Kosinj: “Pisani kamen”

Vanjske poveznice:

Hrvatski planinar, svezak 898, br. 3., 2021.god. – OVDJE

LikaClub – OVDJE

Uvod

Najstarija povijesna događanja na području današnjeg Kosinja datiraju u 1.st. (po nekim izvorima 4.st., no niže ćemo vidjeti da je 1.st. puno izglednije) gdje se na području današnjeg Kosinja, u blizini Lomske dulibe, preciznije u predjelu Legenac, 1200m zračne linije od vrela Begovača, nalazi tzv. Pisani kamen. Radi se o 5m visokom, 7m širokom i najstarijem vodnogospodarskom natpisu u Republici Hrvatskoj. Pisani kamen je svakako spomenik nulte kategorije “in situ” (lat. na licu mjesta, odnosno pozicioniran na izvornom, originalnom mjestu), vrlo vrijedan povijesni izvor i pokazatelj života ljudi u i oko Kosinja stoljećima prije dolaska Hrvata u našu Domovinu.

Na Pisanom kamenu uklesan je u pet redaka natpis:

EX • CONVENTIONE • FINIS

INTER • ORTOPLINOS • ET • PARE

NTINOS • ADITVS • AD • AQUAM

VIVAM • ORTOPLINIS • PAS(S)VS

• LATVS •

Ovdje je potrebno ispraviti navod u knjizi više autora, urednika Jose Vukelića¹. U toj knjizi jedna od autorica u svom radu tvrdi: “da je Pisani kamen Krasnarska povijesna znamenitost, gledajući – u širem kontekstu”. Apsolutno nedopustivo i netočno, bez obzira na kontekst gledanja. Lokacija Pisanog kamena jest na kosinjskom području, vrelo Begovača potpada isključivo pod Kosinj, a Parentini koji se na Pisanom kamenu spominju odnose se na pleme koje je obitavalo također na području Kosinja. O tome piše i akademik Mirko Marković u njegovoj knjizi² na str. 17.: “Dalje od Arupija (rimsko naselje u blizini današnjeg Prozora, op. Mance) rimska cesta vodila je uz rub Gackoga polja do današnjega Lešća. Odavde se ona uspinjala prema klancu kod Janjča. Tu se nalazio lokalni odvojak u smjeru zapada, prema današnjem selu Kosinju. Ovdje su u potpunoj osami živjeli potomci japodskog plemena Parentina, na koje upozorava tzv. Pisani kamen u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu.“ Da se kamen nalazi “kod Krasna” prvi je pripomenuo dr. Josip Brunšmid koji je, kako ćemo niže vidjeti, Pisani kamen i prvi znanstveno obradio. Tako u svom prvom radu (1898.god.)³ Brunšmid spominje kako se “natpis nalazi negdje u Velebitu kod
Krasnoga i da je zapisan na ogromnoj pećini od preko 100 m³“. Niti je Pisani kamen kod Krasna niti je kako znamo natpis na pećini, a i jedna i druga pogrješka dr. Brunšmida leže u činjenici kako je on prvo istraživanje obradio na temelju podataka koje je, kako i sam govori dobio “iz treće ruke”. To je Brunšmid popravio za tri godine u svom drugom radu (1901.god.)⁴ kada je osobno otišao na teren do Pisanoga kamena. Tada već u uvodu on govori da se Pisani kamen “nalazi na teritoriju upravne općine Kosinj (kotar Perušić), jedno 20 km na jug od sela Krasnoga.”

Prvi spomen Pisanoga kamena u literaturi datira u 1835.god. i knjigu⁵ Franje Julija Frasa, u kojoj on opisujući Kosinj navodi sljedeće: “U šumi Begovača nalaze se tragovi nekadašnjega sela, a dalje, u stijeni kod izvora, nalazi se natpis koji se više ne može odgonetnuti.” Nema nikakve dvojbe da se radi o vrelu Begovača i našem Pisanom kamenu.

Prva znanstvena obrada Pisanog kamena datira, kako je gore spomenuto, u 1898.god. kad Josip Brunšmid u Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu objavljuje svoj prvi rad o njemu i naziva ga “Međašnji kamen”. Između ostalog, Brunšmid je značajan i za još jedan važan pronalazak na području Kosinja iz doba Rimskog carstva, a o čemu nas 1902.god. obavještava Vjekoslav Klaić u svom radu⁶: “Okolica grada Kosinja bila je napokon znamenita još za Rimljana. Prof. Brunšmid našao je prošle godine (dakle 1901.god., op. Mance) u današnjem doljnjem Kosinju kamen s latinskim napisom (koji je valjda donesen s brežuljka Basarice), po kojemu se razabire, da je tu nekad stajao u rimsko doba municipium Tesleum.” Sljedeće istraživanje⁷ provedeno je 1900.god. od strane Karla Patscha koji ga naziva “Granični kamen”. Potom Josip Brunšmid 1901.god. objavljuje⁴ doradu svog prvog istraživanja i uz ostale promjene naziva ga današnjim imenom “Pisani kamen”.

Nakon gore navedenih prvih istraživanja o Pisanom kamenu se pisalo podosta, no manje-više svi prijevodi i opisi Pisanog kamena oslanjaju se na gornje opise Brunšmida i Patscha. Ponekad se mogu pronaći nešto drugačiji prijevodi, no u tim radovima u pravilu se ne spominju načini kako se do određenog prijevoda došlo. Tri istraživanja Pisanog kamena novijeg datuma detaljnije i preciznije obrađuju njegovu problematiku, svaki iz svog kuta gledišta i zaista ih vrijedi pročitati. To su radovi Boška Varićaka-Keranovića⁸, Nevena Jovanovića⁹ i Vedrane Glavaš¹⁰. Sve radove možete skinuti na linkovima u popisu literature.

