Pavlinski samostan u Kosinju osnovan 1453. godine

Recenzent: prof.dr.sc. Daniel Patafta, crkveni povjesničar
Stručni savjetnik: fr. Gaudencije Vito Spetić, pavlinski redovnik i povjesničar

Uvod

“Pavlini (lat. Ordo fratrum S. Pauli primi eremitae: Red braće sv. Pavla prvoga pustinjaka, akr. OSPPE), katolički monaški red. Nastali su 1215. u Ugarskoj kada je pečuški biskup Bartol s raspršenim pustinjacima po južnoj Ugarskoj i Slavoniji organizirao prve zajednice.”1 Kako su u to vrijeme Ugarska i Hrvatska bile u jednoj političkoj zajednici, odnosno jednoj državi, pavline s pravom možemo smatrati i izvornim hrvatskim redom, što jasno pokazuje činjenica kako su pavlini već 1244. godine u Hrvatskoj Dubici osnovali prvi hrvatski samostan s titularom Bl. Dj. Marije. Što su pavlini značili u Hrvatskoj i hrvatskom društveno-političkom životu najbolje oslikava rečenica jednog od vodećih poznavatelja povijesti pavlina, Kamila Dočkala:2 “Pavlinski je red od 1244. pa sve do njihovog dokinuća 1786. godine dijelio sudbinu hrvatskog naroda. Pavlini su preko pet stotina godina bili tješitelji hrvatskog puka, savjetnici hrvatskih plemića i velikaša, podržavatelji hrvatske knjige, odgojitelji mladeži, promicatelji umjetnosti, stvaratelji kulture.”3

Izvor: Ferenc Orzos ,1747. 4

Hrvati su pavline zvali “bijelim fratrima”, a njihov izvorni srednjovjekovni grb predstavljao je dva lava koji drže drvo palme na kojem rastu datulje. Na vrhu drveta stoji gavran i u kljunu drži kruh. Vrlo je zanimljiva legenda5 o nastanku tog srednjovjekovnog grba pavlina.

Grb pavlina u Rijeci, 1740. godina6

Upravo se uz život i rad Broza žakna7 usko veže njegova pripadnost redu pavlina te kosinjski pavlinski samostan – kojim se bavi ovo istraživanje. Samostan se nalazio na mjestu današnje crkve sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju, doslovno tri kilometra udaljen od rodne kuće Broza žakna. O tom samostanu tragovi su šturi, no kronološki vrlo jasni i precizni. Za njegovo jasnije pozicioniranje i definiranje potrebno je analizirati sve dostupne povijesne izvore, koje treba vrlo pažljivo povijesno obraditi. Do sada se preciznom analizom i poviješću ovog samostana nitko nije bavio – prvenstveno zbog šturih posrednih i neposrednih izvora. Tako je uvriježeno mišljenje da je pavlinski samostan u Kosinju postojao, a kao okvirna godina njegovog nastanka uvijek je navođena 1464. godina. I to je otprilike sve što se o kosinjskom pavlinskom samostanu do sada može pročitati u literaturi.
Ovdje vrijedi napomenuti da i po pitanju drugih samostana na području Like – franjevačkih, augustinskih ili benediktinskih – nailazimo na iste poteškoće u dataciji i mogućoj lokaciji te njihovom povijesnom krugu. To zasigurno možemo zahvaliti Osmanskim osvajanjima Like, a u novije vrijeme i uništavanjima koja je provodio totalitarni režim Titove Jugoslavije – koji su svaki u svom razdoblju uništili vjerojatno stotine, možda i tisuće pisanih glagoljskih, latinskih i drugih izvora. Isto tako moramo uzeti u obzir da ličko područje zbog svoga terena nije bilo pogodno za velike samostane već su redovnici tražili komadić plodne zemlje i uz nju nešto pitke vode kako bi se tamo nastanili i vršili Božju službu u crkvi koju bi izgradio neki plemić ili dobrotvor, a kojih tada nije nedostajalo. Osim samostana sv. Nikole (ili Mikule) na Gvozdu8 – danas Mala Kapela u blizini Modruša, u Lici nije bilo velikih samostana kao u Istri ili Slavoniji, ne samo pavlinskih nego i drugih redova. Tako je i ovaj kosinjski pavlinski samostan vjerojatno bio manji, s možda nekoliko redovnika u službi i vjerojatno pod upravom nekog drugog matičnog samostana – ako ne ni jednog drugog onda zasigurno pod upravom samostana sv. Nikole na Gvozdu.
Povijesni izvori na području Buške župe (i unutar nje Bočaćke župe) u 15. stoljeću spominju dva samostana, nekoliko crkava te jedan hospital (špital ili svratište – ne bolnica). U ovom ćemo se istraživanju koncentrirati upravo na detaljnu analizu i interpretaciju ta dva pavlinska samostana.
Cilj ovog rada jest analizom povijesnih izvora ponuditi vremenski okvir, točnu poziciju i titulara pavlinskog samostana u Kosinju, te povezati Broza žakna s tim samostanom i redom pavlina – o čemu on ostavlja vrlo vjerodostojne kodirane tragove u slijepom tisku naše prve tiskane knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora ili Prvotiska od 22. veljače 1483.

