Tatjana Vlainić, prof., lektor i prevoditelj engleskog izdanja knjige
Knjiga me zatekla u vrijeme kad sam već imala spreman kurikul (grozne li riječi) za šesti razred i pomela me s nogu. Malo je reći da sam pripremljene nastavne sadržaje promijenila. S radošću sam temu o povijesti hrvatskoga jezika prebacila odmah na sami početak nastavne godine, nekoliko dana iza autorove službene obrane doktorata i s velikim ponosom tumačila šestašima kako je baš tu, u njihovu kraju, postojala i punom parom radila prva hrvatska tiskara. S ponosom jer imala sam tu čast među prvima upoznati sadržaj knjige Kosinjska tiskara i osvjedočiti se da dokazi i teze koje autor iznosi jesu stvarni. Bilo to pravo nekome ili ne.
Naravno da jedan mali Kosinj nema što tražiti na velikim kartama istaknutih mjesta u povijesti. Nažalost, kod nas većinom sve čisto hrvatsko teško pronalazi svoj put do ušiju i očiju javnosti.
Nadam se da će s ovom knjigom biti drukčije. Autorov angažman i trud oko promicanja istine morat će uroditi plodom. U današnje vrijeme, kada i dalje nije popularno promicati bilo kakve hrvatske vrijednosti, knjiga ovakva sadržaja kao što je Kosinjska tiskara, svojevrsna je borba s vjetrenjačama. Društvo danas teško prihvaća promjene. Otpor prema mijenjanju postojećega stanja uvijek se javlja. Tako je i s ovom knjigom. Društvo je promijenilo kulise, ali su glumci i dalje ostali isti, čvrsto prikovani za svoje postojeće dogme i stajališta, uvijek spremni dočekati pojedinca koji se usudi reći drugačije.
Ivan Mance u svojoj knjizi nije ništa prepustio slučaju. Svaka je tvrdnja višestruko potkrijepljena. Povjesničar u njemu ne dopušta nagađanja; sve ima svoje zašto i svoje zato i svoje uporište i potvrdu, u nemalom broju slučajeva i na više područja. Teza o kosinjskoj tiskari sagledana je s povijesnih, geografskih i jezičnih stajališta. Njegovi su dokazi čvrsti, papirni, opipljivi, a neki ljudi koji tome svjedoče, još uvijek živi. Istina se ne može sakriti. Može se neko vrijeme ignorirati, kako je i bilo proteklih (previše) desetljeća, ali se od nje ne može pobjeći.
Danas se Kosinj susreće s jednim od najvećih problema u svojoj povijesti. U trenutku kad mu prijeti potapanje i stvarni nestanak s karte zauvijek, knjiga Ivana Mancea mogla bi biti svojevrsni znak, mogućnost koja bi, uz angažman kosinjskoga župnika i mještana, ovo mjesto spasila od njegova nestanka.
Iz osobnih razloga, žao mi je što se netko nije toliko angažirao kad je Kruščica potopljena. Bila su druga vremena i bilo je još teže promicati bilo što hrvatsko, ali se ne mogu oteti mislima što je sve tamo pod vodom nestalo. Ne uspijevam naći posebnih riječi kojima bih se autoru zahvalila na saznanjima koja mi je ova knjiga pružila.
Ovo osebujno štivo već sada pronalazi svoj put u javnosti, a vjerujem da nije ni prvo ni posljednje ove tematike, jer Ivanu je Manceu uistinu stalo osvijetliti neke dijelove povijesti i na tome mu hvala. A za vraćanje maloga Kosinja na velike karte zahvalit će mu, na svoj svevremenski način, i sama učiteljica života.