Negdje u 20. stoljeću, ali ne prije 1969.god., nepoznat netko iz zasigurno pozitivnog razloga obojao je slova na kamenu, no na žalost time je napravio nepopravljivu i nestručnu pogrješku. Pisanom kamenu nepovratno je oduzeo, kako Neven Jovanović kaže, vrlo važnu kvalitetu: nejasnoću. Danas je izuzetno teško uopće pronaći sliku Pisanog kamena bez oslikanih slova. Ovdje donosimo fotografiju akademika Branimira Gušića, a koja je izuzetno značajna jer jasno pokazuje kako zadnji redak (Đ LATUS I), nedvojbeno pripada natpisu i izrađen je kad i natpis.

Prijevodi natpisa na Pisanom kamenu

Prijevod Pisanog kamena od prvih radova na ovamo predstavlja problem istraživačima i znanstvenicima. U početku zato što prve prijepise Brunšmid i Patsch dobivaju od nestručnih ljudi sa terena, kasnije zato što se razlikuju promišljanja oko značenja zadnjeg retka (Đ LATUS I) i najnovije radi gore spomenutog bojanja slova.

Tako Patsch⁷ natpis prevodi na sljedeći način: “Ugovorena granica između Ortoplina i Parentina. Prilaz k živoj vodi Ortoplinima koraka 500. Strana 1.”

Brunšmidov prijevod⁴ nešto je drugačiji: “Po dogovoru ovo je međa između Ortoplina i Parentina. Pristup do žive vode (koja se nalazi na parentinskom zemljištu, op. Brunšmid) Ortoplinima je dozvoljen.”

Dotični ing. Jure Kosović koji se često navodi kao jedan od izvora prijevoda kaže: “Po dogovoru međa između Ortoplina i Parentina, pristup do žive vode Ortoplinima otvoren u širini od 500 koraka.”¹¹ O ing. Juri Kosoviću pronalazimo da je Ličan, vjerojatno iz Gospića, te da se svojim pisanim prilozima javljao u Ličkim novinama prilikom njihovog pokretanja 1953.god. Vjerojatno je u jednom od svojih priloga obradio i Pisani kamen.

Na stranicama PP Velebit možemo pročitati: “Dogovorom o granici između Ortoplina i Parentina, Ortoplinima je dopušten pristup živoj vodi širine pet stotina koraka.” Na žalost ne navode izvor njihovog prijevoda.

Ante Rukavina u svom radu¹² predlaže ovaj prijevod: “Po dogovoru između Ortoplinaca i Parentinaca pristup do žive vode dopušten je Ortoplincima 500 koraka dugom i jedan korak širokom stazom.”

Neven Jovanović u svom radu⁹ koristi sitno modificirani prijevod Patscha: “Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina; prilaz do žive vode Ortoplinima 500 koraka, 1 širine.”

Nedvojebeno se radi o zajedničkom sporazumu i/ili sastanku (ex conventione) gdje je došlo do nagodbe između dva ilirska plemena, Ortoplina i Parentina, a u nazočnosti predstavnika rimske vlasti. Za Parentine znamo isključivo sa Pisanog kamena i danas se smatra da su obitavali na području Kosinja. Ortoplini su obitavali na području današnje Stinice (Ortopla) kod Jablanca. Jasno je i to da su Ortoplini dolazili na Parentinsko područje napajati blago na “živu vodu” (koja je već u parentinskom teritoriju), no problem istraživačima predstavlja sljedeće:

• Da li je prilaz širok 500 koraka?
• Da li je prilaz dugačak 500 koraka?
• Da li je prilaz širok 1 korak?
• Da li je prilaz dugačak 500 koraka i širok 1 korak?
• Da li se radi o vrelu Begovača kako navodi većina istraživača ili vrelu Živulja¹⁰ kako promišlja Vedrana Glavaš i prije nje neki drugi autori?

Na ta i neka druga pitanja pokušat ćemo odgovoriti u sljedećim poglavljima.

Kartografija i toponimija Pisanog kamena

Povijesna kartografija uvijek je dobar izvor informacija, i na starim kartama možemo zaista puno toga pronaći. Karte pod nazivom First, Second and Third military survey of the Habsburg empire, odnosno karte Prve vojne izmjere (1763–1787), Druge vojne izmjere (1806–1869) i Treće vojne izmjere (1869–1887), dostupne na portalu Mapire.hu, često se pokazuju kao vrlo detaljan i precizan izvor starih toponima. Tako se na karti Second military survey of the Habsburg Empire, izrađenoj za Hrvatsku od 1865–1869 prvi puta pojavljuje i Pisani kamen, u formi toponima “Bieli kamen”. Na detalju karte jasno vidimo toponim “voda Begovača”, te dva toponima: Bieli kamen i Oblaj kamen. Bieli kamen je uz cestu i u produžetku vrela Begovača tako da se tu zasigurno radi o našem Pisanom kamenu.

Vrlo je zanimljivo vidjeti i toponim Oblaj kamen, te je bilo potrebno terenski istražiti o čemu se radi. Nakon posjeta Kosinju nedvojebeno je utvrđeno da se radi o planinskom vršku, koji se nalazi cca. 350-400m zračne linije od Pisanog kamena, uz gotovo 200m visinske razlike. Zbog toga se do njega može doći izuzetno strmom i teškom šumarskom, makadamskom cestom, po kojoj obzirom na nagib od 20% ili više, može prolaziti samo teška šumarska mehanizacija.

Dalje, na trećoj vojnoj izmjeri, odnosno na karti Third military survey of the Habsburg Empire 1869–1887, pojavljuju se isti toponimi, samo bieli prelazi u “Beli kamen”, a oblaj u moderniji naziv “Obli kamen”. Ovdje još jasnije vidimo kako se Bijeli kamen nalazi uz cestu nastavno na vrelo Begovača, dok je Obli kamen pozicioniran od vrela Begovača i Bijelog kamena ubrdo.