Približne granice Buške župe (plavo) i unutar nje Bočaćke župe (crveno). Izvor: vlastiti.

Crkva sv. djevice Marije ili sv. djevice Marine u Buškoj župi

Za ispravno tumačenje pavlinskih samostana u Buškoj župi iznimno je važno definirati titulara ove crkve. Autentični latinski izvori (Farlati, Fejer i dr.) nazivaju ovu crkvu različitim imenima, ponekad sv. djevice Marije Buške (s. Mariae virginis de Busana), a ponekad sv. djevice Marine Buške (s. Marinae virginis de Busana). Glagoljski izvori crkvu u pravilu nazivaju sv. Marine. Iako mnogi raniji autori (Kukuljević, Horvat i dr.) navode te latinske i glagoljske izvore, prvi koji je ponudio kvalitetno obrazloženje jest Stjepan Pavičić i tom opsežnom tumačenju,9 do nekih dijametralno drugačijih povijesnih izvora možemo vjerovati. Ta crkva se prema Pavičiću nalazila negdje na prostoru današnje Aleksinice u Pazarištima, odnosno na prostoru ondašnjeg Potorjana i/ili Tržića. Uz nju ili preko njenog puta stajalo je i svratište (hospital, špital) sv. Marije Magdalene. Da pojam špital zaista podrazumijeva svratište, a ne bolnicu jasno nam ukazuje rječnik HAZU. O svratištu u Bužanima govori i Hrvatska enciklopedija 1941 – 1945.10

Rječnik HAZU. Izvor: Jedvaj i dr.11

To svratište moglo je izgledati i biti pozicionirano slično kako danas izgleda napuštena kuća podno župe sv. Ivana Krstitelja u Aleksinici za koju mještani kazuju da je bila župni stan ili gostionica. Letimičnim pregledom kuće izvana, uočava se glavni ulaz sa prostorom uvjetno rečeno – recepcije, uočavaju se zasebne prostorije – svaka sa svojim dimnjakom i prozorom – dakle, svaka posebno grijana i osvijetljena te posebno odvojeni prostor sa dva starinska toaleta – čučavca. Prema rasporedu prostorija možemo biti sigurni da se zaista svojevremeno radilo o gostinjcu ili svratištu.

Župni stan ili gostionica podno sv. Ivana Krstitelja u Aleksinici. Fotografirao: Mance, 2024.

