Časopis Zaštita, lipanj 2025., str. 8. – 10. Novinar: Dražen Najman LINK
Politici je sigurnost na marginama interesa, poslodavci se žale da su im troškovi ZNR-a i ZOP-a preskupi, a stručnjaci ZNR-a i ZOP-a se žale da ih u tvrtki ne uvažavaju. Shodno tome mislim da je najveći izazov za kompletnu struku integralne sigurnosti nametnuti se zajedničkim snagama cijelom sustavu.
MOŽE LI se biti vatrogasac po znanju, profesionalno se baviti poslovima zaštite od požara i zaštite na radu, a pri tome paralelno pisati i objavljivati knjige iz literarne radoznalosti? Može, ako se pita dr. sc. Ivana Mancea koji se gotovo tri desetljeća bavi poslovima integralne sigurnosti i pri tome vrijedno objavljuje knjige i sudjeluje u raznim znanstvenostručnim projektima. Profesionalni put u sektoru sigurnosti vodio ga kroz tvrtku Intereuropa i Hrvatsku poštu, a danas je vlasnik tvrtke Kosinj konzalting koja se bavi poslovima informatike, nakladništva i integralne sigurnosti.
Uobičajeno je da sigurnosni stručnjaci pišu o sigurnosti i izazovima područja kojima se bave, no u vašem slučaju stručnjak za sigurnost piše o povijesti Kosinja i Like, glagoljaštvu i inkunabulistici. Kako ste povezali sigurnost i historiografiju?
Kao i većina dobrih stvari u životu, tako se i ova moja priča dogodila slučajno. Jedan od prvih radova koje sam napisao bio je rad upravo za Zaštitu 2007. godine, pod nazivom “Bolonjski proces – ravnopravnost ili degradacija struke sigurnosti?”. U međuvremenu, objavio sam više desetaka stručnih i znanstvenih radova upravo u području sigurnosti, a gdje sam kalio i struku i pisanje. U to vrijeme o povijesti nisam ni razmišljao, dapače povijest mi je u školskim danima bila iznimno mrska. No, od malih nogu volio sam informatiku, učio programiranje u Basicu i igrao igrice na Commodoreu 64. Ta ljubav prema informatici traje i danas. Visoku školu za sigurnost upisao sam 2001., a već sam na drugoj godini kolegama govorio da ću, kad ovo završim, upisati poslijediplomski studij na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. Gledali su me malo čudno, no bilo je tako. Godine 2005., 13. listopada obranio sam diplomski rad na VSS-u i već drugi dan predao papire za upis na poslijediplomski (predbolonjski) na FOI-u gdje sam povezao zaštitu na radu, organizaciju i informatiku, modeliravši u magistarskom istraživanju sustav za upravljanje odnosima s klijentima u trgovačkim društvima za zaštitu na radu (danas ovlaštenim pravnim osobama za ZNR). Na FOI-u sam, spletom okolnosti i jednog kolegija, kod ‘jako opasnog’ i svima znanog prof. dr. sc. Miroslava Žugaja, kritički obradio Kosinj u radovima književnika Zvonimira Kulundžića, inače prvog promotora Kosinjske tiskare. Tko je mogao znati da je prof. Žugaj, kao i Kulundžić rođeni Osječanin, da su se osobno znali i nebrojeno puta razgovarali te da je prof. Žugaj iznimno dobro poznavao problematiku Kosinjske tiskare? Oduševio se mojim radom i upravo on mi je predložio te 2007. da nastavim s tim istraživanjem i pokušam objaviti knjigu. Tako se 2013. rodio moj prvijenac, knjiga “Kosinj – izvorište hrvatske tiskane riječi” gdje sam od samih početaka koristio informacijske znanosti kao pomoć i alat u, tada laičkim pokušajima, povijesnih istraživanja. Prema tome i sasvim slučajno, na neki način povezao sam sigurnost, informatiku i povijest.
Prije dvije godine objavili ste knjigu o Kosinjskoj glagoljaškoj tiskari, a u pripremi su nove knjige? Koliko ste do sada objavili vlastitih autorskih radova, a koliko u suautorstvu i suradnji s drugim piscima i izdavačima?