Akademik Stjepan Ćosić, recenzent
Prof.dr.sc. Vlatka Vukelić, recenzent
Arhivskim istraživanjem, primjenom informacijskih te historiografsko-komparativnih metoda, kao i kartografskom i povijesnom analizom Mance je stvorio nove spoznaje oko Kosinja kao izglednog lokaliteta naše prve tiskare. Time djelo „Kosinjska tiskara – povijesna, informacijska i kartografska studija“ postaje prvi deduktivni rad na hrvatskom jeziku, koji je kroz povijesno-informacijsku prizmu obradio cjelovitu problematiku početaka tiskanja hrvatskih inkunabula. Mance u tom smislu ističe Kosinj na karti prvih europskih tiskara, ali i činjenicu kako je upravo na hrvatskom povijesnom prostoru otisnuta prva nelatinična tiskana knjiga, kao i činjenicu da su Hrvati tiskali inkunabule na tri jezika i dva pisma.
Hrvatski glagoljski prvotisak, Misal po zakonu rimskoga dvora prva je knjiga tiskana hrvatskom glagoljicom (1483.) i najstarija je glagoljaška inkunabula. Za većinu hrvatskih inkunabula danas znamo mjesto tiskanja (Senj, Venecija), dok za dvije najstarije glagoljaške inkunabule (Misal iz 1483. i Brevijar iz 1490.) ne znamo pouzdano mjesto tiskanja. U kolofonu Prvotiska mjesto tiskanja nije naznačeno, dok za sada jedinom cjelovito sačuvanom primjerku Brevijara iz 1490. nedostaje zadnji kvaternion (i u njemu kolofon), a gdje bi mjesto tiskanja moglo biti naznačeno. Sve navedeno je u hrvatskoj historiografiji posljednjih desetljeća otvorilo mnoge prijepore, teze i znanstvena promišljanja o mjestu prve (hrvatske) tiskare. Većinu rasprava i hipoteza o pitanju mjesta tiskanja Prvotiska strukovno oblikuju i postavljaju slavistika i tipografija.
Sveobuhvatna informacijsko-povijesna analiza ove knjige obuhvaća i dosadašnja istraživanja lokaliteta prve hrvatske tiskare kronološki mapirana. Tako se navodi kako je Misal iz 1483. prvi spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist. Zvonimir Kulundžić prvi objavljuje kako bi Misal iz 1483. mogao biti tiskan u Kosinju 1960. godine. Donosi pronađen slijepi tisak u Misalu iz 1483. na kalendaru za mjesec ožujak, taj tisak (siglu) dovodi u vezu s žaknom Ambrozom (Brozom) Kacitićem od plemena Kolunić kao suradnikom ili redaktorom na tiskanju Misala iz 1483. te Ivanom (Anžom) VIII. Frankopanom Brinjskim kao mogućim financijerom i organizatorom kosinjske tiskare.
Mance u svome djelu „Kosinjska tiskara – povijesna, informacijska i kartografska studija“ donosi i najopsežniju kartografsku analizu Kosinja i kosinjskog kraja (u kontekstu tiskare), a gdje se obrađuje pojavnost Kosinja na geografskim kartama od prvih prikaza do kraja 19. st. Mance je pronašao i obradio Kosinj kroz ukupno 225 geografskih karti, gdje je detektirao toponim Kosinj u 30 različitih oblika. Ovdje je postojao fokus na pronalaženju digitaliziranih povijesnih karti područja Austrougarske, Italije, Madžarske, Ilirika, Dalmacije, Slavonije, Hrvatske, Vojne krajine, Otočke pukovnije Vojne krajine i Like, u svrhu pronalaženja povijesnih kartografskih opisa i toponimije kosinjskoga kraja. Analizom pojavnosti Kosinja, kosinjskog kraja i kosinjskih toponima na povijesnim kartama, stekle su se neke nove spoznaje o važnosti Kosinja u prikazivanju prostora najutjecajnijih kartografa onog vremena. Na taj je način doprinio ostvarenju postavljenih ciljeva. Naveo je i kako su sve danas aktualne hipoteze o mjestu tiskanja hrvatskog Prvotiska (Venecija, Modruš, Istra i Kosinj) obrađivane prvenstveno kroz discipline slavistiku i tipografiju. S povijesnog stanovišta aktualne hipoteze obrađivane su pojedinačno i bez sveobuhvatnog pristupa, dok s informacijskog stanovišta gotovo uopće nisu obrađivane.