Dakle kada izvori donose crkvu sv. Marije ili sv. Marine Buške – govore o jednoj, središnjoj buškoj crkvi koja je bila posvećena sv. djevici Mariji ili blaženoj djevici Mariji Kristovoj majci, a koju su ponekad – vjerojatno iz tradicijskih,12 jezičnih13 ili nekih drugih14 razloga – nazivali i crkvom sv. Marine. Očito je kako su slična jezična izvorišta imena Marija i Marina, ali i kršćanska tradicija blagdana svijećnice – koji se veže i uz sv. Mariju odnosno kod nas sv. Marinu – doprinijela tome da se često pod Marijom ili Marinom mislilo upravo na bogorodicu sv. Mariju ili blaženu djevicu Mariju, majku Kristovu.
Da bismo izbjegli bilo kakve nejasnoće u ovom ćemo istraživanju tu središnju Bušku crkvu nazivati isključivo crkvom Blažene djevice Marije Buške.

Povijesni izvori

Terminologija i toponimija

Poneki autori spominju pavlinski samostan u Buškoj župi, vrlo rjeđe oba samostana. Kako ćemo kroz ovu analizu utvrditi, prvi ili stariji pavlinski samostan podignut je u današnjem Donjem Kosinju – tada sjeverni dio Buške župe, a drugi odnosno mlađi u današnjem Donjem Pazarištu – tada Zažićno Donje i južni dio Buške župe. Za ovaj kosinjski vrlo rijetki autori uopće navode bilo kakve podatke, pa stoga ponekad miješaju crkve, titulare i godine. Tu valja, kako smo rekli, biti iznimno analitički oprezan. Jedan od rijetkih autora koji je pokušao razmrsiti tragove i postojanje pavlinskog samostana u Donjem Kosinju jest Ćiril Petešić. On u svom istraživanju ide u dobrom smjeru, no kako nema kompletne informacije i neke dijelove pogrješno interpretira, ostaje samo na pretpostavci postojanja tog samostana u Kosinju15

Drugi autor koji se bavio mogućnošću postojanja kosinjskog pavlinskog samostana jest Milan Kruhek koji svoje istraživanje u cijelosti bazira na rukopisu Kamila Dočkala, koji i danas – kako smo već rekli – glasi za jednog od vodećih autoriteta po pitanju analize povijesti hrvatskih pavlina. Tako Milan Kruhek donosi i sjajnu kartu pavlinskih samostana u Hrvatskoj, gdje svoje mjesto pronalazi i samostan u Donjem Kosinju – kao otvoreno pitanje – “D. Kosinj (?)”. Kartu donosimo sa doradom – zeleno uokvirenim samostanima ispod Gvozda – današnja Kapela, o čemu će više biti riječi u nastavku ovog istraživanja.

Karta pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Izvor: Kruhek Milan,16 dorada Mance.

Isto tako, autor koji je ispravno povezivao međuodnos crkve Bl. Dj. Marije u Bužanima i samostana u Zažičnu Donjem jest Šime Lulić. Njegovu vrlo dobru analizu možete preuzeti [ovdje].17 Nažalost ni on ne spominje, niti mu je poznat pavlinski samostan u Donjem Kosinju, pa miješa povijesne izvore oba samostana.

Da bismo uopće mogli analizirati povijesne izvore, važno je razriješiti tri ključna pojma, usko vezana uz ovu analizu. Prvo, moramo definirati značenje toponima “Busan” ili “Bussan” te rjeđe “Buxan” i njihovih deklinacija u latinskim tekstovima. Dakle, pod toponimom “Busan” ili “Bussan” ili “Buxan” uvijek se i bez iznimke misli na srednjovjekovne Bužane ili Bušku župu u približnim granicama prikazanima na gornjoj slici Buške i Bočaćke župe. Zbog sličnosti naziva, neki autori – poglavito stranci, taj toponim miješaju sa gradom Bužimom u Lici – što je potpuno pogrješno. To ćemo sasvim jasno vidjeti iz latinskih primjera i njihovih prijevoda koje donosimo u ovom istraživanju, a ovdje za primjer dajemo podatak o osnivanju Krbavske biskupije na Splitskom saboru 1185. godine, gdje se izrijekom navode župe koje potpadaju pod Krbavsku biskupiju – pa tako i Buška župa u formi “Bussan”.

