Zvuci orgulja u Kosinjskoj dolini

Na području Kosinjske mikroregije nalaze se brojne znamenitosti, a Kosinj je najpoznatiji po srednjovjekovnoj tiskari u kojoj je 1491. otisnut Brevijar, a prema nekim izvorima i hrvatski prvotisak. No, nažalost, o Kosinju se najviše govori zbog poplava, a u posljednje vrijeme zbog planirane izgradnje hidroenergetskog sustava, zbog čega će se potopiti Gornji Kosinj i još nekoliko sela. To će biti bolan završetak, konačni kraj životnog ciklusa u divnom prostoru koji je ovoga ljeta oživio Lika Like Festival.

Kad bismo na zemljovidu postavili mjesta održavanja novog glazbenog festivala pamtljiva imena: Like Lika Festival Festivala, koji je bio pravo osvježenje i nova kvaliteta ličkoga kulturnog ljeta ovoga pandemijskoga ljeta Gospodnjega 2021, dobili bismo dva pravca: jedan u smjeru sjeverozapad – jugoistok (Brinje – Gospić) i drugi u smjeru sjeveroistok – jugozapad (Smoljanac – Karlobag) s gotovo pravilnim sjecištem u Gornjem Kosinju. A u tome sjecištu i u svome rodnom kraju imao sam sreću biti početkom kolovoza te sam mogao poslušati koncert Trija Seraphim.

Crkva sv. Antuna Padovanskoga bila je ispunjena dragim gostima i brojnim Kosinjanima, Gornjim i Donjim, onima koji stalno žive u najljepšoj dolini na svijetu i onima koji su nakratko došli na djedovinu, a svi su mogli uživati u poznatim i manje poznatim kompozicijama u nadahnutoj izvedbi Trija Seraphim (Monika Cerovčec, Vedran Kocelj i Pavao Mašić), uz zvuke jedinstvenih orgulja češkog graditelja Jana Tučeka iz druge polovice 19. stoljeća.

Koncert Trija Seraphim u crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Gornjem Kosinju,
fotografirao: Milan Bošnjak 2021. godine

Deset crkvi i najveća jela

Uz vrijedne orgulje, na području Kosinjske mikroregije (inače, prostorno jednake veličini Grada Zagreba) nalaze se brojne prirodne i kulturne znamenitosti (deset kosinjskih crkava, Pisani kamen, rimski pravni dokument iz 1. stoljeća, najveće velebitsko stablo i najveća jela u Europi, Car Jela, meandar rijeke Like koja vijuga poljem do svoga ponora Begovca ili Markova ponora, pokladni zvončari dedi, grob japodske kneginje i brojni drugi arheološki lokaliteti, vrlo slabo istraženi). Kosinj je najpoznatiji po srednjovjekovnoj tiskari u kojoj je 1491. otisnut Brevijar, a kako u svojoj knjizi Kosinj – izvorište hrvatske tiskane riječi uvjerljivo argumentira Ivan Mance i hrvatski prvotisak – Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. No, nažalost, o Kosinju se najviše govori zbog poplava, a u posljednje vrijeme zbog planirane izgradnje Hidroenergetskog sustava Kosinj, zbog čega će se potopiti Gornji Kosinj i još nekoliko sela. To će nažalost biti tužan i bolan završetak, konačni kraj životnog ciklusa u jednom divnom prostoru, prostoru u kojemu je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće živjelo više od deset tisuća, a zbog sustavne nebrige i planskog zanemarivanja, danas ondje živi manje od tisuću stanovnika.

Budući da se desetljećima govori o izgradnji nove brane i novoga akumulacijskoga jezera na području Kosinja, a dosad nikad nije bilo ništa od toga, osim što je od izgradnje akumulacijskog jezera Kruščica i potapanjem istoimenoga kosinjskoga sela prije točno pola stoljeća potpuno blokiran razvoj Kosinja, lokalno stanovništvo nije ozbiljno shvaćalo recentne najave i planove. Iskreno govoreći, njih zapravo nitko ništa nije ni pitao, tako da su tek nedavno jasno iskazali svoj stav i, zajedno sa svojim vrijednim župnikom Perom Jurčevićem, pokušavaju zaustaviti projekt koji će ih otjerati iz njihovih domova, a sve radi vrlo skupa projekta i relativno nevelika povećanja proizvodnje električne energije.

Ipak, bez obzira na sve slabosti, projekt je koncem srpnja proglašen strateškim, tako da su mogućnosti djelovanja posve sužene. Kako god bilo, svjedoci smo stalna i neprikrivena podcjenjivanja Kosinja i Kosinjana.

Mislim da je premalo reći da je tragično kad se govoreći o pozitivnim učincima izgradnje novog akumulacijskog jezera Kosinj često ističe kako više neće biti poplava – neozbiljno je govoriti da poplava neće biti u dijelu Kosinjske doline koji će biti trajno potopljen, a preostali će dio morati služiti kao retencijsko jezero, jer druge mogućnosti nema, što znači da će se poplave teško moći izbjeći. Valjda je i svijest o tome da se opasno približio kraj ljudskog postojanja na ovome prostoru nakon stoljeća i tisućljeća kontinuiteta pridonijela ljepoti i magičnosti koncerta u Crkvi sv. Antuna Padovanskog s nastupom Trija Seraphim.