Digitalna humanistika, kao relativno mlado interdisciplinarno područje podrazumijeva primjenu računala i digitalizacije u humanističkim znanostima. Autor je digitalizirao dijelove pretiska Prvotiska, a zatim je primjenom aplikacije GIMP obavio preciznu izmjeru širine (debljine) glagoljskih slova iz seta većih slova Prvotiska što mu je omogućilo ponuditi sveobuhvatnu izmjeru slova. Ovaj postupak omogućio je da se identificiraju sva pojedinačna slova i parovi slova „dva sa dva“ koji svojim dimenzijama mogu stajati u slabije vidljivom dijelu (slova RO) slijepog tiska BROZ Ž. Radi se o slijepom tisku koji je javnosti ranije prezentirao Zvonimir Kulundžić i tako pozicionirao đakona Ambroza (Broza) Kacitića kao osobu koja je u Prvotisku ostavila svoj potpis. Autor je od više stotina mogućih kombinacija slova ovim postupkom pokazao kako u tom slijepom tisku može dimenzijama stajati njih desetak, a dodatnom analizom kontura vidljivog dijela na poziciji slova RO pokazao je da se s velikom vjerojatnošću radi upravo o paru slova RO. Ovime je Mance osnažio čitanje i interpretaciju Zvonimira Kulundžića, glede potpisa u tom slijepom tisku.
Sustavnim pristupom u analizi svih slijepih otisaka u Prvotisku, pri čemu je mnoge od njih autor prvi prikazao, iznosi nova saznanja o mogućem radu naše prve tiskare, opet zahvaljujući primjeni metoda informacijskih znanosti. Možemo zaključiti kako se pitanje lokaliteta/ubikacije prve hrvatske tiskare, a time i lokaliteta tiskanja hrvatskog Prvotiska smatra još uvijek otvorenim, međutim knjiga Ivana Mancea „Kosinjska tiskara – povijesna, informacijska i kartografska studija“ kroz sustavnu i sveobuhvatnu informacijsko-povijesnu analizu svih racionalnih i primjenjivih hipoteza donosi realnu tezu o Kosinju kao lokaciji naše prve tiskare.
Prof.dr.sc. Josip Jurčević, recenzent
Opća nestabilnost je osnovno obilježje cjelokupne hrvatske povijesti naročito proteklih stoljeće i pol suvremenog razdoblja, u kojem se neprekidno i na svim razinama hrvatskoga društva gomilaju i radikaliziraju nizovi negativnih posljedica te nestabilnosti. U takvim okolnostima nije nimalo ostala pošteđena ni hrvatska znanstvena historiografija, u kojoj prevladavaju neznanstvene koncepcije, motivi i interesi. Stoga su mnogobrojne teme i problemi iz hrvatske povijesti ostali planski potpuno ili nedostatno istraženi, a hrvatsko društvo i njegov identitet desetljećima opterećuju neutemljeni i institucijski strogo zaštićeni stereotipi, koji se predstavljaju kao znanstvene istine koje je zabranjeno znanstveno propitivati.
Poznavanje tog hrvatskog neznanstvenog konteksta je ključno za razumijevanje i vrednovanje pothvata kojeg predstavlja knjiga Ivana Mancea – Kosinjska tiskara – koja je prethodno obranjena kao interdisciplinarni doktorski rad. Naime, jedan od stereotipa koji su desetljećima institucijski strogo zaštićeni u hrvatskoj historiografiji odnosi se na to da lokalitet prve tiskare u Hrvata, usprkos činjenicama, nikako nije smio biti u Kosinju, jer je jugokomunistički režim agitpropovskim terorom stigmatizirao Kosinj, a ta stigma je institucijski čvrsto nastavljena i u desetljećima nakon formalnog sloma jugokomunističkog režima.