U slobodnom prijevodu: Krbavski biskup ima sedam župa u Krbavskoj biskupiji: Krbavu, Vinodol, Bužane itd. Izvor: Farlato, D.18

Drugo, važno nam je definirati značenje pojma “arhiprezbiter” u srednjem vijeku. Za to će nam opet dobro poslužiti Splitski crkveni sabor iz 1185. godine. Tako se u njegovim zaključcima i naredbama od 1. svibnja 1185. između ostalog navodi i “Radona arhiprezbiter bužanski sa svećenstvom iste župe”. Arhiprezbiterat danas ne postoji u Katoličkoj crkvi, a najbliže mu je funkcija vanjskog vikara ili dekana.19 Arhiprezbiterat (arhiprvad, nadpop) se kao počasna funkcija vezao isključivo uz svećenika – fizičku osobu, a ne uz župu ili samostansku zajednicu. Radilo se, dakle, o svećeniku koji je bio odgovoran za više župa u smislu bdijenja nad njihovim radom – kao što je danas dekan zadužen za rad dekanata. Tako se npr. Gospićko-senjska biskupija sastoji od šest dekanata: Gospićki, Senjski, Ogulinski, Otočki, Slunjski i Udbinski dekanat. Na čelu svakog pojedinog dekanata imenovan je dekan koji bdije nad radom svih župa unutar svog dekanata.20 Isto tako važno je percipirati da prihod od arhiprezbiterata podrazumijeva crkveni financijski prihod od desetine koja je pripadala biskupu.

Izvor: Ivan Kukuljević Sakcinski 21

I treće, za pravilno razumijevanje pojedinih prijevoda, važno je definirati i prostor pavlinskih provincija u Hrvatskoj. Ugarski i hrvatski pavlini odvojili su se 4. svibnja 1699. kada je Sv. Stolica odobrila predloženu diobu ugarske pavlinske provincije na hrvatsku i ugarsku provinciju, gdje je pavlinski samostan u Lepoglavi postao sjedište nove hrvatske pavlinske provincije ili redodržave.22 Međutim, prije te podjele u jedinstvenoj ugarskoj pavlinskoj redodržavi postojale su hrvatske pavlinske provincije i vikarijati. Tako su se vjerojatno u 15. stoljeću ujedinila dva pavlinska vikarijata u jednu pavlinsku provinciju: gvozdanski vikarijat te istarski vikarijat. Ta je provincija – čiji je glavni organizator bio fr. Stanislav, vikar samostana sv. Nikole na Gvozdu23 – dobila naziv Primorsko-istarska vikarija odnosno Istarsko-vinodolska provincija.24 Ona je u 15. stoljeću obuhvaćala sve pavlinske samostane južno od samostana sv. Nikole na Kapeli blizu Modruša – negdašnja planina Gvozd.25 Dakle, u područje Istarsko-vinodolske provincije u 15. stoljeću spadali su svi pavlinski samostani Istre, Like, Krbave, Primorja i Senja – kako možemo i vidjeti na gore priloženoj karti Milana Kruheka, zeleno uokvireno. Kasnije se ta provincija očito proširila i na sjevernije samostane, obzirom se poznati Ivan Belostenec26 u naslovu jednog svog djela 1672. godine – tada poglavar pavlinskog samostana u Lepoglavi – titulira kao pripadnik reda sv. Pavla prvog pustinjaka, provincije Istre i Vinodola.27

Analiza povijesnih izvora

Povijesne izvore korištene u ovom istraživanju donosimo kronološkim redoslijedom, od najstarijeg do najmlađeg, misleći tu na razdoblje koje izvor obrađuje. Nakon godine donosi se prijevod,28 potom povijesna razrada prijevoda te na kraju originalna slika latinskog izvora sa zeleno označenim dijelom koji se prevodi. Glagoljski izvori donose se u pojednostavljenoj transliteraciji i u onim dijelovima koji su tematski vezani za crkve i samostane koji se u ovom istraživanju obrađuju. Krenimo redom.