Do sada sam objavio četiri knjige, već spomenuti prvijenac “Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi” te “Kosinjska tiskara: povijesna, informacijska i kartografska studija” – samostalno, te “Leksikon Ličana” od 12 autora i “Vinogradi u Kosinju”, gdje sam prvi od tri autora. Samostalna peta knjiga “Prvi hrvatski tiskar Broz Žakan” u rukopisu je gotova, a bit će objavljena najesen. Radova sam do sada objavio preko 50 – stručnih i znanstvenih; dio u području sigurnosti, dio u području organizacije i informatike, a posljednjih godina veći dio u području povijesti.
O temi kosinjske povijesti i glagoljaštva objavili ste više od dvadeset stručnih i novinskih članaka. Od kuda baš interes za povijest Kosinja i Like?
Iako sam rođen, živim i radim u Zagrebu, strašno sam zavolio Kosinj još od djetinjstva. To mogu zahvaliti pokojnom ocu i baki, koji su rođeni Kosinjani. Ocu zato što me je vodio u Liku svako ljeto, a baki zato što me je obožavala i sa mnom provodila svaki kosinjski trenutak. Upravo je baka najzaslužnija, jer mi je jednom zgodom 1983. godine na moje inzistiranje kupila knjigu Zvonimira Kulundžića “500. obljetnica Kosinjskog misala”, koja se upravo tada i zbog te 500. obljetnice našeg Prvotiska prodavala u Kosinju. Kao klinca od osam godina privukle su me korice knjige, prošarane crno-crvenim glagoljskim slovima našeg Prvotiska. Naravno da je tekst za dijete bio pretežak i nečitljiv, no, knjiga je strpljivo čekala moje ozbiljnije godine, čitanje,proučavanje i preko nje formiranje interesa za temu Kosinja. I tu vidimo koliko je život splet raznih okolnosti, ali još važnije kao poruka mladima – knjiga je ključna. Klinci čitajte knjige! Google, ChatGPT, TikTok i Instagram ne mogu nikada zamijeniti knjigu!
Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja knjiga?
Sjajno pitanje. Ako ste Nives Celzijus s prodanih 100.000 primjeraka “Gole istine” i nagradom Kiklop za hit godine, vjerojatno se može dobro živjeti. Ako ste ozbiljan književnik poput Damira Karakaša koji je godinama gradio sebe i svoje pisanje, na čemu mu treba čestitati voljeli ga ili ne, možemo pretpostaviti kako je u afirmativnim godinama teško živio. Danas kao poznati književnik zasigurno jako dobro živi od svojih knjiga. I tako redom od amatera preko ozbiljnih književnika do znanstvene knjige u Hrvatskoj – štosu upravo moje knjige. Iako od pisanja do tiskanja i objave imam sve pod kontrolom: autor sam koji samostalno radi prijelom (lektoriraju, uređuju i najvažnije recenziraju drugi po pravilima struke i znanosti), objavljujem preko nakladnika Kosinj konzalting što je moj obrt, tiskam u Poljskoj što je nekoliko puta povoljnije nego u Hrvatskoj, predstavljam knjige u vlastitom aranžmanu, reklamiram ih na internetskim stranicama koje samostalno izrađujem i financiram, itd. i odgovorno tvrdim – od znanstvenih se knjiga u Hrvatskoj ne može živjeti. Kosinjska tiskara je prodana u 705 primjeraka, što je možda u prvih pet najprodavanijih znanstvenih knjiga hrvatskih autora u Hrvatskoj posljednjih godina. Što je to naspram 100.000 prodanih primjeraka “Gole istine”? No, u mom slučaju zarada uopće nije važna, važno je nešto drugo, a to je promocija naše povijesti i kulture gdje smo kao narod bili na europskoj i svjetskoj razini u to vrijeme, a što se sustavno uništavalo, zatiralo i sakrivalo zbog raznih političkih i drugih interesa od Austro-Ugarske na ovamo. To je jedino važno u mom slučaju, i Bogu hvala da tako mogu, jer sasvim dobro živim od sigurnosti i drugih poslova kojima se bavim.
Uz nakladništvo koje vam je svojevrsni hobi, vaša je profesija 30-ak godina u području sigurnosti. Što Vam je u fokusu profesionalnog rada u poslovima sigurnosti?