Zbog toga se jedna neobična, općedruštvena dimenzija pothvata ove knjige, tj. doktorskog rada Ivana Mancea nalazi u činjenici da je to istraživanje uspješno pronašlo slobodni put kroz stereotipizirani hrvatski institucijski labirint.
Međutim, daleko je značajnija znanstvena dimenzija pothvata knjige Ivana Mancea, jer je to u punom smislu „sveobuhvatna informacijsko-povijesna analiza svih aktualnih teza o lokaciji naše prve tiskare“ u kojoj je tiskana prva hrvatska inkunabula. Za razumijevanje šireg kulturnog i hrvatskog identitetskog značenja prve hrvatske inkunabule i prve hrvatske tiskare dostatno je navesti da se radi o prvom nelatiničnom tiskanom misalu u Europi, a da su Hrvati tiskali „inkunabule na tri jezika i dva pisma“.
Navedeni zaključak kako je knjiga „sveobuhvatna analiza … svih aktualnih teza“ nije stilska figura nego činjenica, jer Ivan Mance nije istražio „samo“ relevantno arhivsko gradivo u Hrvatskoj, uključujući i arhivistički nesređenu ostavštinu Zvonimira Kulundžića, nego je zahvaljujući primjeni informacijske znanosti i tehnologije prikupio i analizirao golemu količinu relevantnih rukopisa, povijesnih karata, članaka i drugih izvora iz svih većih svjetskih biblioteka i arhiva u kojima su navedeni izvori dostupni u digitaliziranom obliku. U knjizi su, osim metoda informacijske znanosti, korištene i metode povjesnice, pa je istraživana tema i povijesno kontekstualizirana na znanstveni način.
Istraživanjem su obuhvaćene i kritički analizirane te uspoređivane sve dosadašnje teze o mogućim lokalitetima prve tiskare u Hrvata (Venecija, Izola, Roč, Modruš, Kosinj). Posebno je, u zaključnom dijelu knjige, zanimljiv i jasan kratki usporedni tablični prikaz navedenih lokaliteta prema dvanaest ključnih zajedničkih pokazatelja. Na temelju svega je u knjizi opravdano zaključeno kako je Kosinj jedini i to uvjerljivo „najutemeljeniji kao lokalitet naše prve tiskare“, jer „zadovoljava sve predložene pokazatelje“, dok Roč zadovoljava samo dva pokazatelja, Venecija i Izola po jedan opći pokazatelj, a Modruš nijedan pokazatelj.
Zbog svega navedenoga, knjiga Ivana Mancea – Kosinjska tiskara – je iznimno vrijedan znanstveni prinos, s jedne strane, znanju o počecima tiskanja hrvatskih inkunabula te, s druge strane, primjeni informacijske znanosti i tehnologije u istraživanjima starijih povijesnih razdoblja.
Prof.dr.sc. Daniel Patafta, recenzent
Suvremena hrvatska historiografija često ostaje opterećena naslijeđenim problemima ranijih idejnih i ideoloških sustava čime se udaljava od dijaloškog okvira i mogućih novih spoznajnih pristupa koji nužno uključuju različite interdisciplinarne metode. Veliki napredak tehničkih i informacijskih znanosti otvorio je nove prostore i stavio nove izazove pred znanstvenike olakšavajući interdisciplinarnim pristupom i lakšim pristupom izvorima, podatcima, znanstvenim materijalima i sl., širi pristup mnogim neriješenim historiografskim pitanjima. Upravo ova nova interdisciplinarna širina, koja i dalje zahtjeva strogu metodološku prikladnost, otvara mnoga hipotetska pitanja. Svako hipotetsko pitanje mora predstavljati logički i posebno znanstveno teorijski utemeljenu pretpostavku povezanu s predmetom istraživanja. Tema i analiza ne smiju biti preširoke, odnosno moraju biti dovoljno konkretne i pregledno specificirane, kao i pojmovno-jezično potpuno jasne i precizno formulirana. Naposljetku svaka valjana hipoteza mora biti teorijski i iskustveno provjerljiva.