1341., 26. lipnja – Brat Radoslav, milošću Božjom Krbavski biskup. …crkve i sveta mjesta: sv. Mihovila u gradu Ostrovica i sv. Marije pod istim gradom… U Senju 26. mjeseca lipnja, godine gospodnje 1341.
Dakle, 1340. godine papa imenuje Krbavskog biskupa Radoslava, a koji u svojoj listini (ovdje donosimo samo one dijelove listine koji su važni za ovu raspravu) od 26. lipnja 1341. spominje dvije crkve i sveta mjesta u Bužanima: crkvu sv. Mihovila u kaštelu Ostrovica te crkvu sv. Marije pod istim gradom. Nema nikakve dvojbe da se radi o Ostrovici Buškoj,29 a upravo pod njom je prostor današnje Aleksinice, odnosno ondašnjeg Tržića. Prema tome, župna crkva Blažene Djevice Marije Buške spominje se još 1341. godine, što nam daje za pravo pretpostaviti da je izgrađena možda i nekoliko desetljeća – ili stoljeće – prije toga. To uopće ne treba čuditi, jer se radi o glavnoj župnoj crkvi u Bužanima, a znamo da je glavna Bočaćka crkva izgrađena prije 1320. godine od kad imamo sačuvan dio njenog oltarnog kamena.30

Pozicije Ostrovice Buške i Tržića – Aleksinice. Izvor: Druga Austorugarska vojna izmjera 1865.-1869.31
Buške crkve Sv. Mihovila u kaštelu Ostrovica i sv. Marije pod Ostrovicom – Tržić. Izvor: Manoilo Sladović32

1411. godine – … špitala Sv. Marije Magdalene, položenog i smještenog na teritoriju župne crkve Sv. Marine Djevice u Bužanima, Krbavska biskupija.
Špital ili hospital podrazumijeva svratište – kako smo gore objasnili. Dakle, hrvatski ban Karlo II. Kurjaković – koji ovu povelju piše s Bana Dvora u Bočaću – današnjem Kosinju, navodi u Buškoj župi svratište Sv. Marije Magdalene koje se nalazi na teritoriju župne crkve Sv. Marine Djevice. Ovdje je opet važno napomenuti da se tu radi o jednoj, jedinstvenoj župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Buške, koju ponekad nazivaju i sv. Marine – a koja se zajedno sa svratištem sv. Marije Magdalene nalazila na prostoru današnje Aleksinice, odnosno ondašnjeg Tržića.

Izvor: Fejér Georgius33

1412. godine – … Andrija, župnik puka sv. Marije u Bužanima … postojećeg špitala sv. Marije u Bužanima …
Isto kao i prethodni izvor, navodi se svratište sv. Marije – sada već znamo Marije Magdalene – te ovog puta župna crkva Blažene Djevice Marije, obje u Bužanima. Radi se o apsolutno istom svratištu i istoj crkvi kao i u prethodnom izvoru, no ovdje dodatno saznajemo da je župnik crkve Blažene Djevice Marije Buške 1412. godine bio dotični Andrija.

Izvor: Fejér Georgius34

1453. godine – Očito je da se tijekom njegova službovanja posvuda proto-eremitski red proslavio osnivanjem samostana na raznim dijelovima svijeta. Ponajprije u Istri uz Jadransko more presjajni gospodin Martin od Frankapana u Marijinu je čast pod kaštelom Novoga sagradio klaustar; njega su u stopu slijedili plemići iste pokrajine, njihovom je slobodnom voljom iz temelja izašao na vidjelo cenobij u Bužanima.
Dakle, ovdje dobivamo prvorazrednu i sasvim jasnu potvrdu o izgradnji i osnivanju dva pavlinska samostana u Hrvatskoj. Radi se o povijesnom izvoru prvog reda – što se tiče povijesnih istraživanja pavlina. Knjigu “Fragmen panis itd.” autora Andrije Eggerera iz 1663. godine Kamilo Dočkaj doslovno naziva svojim najpouzdanijim izvorom.35 Na početku se govori o “njegovom službovanju” – misleći na Fr. Stjepana koji je bio izabran za generalnog priora pavlina 1449. godine. Nadalje nam dolazi do značaja upravo Istarsko-vinodolska provincija koju Eggerer jednostavno naziva “Istra” pa tako i Martin II. Frankapan36 postaje istarski presjajni gospodin kao i plemići iste – istarske pokrajine. Sasvim je jasno da Eggerer misli na Istarsko-vinodolsku pavlinsku provinciju, a kojoj pripada i Novi kod Vinodola i Bužani u Lici – kako prikazuje gornja karta pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Sve zajedno opet spada u Krbavsku biskupiju. U Marijinu čast podrazumijeva da je Martin II. Frankapan samostan u Novom titulirao – kao što iz drugih izvora znamo – Bl. Dj. Marije.
Klaustar kao i cenobij podrazumijeva samostan odnosno kloštar, kako nam pojašnjava rječnik HAZU.

