jeronima – praoca glagoljice 1692. – 1710., područje s najviše povijesnih kartografskih prikaza u Hrvatskoj i šire – njih 225 i tako dalje i tako dalje.

U ovom primjeru gosp. Smolčiću odgovoreno je većim komentarom na stranicama Novog lista, pa je prvo potrebno pročitati njegov tekst koji se ovdje prenosi cjelovito:

Rijeka Lika već stoljećima harači područjem Kosinja. Iako se gradnjom HE Sklope 60-ih godina prošloga stoljeća očekivalo kako će se učestalost poplava u tome dijelu Like smanjiti, Kosinjani i danas spominju starinsku rugalicu: »Kosinjani blago li je nami kad nam voda tira miše s poda.« Pod je u ovom slučaju starinski naziv za tavan. Klimatske promjene i brzo topljenje snjegova na Velebitu samo su dodatno povećali broj i veličinu poplava. Otkad u Hrvatskoj traje višestranačje i pluralizam svake godine brojne političke stranke i strančice nastoje zaraditi poneki bod »izražavajući svoju zabrinutost stanjem Kosinjske doline« ili idu toliko daleko da u svemu vide pomno kovanu urotu. A ta »urota« traje već nekoliko stoljeća. Započetu gradnju nove hidroakomulacijske brane i sustava HES Kosinj pri tome vide kao veliku štetu za mještane i kulturna dobra Kosinja.

Nije ova »zabrinutost«, garnirana sa skrivenim »urotama« nasumice izrečena. Broj žitelja Kosinja koji bi se uskoro trebao naći pod vodom smanjio se od početka prošloga stoljeća s 1.800 na trenutnih 90 koliko ih je ostalo u Gornjem Kosinju koji bi uskoro mogao nestati pod vodom rijeke Like. Politički »lovci u mutnom« svakako računaju na podatak kako danas u Zagrebu, Rijeci, Zadru i drugim gradovima Hrvatske živi višestruko više Kosinjana i njihovih potomaka nego li u cijelom području Kosinjske doline. Ti su politički lumeni već izračunali kako je izgradnja HES Kosinj čin neisplative pohlepe. Na to su se javili i brojni Kosinjani iz većih centara. Pri tome obično zaborave priznati kako je cijeli Kosinj uistinu raj na Zemlji, ali su svi oni utekli iz tog raja jer se od prirodnih ljepota i meandra rijeke Like jednostavno ne živi. Mnogi spominju i Kosinjsku tiskaru kao neprocjenjivo kulturno bogatstvo ovoga kraja. Pri tome ne mogu potvrditi lokaciju nekadašnje tiskare, pa je smještaju na dvije lokacije: drevni grad Ribnik plemića Frankopana ili u dio sadašnjeg naselja Kosinjski Bakovac. Ono što ti zabrinuti ex-Ličani ne znaju jest podatak kako na spomenutim lokacijama nema niti jednog traga prve tiskare u Hrvatskoj. Buduće jezero HES Kosinj neće poplaviti ove dijelove Kosinja.

Ti su bukači umnogome u krivu jer od stare tiskare ne postoji niti jedan očuvani artefakt, već se samo pretpostavlja gdje se ona nekada nalazila. Pravljenje muzeja po uzoru na onaj Gutenbergov iluzorna je tlapnja jer su mnoge povijesne mijene i ratovi skupo stajali ovaj dio Like i Hrvatske. U svemu je najtužnije što se sa zabrinutošću i urotama malo zakasnilo. HEP je s terena koji će biti poplavljen već premjestio brojnu infrastrukturu, sagradio tzv. cestu spasa, izgradio je spojnu cestu od Studenaca do Mlakve, dok će suvlasnici mnogih kuća, koje će se uskoro naći pod vodom, dobiti mogućnost smještaja u novoj stambenoj zgradi u Perušiću. Vlasnici kuća i imanja u omjeru 1/1 već su isplaćeni. Mislilo se i na pokojnike, pa već mjesecima traju ekshumacije i preseljenje posmrtnih ostataka na mjesna groblja u Perušiću i Studencima.