Ova knjiga svakako je jedan od većih izazova koji dotiču dugu znanstvenu baštinu prijepora i hipoteza vezanih uz postojanje Kosinjske tiskare. Autor je koristeći kompleksne i vrlo zahtjevne historiografske metode, zatim novi informatički metodološki pristup problematici, kroz analizu velikog broja izvora uspio stvoriti znanstveno utemeljeni misaoni odgovor o problemu istraživanja. Odnosno, interdisciplinarnim pristupom i zahtjevnim metodološkim analizama stvorio je djelo koje ima sve elemente izvornosti i znanstvenosti.
Nastojeći dati odgovor na mogućnost postojanja Kosinjske tiskare autor je preciznom analizom i sintezom izvora postavio hipotezu i dao odgovor koji ovu stvarnost ne odbacuje, nego dapače afirmira, s time da uvijek ostavlja dovoljno prostora za znanstveni dijalog i nove metodološke pristupe. Kompleksnost istraživanja problematike Kosinjske tiskare nije samo u njezinoj afirmaciji ili negaciji, nego često i u povijesnoj opterećenosti nastaloj kroz 20. stoljeće. Međutim, suvremena povijesna znanost svakako treba iskoračiti iz ponekad zakočenih okvira ranijih desetljeća i novim interdisciplinarnim pristupom, ali čuvajući svoj specifičan metodološki okvir, dopustiti da se o nekim tzv. prijepornim temama progovori i ostavi mogućnost njihove afirmacije.
Doc.dr.sc. Milan Bošnjak, predsjednik ZKD Kosinj, lektor
Kad sam početkom 2013. godine od Ivana Mancea dobio njegov prvijenac Kosinj – izvorište hrvatske tiskane riječi, knjigu sam u dahu pročitao te sam rado napisao kratak osvrt i od srca je preporučio za čitanje (poveznica). Od tada do danas prošlo je cijelo desetljeće, naša domovina ušla je u čvrste europske integracije, proživjeli smo pandemiju korona virusa, poplave i potrese, radovali se uspjesima Vatrenih… Kosinjska dolina je i dalje jednako lijepa, samo je u njoj još manje ljudi, a Ivan i ja više nismo na pragu četrdesete, nego pedesete godine. U tih deset godina puno smo razgovarali o načinima i mogućnostima istraživanja, valoriziranja i afirmiranja Kosinjske doline, osnovali smo Znanstveno i kulturno društvo Kosinj, (su)organizirali znanstveni skup u Kosinju i o Kosinju, a Ivan je cijelo to vrijeme vrijedno radio i oduševljeno govorio o svojim brojnim istraživanjima ne samo Kosinjske tiskare, nego i svega drugoga što se odnosi na Kosinj i kosinjske znamenitosti. Rezultat tih istraživanja je doktorski rad Hipoteza o Kosinjskoj tiskari – informacijsko-povijesna analiza na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, iz čega slijedi i ova knjiga – Kosinjska tiskara: povijesna, informacijska i kartografska studija.
Uz sustavan i detaljan pristup istraživanju svega što se u fizičkom i virtualnom svemiru može pronaći o hrvatskom Provotisku i srednjovjekovnim kartografskim prikazima Kosinja, nedovoljno fokusiranom čitatelju katkad i predetaljno, u istraživanjima koja su temelj ove knjige Mance je svoj znanstveni interes dodatno produbio i proširio te i sadržajno i tematski zahvaća vrlo široko – u knjizi možemo pronaći koncizan pregled kosinjske povijesti, gdje isto tako donosi nove spoznaje, poput toga da granicu Osmanskoga Carstva argumentirano postavlja nekoliko kilometara jugoistočnije, što možda i nije toliko važno za ukupnu europsku, a možda ni za nacionalnu povijest, ali je izuzetno važno za kosinjsku i ličku povijest te za razumijevanje jezičnih i kulturoloških fenomena Kosinja.