Rječnik HAZU. Izvor: Budmani, P.37

Prema tome izvor nam, uz navedena pojašnjenja kazuje sljedeće: Očito je da se tijekom službovanja generalnog priora fr. Stjepana posvuda proslavio pavlinski red osnivanjem samostana na raznim dijelovima svijeta. Ponajprije u Istarsko-vinodolskoj provinciji uz Jadransko more presjajni gospodin Martin II. Frankapan u čast Blažene Djevice Marije pod Novim sagradi samostan; njega su u stopu slijedili plemići iste pavlinske provincije, njihovom je slobodnom voljom iz temelja izašao na vidjelo samostan u Bužanima.

Kako ćemo na nižoj slici vidjeti, uz tekst se pojavljuju i usputne bilješke gdje stoji: 1453. Monasterium in Novi, a ispod toga Caenobium in Busan. Prema tome i već iz ovog povijesnog izvora prvog reda ne bi trebalo biti nikakve dvojbe da je Martin II. Frankapan 1453. godine osnovao pavlinski samostan u Novom i titulirao ga Blaženom Djevicom Marijom, a da su te iste godine neimenovani plemići Buške župe iz temelja podigli samostan u Bužanima. Pošto su u Buškoj župi izvan svake sumnje na kraju 15. stoljeća bila dva pavlinska samostana, a drugi po redu – kako ćemo u nastavku vidjeti – izgrađen je od knezova Draškovića na Gradčini u Zažićnu Donjem tek 1490. godine, nema nikakve dvojbe da se 1453. godine podigao pavlinski samostan u današnjem Donjem Kosinju, na lokaciji današnje crkve sv. Petra i Pavla – a koji je prostor u to vrijeme spadao upravo u Bužane. Veći dio tog dijela Bužana držali su Frankapani, no možemo pretpostaviti da bi oni – kao najviše hrvatsko plemstvo – svakako bili spomenuti kao graditelji kosinjskog pavlinskog samostana. Stoga vjerojatno možemo u srednjem plemstvu Bužana iz okolnih sela na prostoru današnjeg Donjeg Kosinja – Dubovik, Sređani, Marinci i Koščice – tražiti graditelje ovog samostana. Dva najveća plemena na tom prostoru upravo su Stupići i Kolunići – po čemu ispada da možda i upravo u njima možemo tražiti financijere i graditelje pavlinskog samostana u Kosinju.

Gradnja pavlinskih samostana u Novom i Kosinju 1453. godine. Izvor: Andrija Eggerer38

Indeks ovog izvora, donosi također podatak o gradnji samostana u Bužanima 1453. godine: “Samostan u Bužanima u Istarskoj provinciji izgradili su plemići Istarske provincije 1453. godine.”