Sljedeća karta, koja je zasigurno derivat treće kartografske vojne izmjere Habsburške monarhije, pod nazivom Karlobag und Jablanac from Spezialkarte der osterreichisch-ungarischen Monarchie, iz 1877.god. prikazuje iste toponime, Beli kamen, Obli kamen i Begovača voda.

Prelazimo u 1934. godinu i topografsku kartu Like, koja također vrlo precizno prikazuje navedene toponime. I zaista zanimljivo je saznati da se, barem u kartografskim prikazima, naš Pisani kamen još 1934.god. zvao “Bijeli kamen”, a što nam ova karta sasvim jasno prikazuje, iako se ovdje pogrješno misli na vrh.

Kako ne bismo imali nikakvih dvojbi oko ovdje prikazanih toponima i zanimljivosti kako se Pisani kamen na starim kartama nazivao Bijeli kamen, omogućuju nam današnje službene topografske karte Republike Hrvatske. Hrvatska osnovna karta HOK5, koju možete pronaći na Registru geografskih imena donose nam toponime Pisani Kamen, Obli kamen i voda Begovača. Ovdje prikazujemo detalj Hrvatske osnovne karte HOK5 za to područje, a gdje se navedeni toponimi vrlo jasno razaznaju.

Toponimija Pisanog kamena, a koju nam donose radovi i povijesna kartografija je dakle izuzetno zanimljiva:

a

Vrlo je značajno da toponim „Pisani kamen“ Brundšmid počinje koristiti tek nakon terenskog istraživanja te posjeta kosinjskom kraju i lokalitetu Legenac. Možemo dakle vjerovati da je točna teza Varićaka-Keranovića kako je taj kamen u narodu odavno poznat pod nazivom “Pisani kamen”.

Pisani kamen i planinari

Pisani kamen bio je motivacija i najistaknutijim hrvatskim planinarima. Tako je poznati liječnik, planinar i publicist Željko Poljak pišući u jednom od svojih radova¹³ o još poznatijoj Premužićevoj stazi na Velebitu kazao sljedeće: “Mi smo mu se (Premužiću, op. Mance) na 10-godišnjicu VPP-a (Velebitskog planinarskog puta, op. Mance) i 80-godišnjicu života odužili tako da smo na jednoj glatkoj stijeni iza Čepuraša pored Staze (Premužićeve staze, op. Mance) 30. lipnja 1979. dali uklesati spomen-natpis: Planinarska staza Ante Premužića, građena 1930-33, PSH 1979. (umro je nekoliko mjeseci poslije toga). Učinili smo to po uzoru na rimski Pisani kamen kod izvora Begovače na Velebitu koji dva tisućljeća odolijeva zubu vremena.”

Isto tako Pisani kamen bio je od 1994.god. dio “Velebitske obilaznice“, koja je na žalost danas deaktivirana. Radio se o planinarskom obilasku 35 ponuđenih kontrolnih točaka Sjevernog i Srednjeg Velebita, od kojih je bilo potrebno proći određeni dio, popečatirati dnevnik obilaznice, a da bi se dobilo priznanje. Pisani kamen bio je 20. točka obilaznice, s naznakom nadmorske visine 850 m/nm. I danas na Pisanom kamenu možemo vidjeti planinarsku markaciju.

Za kraj ovog poglavlja valja se osvrnuti na časopis Hrvatski planinar. Radi se o jednom od najstarijih časopisa u Hrvatskoj, a koji gotovo kontinuirano izlazi od 1898.god. I tako već u broju 4. od 1899.god. Hrvatski planinar u “Raznicama” na kraju lista¹⁴, prvi izvještava svoje čitatelje o pronalasku i istraživanju Pisanog kamena.

1786.god. i zapis zastavnika Szecsena na Pisanom kamenu

Nije dobro da se na ovako važan povijesni spomenik “in situ” i to moguće iz vremena i života Isusa Krista, ljudi upisuju i ostavljaju svoje tragove. No eto, ljudska je potreba ostaviti trag, ali moramo biti oprezni i pažljivi što i kako radimo. Pa i to famozno bojanje slova na natpisu nije dalo ništa dobro, iako je namjera sigurno bila dobra. Tako se na Pisanom kamenu mogu vidjeti i neki drugi zapisi, a ovdje ih navodimo dva, kao primjer i molbu što NE TREBA raditi. Oko originalnog natpisa razaznaje se cijeli niz tragova, crta, slova, oznaka. Najbolje se vide slova N i O koja je netko uklesao odmah ispod samog natpisa.

Na pisanom kamenu mogu se raspoznati i neka druga slova i oznake, no najznačajnije je primijetio i u svom radu⁴ donio isključivo Brunšmid. Tako on navodi sljedeće: “Pročelje njegovo (Pisanog kamena, op. Mance) od naravi oravno, ima danas dva natpisa: lijevo je bio plitko udubljen napis od negda sedam redaka, od kojih su prva i zadnja dva besposleni ljudi navodno šumarskim čekićima razbili. Preostala tri pričaju, da je na tom mjestu godine 1786. bio neki zastavnik Szecsen, koji je ovamo valjda dospio na lovu.”

I zaista, gledajući u originalni natpis oko 1,5m lijevo u istoj razini i danas možemo, ako pažljivo promatramo, pronaći dio tog drugog natpisa. Na nižoj slici vidljive su konture natpisa osjenčane crvenom bojom radi lakšeg raspoznavanja.

Ako već moramo ostaviti neki trag da smo bili uz Pisani kamen, imamo cijeli niz modernih mogućnosti poput fotografije, GPS traga, snimke dronom i sl. Sve ostalo samo može dovesti do nepopravljive štete. Stoga nemojmo to činiti jer nam je dužnost čuvati ovakve spomenike nulte kategorije za buduća pokoljenja.