Nadalje, autor je detaljno analizirao i fragmente Kosinjskoga misala s početka 14. stoljeća te Kosinjski zbornik Tomaša Petrinića iz 1503. godine, a spomena je svakako vrijedan istraživački rad na pisanoj ostavštini Zvonimira Kulundžića, osobe koja je prva jasno artikulirala tezu o Kosinju kao mjestu hrvatskoga Prvotiska. Kao ni Kulundžić, ni Mance se u svome radu ne libi preispitati uvriježene teze i glavne autoritete, postaviti pitanja koja se najčešće ne postavljaju te iz svoje pozicije i ponuditi moguće odgovore na njih. U znanstveni diskurs katkad uvodi i emotivne iskaze, izuzetno je fokusiran i motiviran – nije mi poznato koliko naših mjesta, gradova ili područja ima ovako sveobuhvatnu analizu kartografskih prikaza kakvu je Mance priredio za Kosinj.
Mance se u ovome istraživanju pokazao i kao vrlo domišljata osoba – trebalo se zbilja istinski udubiti i stvoriti suvislu priču o glavnome pisanome tragu koji vodi do Kosinja – skrivenim porukama Ambroza Kacitića iz plemena Kolunića napisanima simboličnim iskazima u slijepome tisku. Ovu je priču kontektualizirao u ondašnje povijesne okolnosti, imajući u vidu tadašnje standarde i pravila, ali i činjenicu da se Kosinj značajno više od drugih mjesta u 16. stoljeću javlja na zemljovidima, a zatim se, obrnuto proporcionalno razvoju kartografije, javlja sve rjeđe sukladno opadanju svojega značaja u središtu kojega, kako nam svjedoči i biskup Glavinić, ne može biti ništa drugo, nego – Kosinjska tiskara.
Možda ovako izvedeni dokazi neće biti dovoljni da znanstvena javnost odmah prihvati da je hrvatski Prvotisak otisnut u Kosinju, bilo u gradu Kosinju u današnjem bakovačkom Ribniku ili u pavlinskom samostanu na brdašcu uz meandar rijeke Like u Donjem Kosinju gdje se danas nalazi crkva sv. Petra i Pavla, no autor je nedvojbeno utvrdio da je u Kosinju postojala višestoljetna glagoljaška tradicija, važan dio koje je i srednjovjekovna tiskara, čime se Kosinj pozicionira kao važno i nezaobilazno mjesto u povijesti hrvatske pismenosti.
U ovoj će knjizi nesumnjivo mnogo toga vrijednoga i zanimljivoga pronaći ljubitelji i proučavatelji hrvatskoga glagoljaštva i hrvatske povijesti, ali i svi Kosinjani i njihovi potomci, zato što se na neki način u njoj nastoji ispuniti praznina i donekle ispraviti velika nepravda prema iznimnoj baštini Kosinja – koju čine jedinstveni biseri hrvatskih inkunabula, ali i brojni bogati tragovi kontinuiteta ljudske djelatnosti u najljepšoj dolini na svijetu koja se mjeri tisućama godina, na što upućuju arheološki nalazi iz ranijih razdoblja. Kontinuiteta koji je u našemu vremenu, nažalost, opasno doveden u pitanje – višedesetljetni nemar, nerazumijevanje, podcjenjivanje, pa i svjesno uništavanje Kosinja prouzročilo je nazadovanje na svim poljima i stravičnu depopulaciju te nevjerojatan nesrazmjer između, u svakom smislu ogromnih, potencijala i ostvarenja, koja su najčešće takva da je u cijeloj našoj domovini teško pronaći negativniji primjer.