U ovoj »zabrinutosti i urotama« političara malo tko je spomenuo djecu. Dok je donedavna svaki kosinjski zaseok imao svoju područnu školu i mnoštvo djece, danas iz cijeloga Kosinja 15-ero djece pohađa OŠ »Anž Frankopan« u Gornjem Kosinju. Osim učitelja i roditelja nitko previše ne brine za njihovu budućnost.

Novi list, 17. svibnja 2024., novinar Marin Smolčić: https://www.novilist.hr/uncategorized/zabrinutost-politicara-za-kosinj-ima-svoju-cijenu/, pristupljeno: 30.5.2024.
Snimak ekrana – dio članka i komentara.

U ovom primjeru članak je komentiran na samom portalu Novog lista, pa pročitajmo što to gospodin Marin Smolčić netočno i posprdno krivo navodi. Komentar se također prenosi cjelovito:

“Gospodine Marine Smolčiću molim pročitajte novo istraživanje i knjigu Kosinjska tiskara, tek potom pišite o temi. Ovako ispadate neozbiljni, jer pišete o nečemu o čemu evidentno nemate pojma. Dozvolite da vas ispravim u nekoliko velikih i neupućenih grešaka.
Prvo, rugalica glasi: “Kosinjani blago li se vami, kad vam voda tira miše s poda.” Nisu se Kosinjani sami sebi rugali, već su im se tom pjesmom “rugali” susjedi Pazarištani, Kuterevci, Krasnari itd.
Drugo, broj žitelja na početku 20. stoljeća iznosio je u Kosinju 10.000 (ne 1.800), a po nekim izvorima i 13.000 ljudi. Više nego Gospić i Otočac tada zajedno.
Treće, smještaj Kosinjske tiskare po vašem navodu je jedno te isto. Očito nikad u Kosinju niste fizički bili, kao i većina drugih koji o njemu pišu. Dakle današnji grad Ribnik sastavni je dio današnjeg naselja Kosinjski Bakovac. Kužite? S time da kad govorimo o tiskari, netočno je grad Ribnik ili kula Ribnik, jer je to novovjekovni naziv ostataka srednjovjekovne gradine. U vrijeme prve tiskare ta se gradina zvala isključivo i jedino “grad Kosinj” i savršeno dobro znamo gdje je taj mikrolokalitet i koja je pozicija tiskare.
Četvrto, grad Kosinj bio je tek na kraju svog „života“ u vlasništvu Anža Frankapana Brinjskog (od 1499. godine), prije toga bio je u vlasništvu knezova Lackovića od plemena Stupića, kolokvijalno nazivanih knezovi Kosinjski.
Peto, pisati o očekivanim tragovima tiskare predstavlja tešku i neupućenu bedastoću. Gutenbergova tiskara jest prerađena preša za vino – koja se sastavi i rastavi u nekoliko sati te se na jednom magarcu preveze od točke A do točke B. Slova, boja i papir su ono najvažnije u prvim tiskarama, svo troje nažalost vrlo osjetljivo i nemoguće za sačuvati. Ne postoje sačuvane preše i slova niti jedne tiskare inkunabula na svijetu, ponavljam: niti jedna tiskara inkunabula na planeti Zemlji nema sačuvanu prešu ili slova, zašto bi Kosinjska morala imati? Toliko o artefaktima tiskare.
Šesto, područje zahvata HES Kosinj nalazi se točno 500m zračne linije od neistraženog lokaliteta Kosinjske tiskare, dok zahvatom HES Kosinj 17 arheoloških lokaliteta ide pod vodu iako niti na jednom od njih do sad nije provedeno zaštitno arheološko istraživanje – iako Zakon tako nalaže.
Sedmo, nitko od upućenih ne govori o Gutenbergovom muzeju u Kosinju, nego o Kosinjskom arheološkom muzeju. Dakle prvo provesti arheološka istraživanja jer niti jedno nije napravljeno, potom pronađene artefakte (ilirske, rimske, glagoljske, hrvatske) obraditi, konzervirati i izložiti u tom muzeju. Vjerojatno znate da Roč ima čak “Gutenbergovu tiskaru” u kojoj tiska stranice Prvotiska, iako hipoteza o Roču kao prvoj tiskari nije nikada stasala na razinu bilo kakve znanstvene ozbiljnosti, no oko toga nitko ne radi problem i nikome to ne predstavlja iluzornu tlapnju.
Sasvim je jasno da je vaš članak usmjeren za HES Kosinj. Dapače, pišite što god želite vi ste novinar, no kad govorite o ovim temama morate sa malo ozbiljnije pripremiti, nešto pročitati, naučiti. Dobro za vas i za čitatelje. S poštovanjem, dr.sc. Ivan Mance.”