Oronimi: Begovača, Živulja i Živa voda

Jedan od problema koji istraživači Pisanog kamena postavljaju jest lokacija “aquam vivam”, odnosno žive vode/vrela koje se na Pisanom kamenu spominje. Većina pretpostavlja da se na Pisanom kamenu govori o vrelu Begovača udaljenom oko 1200m zračne linije od Pisanog kamena, dok nekolicina predlaže i vrelo Živulja, udaljeno oko 2,7km zračne linije od Pisanog kamena. Obje udaljenosti vrlo su jednostavno izmjerene preko Google Maps, tim više što su se za Pisani kamen i vrelo Begovača koristile na terenu dohvaćene GPS pozicije.

Kao zanimljivost donosimo katastarsku kartu katastarske općine Kosinj, Lipovo polje iz 1875.god., gdje se pojavljuje i vrelo Begovača.

Ovdje dolazimo do nekoliko problema opisanih u poglavlju “Prijevodi natpisa na Pisanom kamenu”. Vrelo Begovača nije udaljeno 500 koraka, odnosno 740m od Pisanog kamena (jedan mjernički rimski korak iznosi 1,48m – LINK), već 1.200m, odnosno 810 koraka. Stoga pristup do žive vode Begovače ne može biti “otvoren 500 koraka dugom stazom”, već bi morao biti otvoren 810 koraka dugom stazom. Da je pristup do žive vode širok 500 koraka je besmisleno jer bi takova staza išla posred vrha Obli kamen i njome se obzirom na nagib zaista nitko ne bi mogao kretati, a i čemu služi staza široka 740m ako njom vodimo blago na pojilo? Dakle morali bismo zaključiti kako se ovih 500 koraka ne odnosi na stazu, put, prolaz do vrela vode, već na nešto drugo.

S druge strane Vedrana Glavaš¹⁰ predlaže vrelo Živulja, koje se nalazi u Kosinjskom Bakovcu, kako je rečeno 2,7km zračne linije od Pisanog kamena. Glavaš i sama potvrđuje slabost te teze obzirom na udaljenost Živulje od Pisanog kamena, no podsjeća kako se na starim kartama upravo vrelo Živulja naziva upravo Živa voda (Aqua vivia). I to je zaista točno kako vidimo na sljedećoj slici.

Međutim teza kako se radi o vrelu Živulja (Živa voda), a ne o vrelu Begovača (bez obzira na druge elemente koje Glavaš obrađuje i koje ćemo opisati u narednom poglavlju) ipak nije dovoljno čvrsta. Ovdje navodimo nekoliko razloga za to:

• Aqua viva, odnosno živa voda, vrelo, vrilica, izvor – može označavati bilo koji izvor
• Zašto postavljati međašni natpis (Pisani kamen) 2.7km od vrela (Živulja) ako znamo da imamo 1,2km udaljeno vrelo (Begovača) od tog istog natpisa? Logika nalaže da bi se natpis postavio bliže Živulji da se na nju mislilo.
• Pristup Živulji od Pisanog kamena kao međaša moguć je isključivo preko planinskog vijenca kojeg čine Gavranuša kosa i Obli kamen. Radi se o ozbiljnim nagibima i visinskim razlikama kroz koje bi se izuzetno teško vodilo blago. Nakon tog vijenca do Živulje treba proći ili u širokom luku obići još nekoliko planinskih vrhova. Putevi se nisu tako radili, jer je čovjek oduvijek promatrao okoliš i nastojao si olakšati život.
• Oronim Begovača, analizom Registra geografskih imena samo na kosinjskom području dolazi u 5 toponima: Ponor Begovac-jedan od ponora rijeke Like u Donjem Kosinju (Lipovo Polje); Begovo jezero na Kršu; ovdje analizirano vrelo Begovača; šuma Begovača na širem području oko vrela Begovača i Begove bare u Ličkom polju Donjeg Kosinja blizu Markovog ponora. U Hrvatskoj postoje, vjerovali ili ne, 74 oronima koji u korijenu imaju “Beg”. Jasno je da se radi o turcizmima nastalim za vrijeme Osmanlijske vlasti. Stoga, mi danas ne znamo kako se vrelo Begovača zvalo prije Osmanlijskih osvajanja. Moguće samo vrelo, ili živa voda. Tako Ante Rukavina u svom radu¹⁵ donosi narodnu predaju kako je kosinjsko područje Begovača (po njemu i vrelo Begovača) dobilo ime: “Po dolasku Turaka u 16. stoljeću, prema narodnom pripovijedanju, neki se beg htio naseliti u Kosinju. Kako su se Turci najčešće naseljavali u blizini žive vode, obiđe beg čitavo Ličko polje duž rijeke Like i odabra pitomo Lipovo polje u blizini ponora rijeke Like. To je u proljetnim danima divan kraj za koji se, kad zazeleni i razlista, može reći, da je zemaljski raj. Tražeći mjesto na kojem bi sagradio kuću, opazi beg u granama visoka drveta nešto nalik na gnijezdo pa pošalje sina da vidi od kakve je ptice. Sin se vrati i reče da ono nije gnijezdo, nego gomila mulja zaostala od poplave. Zabezeknuti beg i njegova pratnja pobjegoše dalje u šumu i beg se nastani u predjelu koji se i danas zove Begovača.”
• U Republici Hrvatskoj danas imamo 10 oronima Živa voda, od čega 8 vrela ili bunara, 1 šumu i 1 uvalu. No imamo i 10 oronima Živulja, od čega 3 izvora.
• Dakle prije 2000 godina u pretpostavljeno vrijeme izrade natpisa na Pisanom kamenu, vrlo vjerojatno većina izvora vode naziva se doslovno “živa voda tj. vrelo”. Neke “žive vode” zadržale su taj općeniti naziv, a mnoge su ga promijenile zbog administrativnog utjecaja (Osmanlije i drugi osvajači) ili zbog neke vrlo važne povijesne uloge poput recimo zagrebačkog Manduševca.