Nadovezat ću se na prethodno pitanje. Osnovna djelatnost bila je i ostala sigurnost, od vatrogasca na ovamo. Upravo ta sigurnost omogućila je početak bavljenja poviješću, a potom i nakladništvom, koji su danas postali profesija, dok je sigurnost postala hobi. Međutim, taj ‘hobi’ i danas financira ‘profesiju’. Da pojasnim, sigurnošću se bavim zato što to radim cijeli život i zato što zaista volim taj posao, no danas u mjeri koliko i kada ja to želim. Čak i takav posao ‘iz ljubavi’ donosi dovoljno da se mogu većinu vremena baviti onim što mi je danas u fokusu i gdje sam pronašao svoj osobni interes, a to je povijest Like, glagoljaštvo i inkunabulistika. Kako sam učio posao stručnjaka ZNR i ZOP još od 1998. do 2000. u TEP -Tvornici elektrotehničkih proizvoda, potom studirao i radio kao vatrogasac u Zvijezdi, nakon toga radio kao stručnjak ZNR u Okiporu, pa vodio poslove ZNR u Intereuropi i Hrvatskoj pošti, tako su upravo poslovi zaštite na radu i zaštite od požara kod poslodavca moja najuža specijalnost.
Što smatrate najvećim izazovima i problemima u struci zaštite od požara i zaštite na radu u Hrvatskoj? Kakvo je stanje na tržištu u tim područjima?
Kao i uvijek, zakonodavac i poslodavci ne razumiju i ne poštuju struku. Problem je i struka sama, ako ćemo biti iskreni, jer se po meni nismo uspjeli kvalitetno nametnuti u sustavu. Ima sjajnih pojedinačnih udruga, projekata, konferencija, visokih učilišta pa i časopisa poput Zaštite, no nekako mi se čini da se svi skupa godinama vrtimo u krug. Politici je sigurnost na marginama interesa, poslodavci se žale da su im troškovi ZNR-a i ZOP-a preskupi, a stručnjaci ZNR-a i ZOP-a se žale da ih u tvrtki ne uvažavaju. Shodno tome mislim da je najveći izazov za kompletnu struku integralne sigurnosti nametnuti se zajedničkim snagama cijelom sustavu. Tu neće biti dovoljno lokalno ili pojedinačno, kroz udruge, konferencije i sve ostalo što se sjajno godinama radi, već bi po meni bilo potrebno organizirati nešto na nacionalnoj razini, uključiti što više svih aktera koji se bave poslovima sigurnosti i najvažnije uključiti politiku. Moramo biti svjesni da, nažalost, bez politike ne možemo ništa, jer je politika ta koja kroji i uređuje društvo. Ne govorim o političkim opcijama, nego o politici općenito. To je demokracija. Tu neće pomoći oni koji su upravo preko politike došli na određene političke funkcije putem kojih danas, po mom mišljenju, vrlo loše i nestručno, upravo politički upravljaju područjem zaštite na radu. Tu samo može pomoći zajednica struke sigurnosti koja bi se konačno trebala fuzirati i ujednačeno nastupati. Sjajan primjer za ovo što govorim bio je svojevremeni, nažalost neuspjeli, pokušaj kolega dr. Palačića i dr. Taradija organizirati i nametnuti na državnoj razini komoru inženjera sigurnosti. Da su imali važne političke partnere vjerojatno bi u tome i uspjeli. Dakle, ako se sami nećemo nametnuti to za nas neće napraviti ni poslodavci, ni famozni Odjel ZNR pri Ministarstvu, ni Sabor RH ni bilo tko drugi. Hoće li se to dogoditi i kada, ostaje za vidjeti. Stanje na tržištu u području ZNR i ZOP je šaroliko. Postoje poslodavci koji žive i rade doslovno na rubu – pa kako rubno rade sve, tako im rubno izgleda i sigurnost. No, postoje i oni poslodavci koji svoj poslovni sustav uređuju zaista do savršenstva. I dalje je to na pojedinačnoj sposobnosti stručnjaka ZNR i osobnom poslovnom stavu predsjednika Uprave, direktora ili druge odgovorne osobe u pravnoj osobi. Ako je stručnjak ZNR sposoban, stručan i okretan, a odgovorna osoba želi imati uređen i posložen poslovni sustav, stvari funkcioniraju fenomenalno. U suprotnom to zna biti teža katastrofa. Upravo zato, kad i ako struka sigurnosti dođe u poziciju koju godinama imaju razne druge struke, od medicine, strojarstva, građevine i drugih, možemo očekivati funkcioniranje koje neće ovisiti o pojedincima, nego o cjelokupnom sustavu.