Udaljenost Kosinjske tiskare od zahvata HES Kosinj 501,95 metara. Najistaknutiji arheološki lokaliteti koji neistraženi idu pod vodu. Izvor: vlastiti.

Puno pogrješaka u tako malo teksta i to od jednog iskusnog, prekaljenog novinara iz Like. Sasvim slučajno i nenamjerno, zar ne? Kosinj je nažalost osuđen još 1945. godine, a kako su unuci i unuke tih “sudija” i danas vrlo duboko uključeni u sve pore hrvatskog društva, vrlo je teško boriti se za istinu. Dio mainstream medija uredno ignorira temu, dio je polupismen o temi, dok je dio protiv Kosinja i za HES Kosinj iz sitnih, partikularnih interesa – kakvi god oni bili. No, možemo biti sigurni da istina uvijek pobjeđuje, evo i kroz ovaj tekst mali dio istine isplivat će na svjetlo javnosti.

Dr.sc. Ivan Mance, u Zagrebu, na Dan hrvatske državnosti, 30. svibnja 2024.


Fusnote

  1. Večernji list, 3. svibnja 2021., novinar Srđan Hebar: https://www.vecernji.hr/lifestyle/spilje-kule-i-divovska-jela-mamac-su-za-goste-i-iz-guadalupea-1489300, pristupljeno: 30.5.2024.
  2. Sve ćemo pogrješke u tekstu označavati zeleno podebljanim fontom.
  3. Novije istraživanje o Pisanom kamenu uvijek se može pročitati na ovim stranicama: https://kosinj.com/istrazivanja-kosinja/kosinj-pisani-kamen/, pristupljeno: 30.5.2024.
  4. Za konkretne Perušiće to sa sigurnošću ne znamo, Vjekoslav Klaić samo načelno pretpostavlja da je Perušić kod Benkovca djedovina Gašpara Perušića ličkog.
  5. Dakle radi se o dva različita srednjovjekovna kaštela izgrađena od dvije različite plemićke obitelji (Benković – Benkovac i Perušić).
  6. Postojale su i Gacke Vrhovine, koje su do danas zadržale dio tog imena kao Vrhovine pored Otočca.
  7. Ovo nije napad „ad hominem“ niti bilo što osobno prema novinaru i autoru ovog članka ili njegovom uredniku. Ovo je podsjećanje na činjenicu po kojoj je evidentno kako Večernji list propada od kad je u srpskom vlasništvu. Propada u kulturnom, političkom i najvažnije profesionalnom smislu. Ne samo da kradu tuđa autorska djela što smo se nedavnom presudom oko fotke i dijela teksta Pisanog kamena svi osvjedočili, već proizvode nepismeni šund te plasiraju netočne i lažne informacije. Mislimo li da je to slučajno?
  8. Novi list, 17. svibnja 2024., novinar Marin Smolčić: https://www.novilist.hr/uncategorized/zabrinutost-politicara-za-kosinj-ima-svoju-cijenu/, pristupljeno: 30.5.2024.
  9. Više o tome pogledati na: https://www.lika-online.hr/kolegi-smolcicu-zupan-petry-urucio-zahvalnicu-za-osobit-doprinos-u-razvoju-i-afirmaciji-novinarstva-u-licko-senjskoj-zupaniji/, pristupljeno: 30.5.2024.