Iz svega navedenog živa voda, aqua viva, odnosno danas vrelo Begovača zasigurno stoji kao puno izgledniji izvor o kojem se govori na Pisanom kamenu.

Dolabelin zid i Pisani kamen

1962.god. detektiran je natpis (R. Matejčić, riječki Novi list, 29.11.1962.god.) na ostacima tzv. Dolabelinog zida (Granični zid, Grčki zid) na području Jablanca, građenog u 1. st. Radi se o natpisu od namjesnika provincije, Publija Kornelija Dolabele (Publius Cornelius Dolabella), pronađenom između Jablanca i Stinice, a kojim se regulira razgraničenje između zajednica Bega (Begi, Begii – Karlobag) i Ortoplina. Detaljnije o samom Dolebelinom natpisu, možete pročitati u radu¹⁶ Duje Rendića-Miočevića.

Po Dolabelinom natpisu, danas se i taj suhozid naziva Dolabelin zid, dok se u ranijoj litaraturi nazivao Granični ili Grčki zid. Prvi o Dolabelinom zidu i njegovoj mogućoj poveznici sa Pisanim kamenom piše još 1900.god. Cvjetko Vurster¹⁷ te navodi sljedeće: “Ne manje zanimljv je opstanak druge građevine starinskoga porijekla u neposrednoj blizini Jablanca. Na prvom brežuljku, sjeverno, od opisanoga, nalaze se ostanci staroga 2—3 m debeloga suhozida, koji se od vrha brežuljka uspinjućom se kosom proteže prama Velebitu i po njemu, u koliko se od ozdol viditi može, duljinom od kakovih 10 km. Ovaj zid osobito se dobro razabire, kada se polazi iz Jablanca na Rab, te
se može pratiti okom do visine od kakovih 800m, a neprekidan pravac mu je od zapada prema istoku. Prema kazivanju žitelja može se do Apatisanske kose i odavle do Kosinjske doline pratiti, prema čemu mogao bi prolaziti također u blizini onoga međašnoga kamena, otkrivenoga u Lomskoj dulibi. Držim, da u ovom zidu vidimo među onih dvajuh japodskih plemena, kojima
međašni kamen protumačiste prošle godine u Vjesnika. Pobližja iztraživanja uz mali trud razjasnila bi ovu vrlo zanimljivu činjenicu.“

Od ovog suhozida danas su ostali samo “ostaci-ostataka”. Krajem studenog 2020.god. terenskim obilaskom i GPS lokalizacijom predmetnog zida utvrđeno je sljedeće: zid se isključivo može primijetiti od brdašca Panos odmah poviše Jablanca pa do ispod Jadranske magistrale, u ukupnoj duljini od cca. 1,4km. Dalje u Velebit zid više ne postoji niti u ostacima, iako se na Google Maps pažljivim promatranjem može zamijetiti i nešto iznad Jadranske magistrale.

Deblja linija koja se vidi na karti ispod Dolabelinog zida predstavlja trasu dalekovoda. Na žalost i tih 1,4km je izlomljeno, ispresjecano, suhozid je porušen i zaista na samo nekoliko nepristupačnih pozicija još ima jasno vidljive konture. Niže se donosi par fotografija koje prikazuju najbolje dijelove Dolabelinog zida.

Danas znamo kako je Dolabelin zid kod Jablanca razgraničavao ilirske Bege i Ortopline, no njegov pravac u Velebit zaista prolazi izuzetno blizu Pisanog kamena i to nikako nije slučajno. Tako se u najnovijem istraživanju Vedrane Glavaš¹⁰ rade vrlo precizna mjerenja zamišljenog pravca Dolabelinog zida i njegove udaljenosti od Pisanog kamena. Linija Dolabelinog zida prema GPS terenskim mjerenjima Glavaš prolazi na točno 765m od Pisanog kamena, a što je, vrlo zanimljivo, gotovo u granicama od 500 rimskih koraka (740m) naznačenih na Pisanom kamenu. Stoga Glavaš zaključuje kako su Parentini dozvolili prijelaz preko njihovog teritorija udaljenog 500 koraka od Pisanog kamena do Dolabelinog zida (odnosno do njihove granice) i dalje u širini 1 korak.

Pokušali smo granicu potvrditi analizom na Hrvatskoj osnovnoj karti HOK5, koja dolazi u vrlo preciznom mjerilu 1:5000. To mjerilo omogućuje da se Dolabelin zid kod Jablanca sasvim precizno vidi, stoga smo po njemu povukli pravac preko Velebita prema Kosinju i evo što smo dobili.

U centru kružnice je Pisani kamen, te vidimo da i ovdje 500 koraka gotovo savršeno odgovara udaljenosti Pisanog kamena i zamišljene linije Dolabelinog zida. Vrelo Begovača je na slici nešto desnije cestom od “granice”. Kod Glavaš granice izgledaju nešto drugačije, a da bi korespondirale sa prijedlogom Živulje kao vrela o kojem Pisani kamen govori, no taj prijedlog nema čvrsto uporište zbog gore navedenih razloga.

Ovdje je važno pokazati kako su znanstvenici već otkrićem Pisanog kamena bili u pravu dovodeći ga vezu sa Dolabelinim zidom kod Jablanca. Na oboje se spominju Ortoplini, a zamišljena linija Dolabelinog zida gotovo savršeno odgovara udaljenosti od 500 rimskih koraka od Pisanog kamena. Možda je upravo radi linije Dolabelinog zida, dogovor između Ortoplina i Parentina bio kako je granica na 500 koraka.