Lika Like Festival

Od prvog do posljednjeg stavka ljepota i snaga zvuka ispunjavala je prostor više od tri stoljeća stare barokne crkve i oduševila brojnu publiku. Bila je to krasna topla ljetna večer koja je neke starije Kosinjane podsjetila na koncert koji je na istome mjestu prije desetak godina održalo nekoliko opernih solista zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta i poznata pijanistica Mira Flies-Šimatović, supruga zaslužnog Šime Šimatovića, koji je djelovanjem u Hrvatskome kulturnom klubu mnogo pomagao razvoj kulture u gradovima i selima širom Lijepe naše, i to onima koji su uglavnom skriveni od očiju javnosti i tragova novca, kao što to svojim programima čini i Ars Organi Sisciae.

Među njima je sada i Lika Like Festival koji se održao na pet lokacija: u Brinju, Karlobagu, Gornjem Kosinju, Smoljancu i Gospiću, a organizirala ga je Hrvatska udruga Ars Organi Sisciae iz Siska, u partnerstvu s Pučkim otvorenim učilištem Dr. Ante Starčević iz Gospića, uz potporu Ministarstva kulture i medija, Ličko-senjske županije te nekoliko ličkih gradova i općina te turističkih zajednica. Tako je udruga Ars Organi Sisciae trima uspješnim projektima kojima se, kako točno piše na njihovim mrežnim stranicama, „potiče njegovanje, promicanje, razvijanje i unaprjeđenje glazbene i umjetničke kulture“ dodala i četvrti, budući da od 2007. organizira Ars Organi Sisciae Festival, od 2015. i Zrin Festival, a od ove godine i Festival drvenih kapela Sancta Barbara. Umjetnički programi koje je organizirala ambiciozna predsjednica Udruge Valentina Badanjak Pintarić dali su novu dimenziju jedinstvenim prostorima, počevši sa Siskom, potom Banovinom, a ove su godine i divni turopoljski i lički ambijenti oživljeni koncertima klasične i ozbiljne glazbe.

Suvremena glazba u drevnom prostoru

Festival je započeo 1. kolovoza u Starom gradu Sokolcu u Brinju koncertom desetočlanog ansambla Acoustic Project, koji je u prostoru znamenitoga frankopanskoga grada izveo suvremene skladbe, uglavnom Dubravka Palanovića, skladatelja i kontrabasista, voditelja Ansambla. Sljedeća postaja bila je još jedna srednjovjekovna utvrda, istina nešto manja, Fortica u Karlobagu, odnosno lijepi Mediteranski vrt Kava, koji se u njoj nalazi i gdje je održan koncert udaraljkaša Filipa Merčepa (marimba, vibrafon i mali bubanj; elektronika). Organiziranjem ta dva koncerta pokazuje se koliko je važno i hvale vrijedno suvremene glazbene pristupe „sljubljivati“ s drevnim prostorima.

No, kad već spominjemo ličke lokalitete, ne smijemo preskočiti da se Brinje zapravo razvilo oko Sokolca, a Karlobag oko Fortice, kao što se i Kosinj razvio oko Bočaja ili Kosinjgrada, važne srednjovjekovne utvrde, koja se nažalost nije očuvala, niti je istražena. Treći je koncert održan u plemenitom prostoru župne crkve sv. Antuna Padovanskoga u Gornjem Kosinju s programom snažna imena: Eternal Source of Light Divine (Vječni izvor božanske svjetlosti), u kojemu je s djelima domaćih i stranih autora nastupilo troje glazbenika – Trio Seraphim: Monika Cerovčec (sopran), Vedran Kocelj (truba) i Pavao Mašić (orgulje). I sljedeći koncert održan je u lijepom sakralnom prostoru – drvenoj kapeli sv. Ivana Krstitelja u Smoljancu, izgrađenoj 1710, a zapaljenoj u Domovinskom ratu i potpuno obnovljenoj, odnosno točnije ponovno izgrađenoj 2008. Ondje je glazbeni izbor bio nešto drukčiji te su Anabela Barić (sopran), Franko Klisović (kontratenor), Stjepan Nodilo (blok-flauta i oboa) te Izidor Erazem Grafenauer (lutnja i teorba) – članovi ansambla Early Delight, koji je usmjeren na i specijaliziran za izvođenje rane glazbe – održali koncert s programom nazvanim San glazbene noći, u kojemu su najzastupljeniji bili engleski i talijanski barokni skladatelji. Završna večer festivala održana je 8. kolovoza u katedralnoj crkvi Gospićko-senjske biskupije – katedrali navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću.

 Sa svojom izvedbom biranih djela klasičnih majstora gospićkoj su se publici predstavili sopranistica Margareta Klobučar, harfistica Diana Grubišić Ćiković i orguljaš Alen Kopunović Legetin. Bilo je to po svemu finale dostojno sjajnoga festivala, koji je izazvao velik interes publike i zavrijedio sve naše pohvale. Pohvalno je i što su koncerti uživo prenošeni na internetu i trajno dostupni svima koji ih požele vidjeti.

Sa zahvalnošću za ovogodišnje čarobne trenutke i s velikom nadom, a sad i s velikim očekivanjima, veselimo se nastavku Festivala i sljedećega ljeta, nadamo se zdrava, ugodna, ako Bog da i nepandemijskoga, širom Like te opet i u Gornjem Kosinju, dok god ne bude izbrisan sa zemljovida.

Vijenac : novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost
i znanost, XXIX (2021), 722; 26-26, dr.sc. Milan Bošnjak