Nadam se i vjerujem da će, uz očekivani znanstveni doprinos, ova knjiga biti poticaj mnogima za aktivniji rad na valoriziranju kosinjske prošlosti i razumijevanju sadašnjosti, ali i stvaranju temelja za budućnost i perspektive za razvoj – jer, bez ljudi sve drugo postaje nebitno, ma koliko bitno bilo. No, isto tako, dok god ima nade, ne smije se odustati – kakve god bile okolnosti u kojima djelujemo i izazovi pred koje smo stavljeni – pravi primjer kako se ustrajnost i vrijedan rad isplati upravo je ova i opsegom i sadržajem velika knjiga Ivana Mancea koju toplo preporučam za čitanje.
Goran Majetić, slobodni istraživač, urednik portala Budni div
Izvrsnost nove knjige povjesničara dr. sc. Ivana Mancea, “Kosinjska tiskara – Povijesna, informacijska i kartografska studija”, u srazmjeru je s njezinom brojem stranica – 748!
Iskustvo čitanja i proučavanje ove knjige ukazuje da je ona puno, puno, … više od istraživačke priče o prvoj tiskari u Hrvatskoj, čak daleko više i od povijesne priče o čitavome kraju Kosinjske doline. Knjiga ima uistinu zavidnu širinu i dubinu predstavljanja povijesnih, zemljopisnih, demografskih, kartografskih, arheoloških, … podataka, od kojih su mnogi do sada bili nepoznati. Zahvaljujući njezinom piscu i predanom istraživaču, možemo uživati u spoznaji premalo znane, a dragocjene kosinjske i hrvatske baštine.
Nova (treća po redu) knjiga Ivana Mancea je, bez pretjerivanja, najiscrpnija i najbolja poznata studija o, napose srednjovjekovnoj, povijesti kosinjskoga kraja. U to srednjovjekovno doba Kosinj nije bio tek skup nevelikih sela, kao što je to slučaj u današnje vrijeme. Pisac nam, naprotiv, predstavlja obilje činjenica koje nepobitno ukazuju da je upravo tu, u slikovitim udolinama podno padina planine Velebit, bilo jedno od najznačajnijih središta srednjovjekovne Like i Hrvatske.
Znanstvenim, ali i jednostavnim i pitkim pismom Ivan Mance nudi u knjizi, u koju je uložio višegodišnji opsežan i mukotrpan, ali i s ljubavlju prema zavičaju i istini prožet istraživački rad, i nove spoznaje, pa i nove dokaze, da je upravo u tako značajnome mjestu krajem 15. stoljeća, kada je Kosinjem upravljala najistaknutija hrvatska plemićka obitelj Frankopana, djelovala prva i ujedno najstarija glagoljska tiskara u Hrvatskoj.
Pisac smjelo i znalački otvara i niz drugih pitanja o svjetovnom i crkvenom (poglavito svećenika glagoljaša) životu i djelovanju u onodobnom Kosinju. Odgovarajući na njih, kroz lepezu zanimljivih spoznaja koje je istražujući ”oteo zaboravu” iz široj javnosti slabo poznatih, ali i do sada čak i povijesnoj struci nepoznatih povijesnih izvora, podastire zaključke koji umnogome bacaju posve novo svjetlo na ulogu Kosinja i Kosinjana u već spomenutom razdoblju hrvatske povijesti.
Naposljetku, valja naglasiti da je kroz stranice knjige “Kosinjska tiskara” Ivan Mance, koristeći između ostalih i suvremene računalne znanstvene pristupe propitivanja vjerodostojnosti i istinitosti pisanih, kartografskih i drugih izvora, ispisao ili još bolje rečeno – stvorio, uistinu jednu novu, bogatu, oplemenjenu povijest zavičaja iz kojega i sam potječe. Na tome mu valja iskreno odati priznanje i zahvalnost, uz nadu da će plodonosni rad na proučavanju prošlosti i baštine Kosinja nastaviti, kako na dobrobit znanosti, tako i kosinjskoga kraja i njegovih vrijednih žitelja te domovine Hrvatske.