Obzirom Dolabelin zid ne postoji fizički na Velebitu niti mu se naziru tragovi oko područja Pisanog kamena, za ovakva promišljanja zaista za sada nema nikakvih fizičkih (arheoloških) dokaza. Međutim, slijedom logičkog zaključivanja iz dostupnih materijala, istraživanja i radova, zaista nije nemoguće da se preko živog kamena, svima vidljivog uz cestu, na ovakav za ona vremena vrlo precizan način, definira granica nekog područja.

Dolabelin zid i tzv. Mali pisani kamen

Postoji još jedan slabo poznati podatak, doduše samo u narodnoj predaji, a koji daje dodatnu zanimljivost Pisanom kamenu i zamišljenoj liniji Dolabelinog zida. Tako nas Ante Rukavina u dva svoja rada upoznaje sa Malim pisanim kamenom. U prvom radu¹² on kazuje sljedeće: “Stariji stanovnici s područja Kosinja znali su Mali pisani kamen koji se nalazi u Konjskoj dragi kod Kosinja i ima dva reda teksta.” Dok je u drugom radu¹⁸ nekoliko godina kasnije izvješće o Malom pisanom kamenu još detaljnije. Navodno su stari Kosinjani negdje ispod vrha Konj u Konjskoj dragi primijetili tzv. Mali pisani kamen. Radi se navodno o stijeni visokoj 1.5m, s unatrag nagnutom plohom i dva reda nepoznatog teksta. Nitko ga nije posebno označio, ali je ostao u sjećanju starijih stanovnika Kosinjskog Bakovca i Lipovog Polja. Pokušaji zadnjih godina (oko 1970tih) da ga se pronađe nisu uspjeli.

Dakle iz narodne predaje saznajemo za “Mali pisani kamen”, visine 1,5m sa unatrag nagnutom plohom i dva reda nepoznatog teksta. Taj kamen navodno se nalazi “negdje ispod vrha Konj u Konjskoj dragi” na području Kosinja. Opet koristeći kartu HOK5 i povlačeći dalje zamišljenu liniju Dolabelinog zida dolazimo do sljedeće slike.

Na slici jasno vidimo da zamišljena linija Dolabelinog zida (crveno) prolazi gotovo središtem približnog područja Konjske drage (zeleno) i točno kroz vrh Mali Konj. Kako linija Dolabelinog zida korespondira sa Pisanim kamenom, tako i svjedočanstva o poziciji Malog pisanog kamena također na neki način korespondiraju sa linijom Dolabelinog zida. Samo zbog ovoga vrijedilo bi obaviti terensko istraživanje tog područja u pokušaju pronalaska Malog pisanog kamena, ukoliko je preživio šumarsku mehanizaciju i jasno ukoliko su svjedočanstva istinita. Možda bi nam Mali pisani kamen otkrio nešto novo oko granica i života Parentina.

Ono što se svakako dade zaključiti jest činjenica kako je Dolabelin zid kod Jablanca u “geografskoj vezi” sa Pisanim kamenom, a moguće i sa Malim pisanim kamenom ako se isti postoji. Dolabelin zid vrlo vjerojatno nikada nije građen kako prva svjedočanstva govore “duljinom od kakovih 10 km” i do visine od 800 m/nm. Zid bi u tom slučaju morao proći preko Dundović kose, a koja se nalazi više zaselka “Dundović Podkuki” (prvo seoce kad sa Jadranske magistrale kod Jablanca krenemo cestom prema Alanu). Radi se o velebitskom vijencu (kosi, kuku) koji se diže gotovo okomicom nekakvih 200m u visinu od područja Dundović Podkuka, i zaista je teško vjerovati da bi se bilo što ovdje moglo graditi. Nakon Dundović kose, kako se i na slici vidi, zid bi išao još 6-7km uz Velebit i nekakvi ostaci bi se vjerojatno na tom potezu odavno pronašli.

Dolabelin zid vjerojatno je išao od brdašca Panos više Jablanca do Dundović kose i tu je radi prirodne barijere stao. No njegova geografska pozicija koristila se u daljnjem definiranju granica i prostora. Stoga možemo vjerovati kako je Dolabelin zid imao važnu ulogu u definiranju granica između Ortoplina i Parentina kod Pisanog kamena.

Mali pisani kamen prvo moramo pokušati pronaći u nadi da nas neotkriven čeka negdje u Konjskoj dragi u Kosinju, između vrhova Mali i Veliki Konj, a tek potom vidjeti da li on zaista i na koji način korespondira sa linijom Dolabelinog zida.

Zaključna analiza natpisa na Pisanom kamenu

Što smo do sada obradili?