Radili se tijekom karijere za velike tvrtke i organizacije, no sada vodite svoju tvrtku. Možete li nam iz sadašnje perspektive usporediti rad na poslovima sigurnosti u sustavu gdje ste samo jedan od kotačića sustava, naspram rada u vlastitoj tvrtki?
Razgovarao sam s mnogima koji su u nekom trenutku svoje karijere otišli u privatne vode, kako u našem području tako i u drugim strukama. Svi koji su uspjeli, kažu: da sam znao otišao bih i ranije. Ali, nije to baš tako sjajno i veselo, sve ima svoje dobre i loše strane. Rad kod poslodavca za mjesečnu plaću uvjetuje puno toga. Radno vrijeme je zadano, kontrola i nalozi su svakodnevni, očekivanja su velika, mogućnosti napredovanja i rasta primanja često su upitne i podložne cijelom nizu faktora, financije se svode u pravilu na plaću i tako redom. No, ta je plaća danas redovita, uredna i na nju se uvijek može računati.Ako radite privatno, izazovi su nezamislivo veći, svakodnevni, a budućnost je upitna. Svaki posao morate osobnodogovoriti, provesti i realizirati naplatu. Prihodi nisu kontinuirani poput redovite mjesečne plaće, već su raznoliki i vrlo neujednačeni na godišnjoj razini. Ako još imate zaposlene radnike izazovi se multipliciraju, jer i za njih morate osigurati redovitu mjesečnu plaću, bez obzira jeste li ovaj mjesec naplatili posao ili niste. Tu je i cijeli niz drugih izazova, s kojima se radnik koji radi kod poslodavca nikada u svojoj karijeri neće susresti. Opet, za te izazove dobivate slobodu, mogućnost odabira, nitko vas ne kontrolira, nitko vam ne šefuje, vi odlučujete želite li raditi neki posao ili ne, vi odlučujete kada i koliko želite raditi. Osobno, nema tih primanja za koja bih se vratio raditi osam sati dnevno bilo gdje, moja sloboda i neovisnost su mi neprocjenjivi. Upozoravam mlađe kolege, za privatne vode morate imati formirano iskustvo, morate biti povezani s kolegama i suradnicima te najvažnije od svega morate biti spremni na to da vas tržište – što god radili – može pojesti i uništiti u nekoliko tjedana.
I za kraj, opet o Kosinju za kojeg se zadnjih godina u medijima i javnosti raspravlja kroz prizmu strateškog državnog projekta HEP-a i akumulacijskog jezera za potrebe hidroelektrane Senj 2, što će dovesti do raseljavanja preostaloga stanovništva Gornjega Kosinja i okolnih zaselaka te potapanja Kosinjske doline. Kakav je vaš stav oko projekta kojeg su država i HEP odlučili provesti?
Posljednjih godina u svakoj prigodi ponavljam jasan stav oko strateškog projekta HES Kosinj 2. Nisam aktivist ni pripadnik zelenih akcija, nisam član niti jedne političke opcije, razumijem potrebu za energijom i razvoj države, kao što razumijem potrebu za strateškim infrastrukturnim projektima u državi. Međutim, ne razumijem nonšalantnost, ignoriranje i bahatost kojom Vlada RH i HEP provode projekt HES Kosinj 2. Od same upitnosti oko financijske isplativosti u odnosu dobivene količine električne energije, preko postupanja s lokalnim stanovništvom, do potpunog ignoriranja zakonskih obveza u zaštiti kulturno-povijesnih dobara, cijeli je niz otvorenih pitanja. Problemi su višeslojni, a država se u slučaju Kosinja ne ponaša kao majka, već kao maćeha. Novac i privatni interesi očito su iznad svega. No, kako moj dragi prijatelj vlč. Pero Jurčević, kosinjski župnik kaže: “Borba nije gotova dok ne puste vodu”.