vlč. Pero Jurčević, župnik Gornjeg i Donjeg Kosinja, sunakladnik
Svaki čovjek ima osobnu povijest kroz svoju obitelj, odnosno lozu ili porijeklo i to je ono što ga uvelike određuje. Ostalo je nadogradnja kroz život te odgoj i obrazovanje. Isto tako, svako selo, mjesto, grad ili država ima svoju prepoznatljivu povijest. Tako smo i mi Hrvati kao narod ponosni na svoju višestoljetnu povijest – kako volimo naglasiti „od stoljeća sedmog”.
Kosinj kao današnje mjesto u Lici, a nekad značajno središte – ne samo u hrvatskim nego i u europskim razmjerima – također ima svoju bogatu povijest po pitanju glagoljice, kulturne baštine, inkunabulistike i pismenosti. Međutim, da bi ta povijest bila živa, a ne zaboravljena ili „fosilizirana”, netko se s njom mora aktivno baviti. Po mom subjektivnom sudu takvih znanstvenika povjesničara koji su se bavili Kosinjem i njegovom poviješću bilo je, nažalost, malo ili nedovoljno.
Povijest Kosinja najznačajnija je po tezi kako je u njemu nastala prva tiskana knjiga u Hrvata na glagoljici: Misal po rimskom obredu iz 1483. godine. Tu tezu Ivan Mance čvrsto temelji kroz nove spoznaje i nove pokazatelje koje i donosi u ovoj knjizi. Svakom od nas mora biti jasno kako iza toga stoji dugotrajan i mukotrpan rad te da je to nemoguće uspjeti bez ogromne ljubavi prema svom narodu, svom kraju i njegovoj povijesti.
Iz tog razloga knjigu Ivana Mancea koju imate pred sobom smatram izuzetno važnom, naravno, uz još dvije koje je izdao prije nje – i to je za svaku pohvalu ili kako bi rekli u narodu: „naklon do poda”!
Hvala ti Ivane od sveg srca u ime svih tvojih Kosinjana!
8. Tomislav Beronić, književnik. Urednik knjige.
Ne stvaraju povijest oni koji prevrću stare već oni koji ispisuju nove stranice.
Za napisati ovakvu knjigu bila je potrebna hrabrost i to je ono za što autoru odajem priznanje. Jedino tako možemo nazvati izlazak iz preko stotinu godina starih dogmatskih teza, pobijanje autoriteta znanstvenim metodama te odmak od sluganskog i podaničkog mentaliteta u kojemu je nešto hrvatsko dobro samo ako je pod patronatom nekog stranog čimbenika.
Ovom knjigom nedvojbeno je dokazano da i sredina poput srednjovjekovnog Kosinja može biti prostor za velika djela kad se povežu dobri i sposobni ljudi. Zdrava logika govori da su ključne poslove na pripremi hrvatskog prvotiska glagoljskog Misala po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine mogli obaviti samo učeni poznavatelji hrvatskog jezika i glagoljice, dakle ne Mlečani ili Nijemci već Hrvati, a tehnologija tiska onoga doba nije bila toliko zahtjevna da se morala vezati za neku posebnu lokaciju. Moglo se tiskati doslovno na svakom mjestu gdje se mogao postaviti Gutenbergov tiskarski stroj, a takvih je mjesta krajem 15. stoljeća u Europi bilo nekoliko desetaka, uključivo najmanje dva u Hrvatskoj, što je povijesna činjenica.
Autor je u ovoj knjizi vrlo detaljno i argumentirano razmotrio sve postojeće teze oko mjesta izrade Prvotiska, uveo nove dokaze i nove spoznaje utemeljene na znanstvenim metodama i suvremenim tehnologijama te u konačnici iznio svoje zaključke koji su dijametralno suprotni od dosadašnjih – usuđujem se reći – pretpostavki i na tome mu od srca čestitam.