Pisani kamen (vjerojatno iz 1.st. naše ere) nalazi se “in situ” na području Kosinja (a ne Krasna), na njemu je uklesan latinski natpis o razgraničenju Ortoplina i Parentina, te o pravu na korištenje vrela vode. Radi se gotovo sigurno o vrelu Begovača, koje se prije Osmanlija nije zvalo Begovača, nego vjerojatno samo “vrelo, izvor, živa voda”, a i najbliži je izvor od lokacije samog Pisanog kamena. Na njemu se nalazi i slabije vidljivi natpis (potpis) zastavnika Szecsena iz 1786.god. Pisani kamen pojavljuje se i na geografskim kartama sa različitim toponimima, a od njegovog pronalaska problematizira se značenje onog što je na njemu napisano. Stoga postoje različiti prijevodi natpisa na Pisanom kamenu, koji se smisleno i sadržajno prilično razilaze. Pronalaskom Dolabelinog natpisa (1962.god.) na Dolabelinom suhozidu kod Jablanca znanstvenici promišljaju kako bi Dolabelin zid mogao imati neke veze sa Pisanim kamenom, obzirom se na oba natpisa spominju Ortoplini. Kod Jablanca Ortoplini graniče sa zajednicom Bega (Begi, Begii), a kod Pisanog kamena sa zajednicom Parentina. Terenskim istraživanjem Vedrane Glavaš nesporno je utvrđeno kako zamišljena linija Dolabelinog zida gotovo savršeno odgovara udaljenosti od 500 rimskih koraka (740m) od Pisanog kamena, a što je i ovdje potvrđeno analizom Hrvatske osnovne karte HOK5, te definiranjem GPS pozicija Dolabelinog zida, Pisanog kamena i vrela Begovače preuzetih na samom terenu. Time se zaključuje kako bi se na Pisanom kamenu trebalo raditi o granici, a koja je na 500 koraka od samog Pisanog kamena. Moguće postojanje Malog pisanog kamena negdje u Konjskoj dragi iznad Donjeg Kosinja (a o kojem imamo živa svjedočanstva lokalnih Kosinjana), možda također korespondira sa linijom Dolabelinog zida. No za te tvrdnje Mali pisani kamen se prije mora pronaći ukoliko postoji i u tom smjeru ide prijedlog za nastavak ovog istraživanja.

Nastavno donosimo novu analizu samog natpisa, promatrajući fotografiju visoke rezolucije poslikanu na terenu.

Tekst Đ LATUS I posebno je značajan. Crticu na slovu D primijetili su svi koji su prevodili natpis i većina se slaže kako ona nije slučajna. Dodali bismo da ni dvije crte na slovu I nisu slučajne iz jednostavnog razloga što ni jedno drugo slovo I na natpisu nema te dvije vodoravne crte na sebi. Pretpostavka je kako je autor natpisa time želio naglasiti da se radi o brojevima, a ne slovima: D=500 / I=1. Ako se slažemo da su to brojevi, sljedeća analiza postaje izuzetno zanimljiva. Ovdje po prvi puta donosimo detalj koji nitko od istraživača do sada nije primijetio. Radi se o jasno vidljivoj crtici na slovu D u riječi ADITUS. Ta je crtica definitivno uklesana što možemo primijetiti i na sljedećoj fotografiji.

Crtica na D u ADITUS isto tako ne bi trebala biti slučajna, jer slovo D u nastavku teksta “AD AQUAM” nema tu istu crticu. Ovime predlažemo sljedeće promišljanje:

Crtica na D u “Đ LATUS I” podrazumijeva ne samo broj 500, već i moguće označava na što se taj broj odnosi. Zato se postavlja crtica i na slovo D u riječi ADITUS (pristup, ulaz, prilaz, ulazak), a kako bi se naglasilo da je ulaz/ulazak na područje Parentina udaljen 500 rimskih koraka. Ako je “ulaz na područje Parentina” udaljen 500 koraka i sama granica je isto toliko udaljena. Jasno je da se crtica nije mogla postaviti na riječ FINIS (granica), obzirom ta riječ ne sadrži slovo D. Ovo savršeno odgovara i zamišljenoj liniji Dolabelinog zida za koju smo gore potvrdili da prolazi na gotovo 500 koraka od Pisanog kamena. Ovime dakle predlažemo da natpis ipak ne govori o 500 koraka dugačkom ili širokom putu, već da natpis zasigurno govori o 500 koraka udaljenoj granici između te dvije Ilirske zajednice.

Time zaključno predlažemo i novi detalj na natpisu koji bi se trebao prikazivati sa crticama na slovima D u ADITUS i u D LATUS I:

EX • CONVENTIONE • FINIS

INTER • ORTOPLINOS • ET • PARE

NTINOS • AITVS • AD • AQUAM

VIVAM • ORTOPLINIS • PAS(S)VS

• LATVS •

Shodno tome predlažemo i novi prijevod natpisa (u zagradama su riječi koje ne postoje na natpisu, ali pojašnjavaju njegov smisao):

Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina (na) 500 koraka. Ulaz do Žive vode (Begovače) Ortoplinima je dozvoljen u širini 1 koraka.

Odnosno u slobodnijem prijevodu:

Prema zajedničkom dogovoru granica između Ortoplina i Parentina udaljena je 740m. Dozvoljava se Ortoplinima ulazak na područje Parentina i pristup k vrelu Begovača, u širini puta od 1,5m.

Makadamska cesta koja prolazi uz Pisani kamen prema vrelu Begovača zasigurno postoji u toj ili vrlo sličnoj formi od vremena Parentina i Ortoplina te njihovog dogovora. To nam potvrđuje i notorna činjenica kako cesta danas prolazi tridesetak metara od Pisanog kamena, te se nakon 1km jedan krak ceste odvaja prema vrelu Begovača. Isto tako cesta je na tom dijelu bez uspona, dakle vrlo pristupačna i lagana za kretanje. Pretpostavimo stoga sljedeće vrlo jednostavno i praktično rješenje:

Ortoplini dolaze “cestom” iz svog primorskog područja goneći blago i prolaze tom istom cestom uz Pisani kamen. On ih obavještava da nakon 500 koraka (740m) ulaze na područje Parentina i da je tu granica. Nastavljaju cestom, prolaze slobodno granicu jer imaju dogovor s Parentinima kako mogu prići vrelu Begovača tom istom cestom, koja je eto u to vrijeme široka 1 korak (1,5m).

Jesu li Ortoplini išli i izvan ceste radi brojnosti blaga koje su vodili? Je li to blago paslo u blizini vrela Begovača? Vjerojatno je odgovor na oba pitanja DA. No to postaje nevažno ukoliko natpis promatramo u predloženom kontekstu zajedničkog dogovora o granici te dogovora da imaju postojeći put (cestu) kojom će prići vrelu, a ne u kontekstu čvrstog definiranja dimenzija nekog zamišljenog pristupa ili prostora. Ne zaboravimo da je “najjednostavnije rješenje u pravilu ono koje je uvijek ispravno”.

Zaključak

Pisani kamen povijesni je spomenik nulte kategorije “in situ”. Često se navodi kao kosinjska i velebitska zanimljivost, puno se o njemu pisalo, no u pravilu navodeći saznanja prvih znanstvenika koji su ga obrađivali (Brunšmid i Patsch). Pisani kamen premalo se istraživao nakon Brunšmida i Patscha i postoji tek nekoliko radova koji ga obrađuju. No neki od njih (Glavaš) potvrdili su međuodnos Dolabelinog zida kod Jablanca i Pisanog kamena, što je izuzetno značajno za razumijevanje njegovog natpisa.

Ovim radom željelo se sistematizirati i obraditi sva dosadašnja saznanja o Pisanom kamenu, ali i ponuditi neka nova rješenja dobivena otkrićem novog detalja na Pisanom kamenu. Svakako je potrebno pokušati locirati Mali pisani kamen u Konjskoj dragi iznad Donjeg Kosinja, jer svjedočenja o njegovom postojanju i lokaciji moguće korespondiraju sa zamišljenom linijom Dolabelinog zida.

U svakom slučaju Kosinj je prepun povijesnih zanimljivosti, od kojih uvijek vrijedi istaknuti mogući lokalitet prve tiskare u Hrvata kao i područje autohtonih i najvećih vinograda u Lici. Znamo da je Kosinj i danas bogat nepresušnim izvorima vode, poput vrela Žive vode (Begovače) o kojoj Pisani kamen govori. O kosinjskim vrelima govori i važan pisani izvor¹⁹ koji potvrđuje postojanje kosinjske tiskare. Autor tog teksta išao je iz Jablanca prema Kosinju te je možda i on, kao i Ortoplini, prolazio uz Pisani kamen: “Odavde (od Jablanca, op. Mance), prešavši planine i šume, silazeći prema nižem području, stiže se u Kosinj. Utvrda se nalazi na uzvisini i od nje su preostale samo ruševine. Bogat je nepresušnim izvorima. Da je ovo mjesto za vrijeme onih kršćana, koji su tu prije obitavali, bilo slavno i nadaleko poznato, vani i u zemlji, dokaz su tiskani ilirski (glagoljski, op. Mance) brevijari, koji su ovdje tiskani, kao što se to čita u bilješci onih brevijara, kojima se sada služe svećenici glagoljaši pri čitanju kanonskih časova.“

Fotografije Pisanog kamena

Literatura

1. Vukelić, Joso: Krasno : monografija u povodu 200. obljetnice župe sv. Antuna Padovanskoga i 170 godina školstva u Krasnu, Rijeka, 2007.god. LINK
2. Marković, Mirko: Ličani kroz prošlost, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.god. LINK
3. Brunšmid, Josip: Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 3 No. 1, 1898.god. – LINK
4. Brunšmid, Josip: Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije IV, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 5, No. 1, 1901. – LINK
5. Franz de Paula Julius Fras: Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine — Mjestopis iz 1835. godine, biblioteka » Ličke župe«, Gospić, 1988. – LINK na opis Kosinja i Begovače, LINK na knjigu
6. Klaić, Vjekoslav: Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 6 No. 1, 1902., str. 1. – 31. – LINK
7. Patsch, Karl: Lika u rimsko doba, Beč, 1900.god._Ličke župe, Gospić, 1990.god. – LINK na Pisani kamen, LINK na knjigu
8. Varićak-Keranović, Boško: Pisani kamen, najstariji vodnogospodarski zapis; u Identitet Like – korijeni i razvitak, Holjevac, Ž. (ur.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.god. – LINK
9. Jovanović, Neven: Noga filologa – Pisani kamen, Zarez, 03.2007.god. – LINK
10. Glavaš, Vedrana: The legends of rock: stories landscape and boundaries in the Central Velebit Mountain; u Landscape in Southeastern Europe, Mirošević, L. (ur.), LIT VERLAG GmbH & Co. KG, Wien, 2018.god. – LINK na rad, LINK na knjigu
11. Posavec, Karlo: Kratki prikaz povijesnog razvoja šuma i šumarstva Like, Šumarski list 7-8, 1973.god. – LINK
12. Rukavina, Ante: Privreda Ličke i primorske strane Velebita, Senjski Zbornik, Vol. 4 No. 1, 1970.god. – LINK
13. Poljak, Željko: Premužićeva staza na Velebitu u povodu njezine 80. obljetnice, Senjski zbornik, vol. 40, 2013.god. – LINK
14. Raznice – Drevni historički spomenik na Velebitu, Hrvatski planinar, god. II, br. 4., 1899.god. – LINK
15. Rukavina, Ante: Velebitske vode i vodice, Naše Planine, vol. 73 no. 3-4, 1981.god. – LINK
16. Rendić-Miočević, Duje: Novi Dolabelin “terminacijski” natpis iz okolice Jablanca, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 3 No. 1, 1968.god. – LINK
17. Vurster, Cvjetko: Izvještaji muzejskih povjerenika i prijatelja, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 4 No. 1, 1900.god., str.231. – LINK
18. Rukavina, Ante: Kletve i suze Velebitske, Naše planine, No. 11-12, 1974.god. – LINK
19. Henneberg, Većeslav: Kratak i sadržajan opis dviju županija hrvatskog kraljevstva Like i Krbave (lat. Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae  Likae et Corbaviae descriptio) iz 1695.god., Ostavština Henneberg oko 1923.god., MK – UZKB – OVH – LINK

U Zagrebu, 02.12.2020.god., mr.sc. Ivan Mance