Indeks – pavlinski samostan u Bužanima 1453. godine. Izvor: Andrija Eggerer39

1453. godine – Iste je godine car Friedrich osnovao klaustar Bečkog Novog Mjesta, čiji je prvi prior bio brat Valentinus Szegénded, nakon nekoliko godina generalni prior. Također je Martin od Frankapana sagradio i opremio samostan pod Novim uz Jadransko more. Također su plemići iste provincije sagradili klaustar u Bužanima i opremili ga.
Zapanjujuća je povijest ovog izvora, koji potvrđuje prethodni – neovisno jedan o drugom. Autor većeg dijela knjige “Vitae fratrum itd.” bio je mađarski pavlin Gergely Gyöngyösi40 te se smatra da je na knjizi radio od 1528. godine do vjerojatno svoje smrti 1531./32. godine. Izvorni rukopis – Budimpeštanska sveučilišna knjižnica, signatura: Ab 151b – za koji se pretpostavlja da ga je napisao Gyöngyösi, bio je sakriven od njegovog nastanka do kraja Drugog svjetskog rata. Noviji prijepisi i pronalazak ovog rukopisa omogućili su moderno izdanje knjige “Vitae fratrum itd.” tek 1988. godine.41 Zahvaljujući svemu navedenom danas imamo izvorni srednjovjekovni materijal i najstariji sačuvani pavlinski izvor uopće, a koji nam može umnogome pomoći u istraživanju života i rada otaca pavlina. Obzirom se ova knjiga zasada malo citira i koristi u hrvatskim radovima i istraživanjima pavlina – na ovaj način na nju skrećemo pozornost hrvatskim autorima.

Ovdje vrijedi spomenuti kako je poznat – danas nažalost izgubljen – najstariji ljetopis otaca pavlina koji je napisao Hrvat imenom Marko, prior remetskog i lepoglavskog pavlinskog samostana oko 1496. godine pod nazivom: Chronicon ordinis fratrum Eremitarum S. Pauli primi Eremitae in Vngariae.42 Ljetopis pavlina Marka iz 1496. godine dolazi kao popis literature u jednoj knjizi iz 1568. godine – preuzmite [ovdje], pa možemo biti sigurni u njegov ispravan naziv.43 Detaljnije o fr. Marku piše Eggerer, gdje saznajemo da je on prvi pisac pavlinskih anala ili ljetopisa te da je bio vikar remetski i lepoglavski.44

Izvan svake sumnje se u Gyöngyösijevom izvoru govori o 1453. godini koja dolazi rečenicu nakon našeg prijevoda, a koji kao najstariji sačuvani izvor (1528-1532) potvrđuje gotovo u riječ navode Eggerera (1663). Dakle, plemići – možda Stupići ili Kolunići – iste Istarsko-vinodolske provincije sagradiše i opremiše samostan u Bužanima, odnosno u Kosinju. Sasvim je jasno, da nakon dva u potpunosti neovisna i iznimno važna izvora koji se bave životom i prošlošću pavlina, mi moramo prihvatiti – do nekih drugih dijametralno različitih ili vjerodostojnijih podataka – da je zaista 1453. godine u Bužanima sagrađen i opremljen pavlinski samostan te da su ga opremili buški plemići. Da se zaista radi o samostanu u Donjem Kosinju, koji je tada izvan svake sumnje bio područje upravo sjevernog dijela Bužana – utvrdit ćemo u nastavku ovog istraživanja.

Gradnja pavlinskih samostana u Novom i Kosinju 1453. godine. Izvor: Gergely Gyöngyösi45

1453. godine – Samostan u Bužanima godine 1453. Izgradili plemići Istarske provincije.
Ferenc Orosz Balásfalvi,46 pavlinski redovnik i povjesničar u svojoj knjizi o povijesti redovnika pavlina, bazirajući se na Eggereru, spominje i pavlinski samostan u Bužanima. Njega donosi u popisu pavlinskih samostana Slavonije, Hrvatske i Istre. Ovaj izvor samo potvrđuje prethodne, koji su Oroszu bili vjerodostojni kad ih je koristio u svom radu.

Pavlinski samostan u Bužanima 1453. godine. Izvor: Ferenc Orosz47

1453. godine – Pavlini u Istri. Bužani (Busi 1453). Samostan u Bužanima također su osnovali lokalni plemići (1453).48
Moderni mađarski povjesničar pavlina dr. Emil Kisbán, u svojoj povijesti pavlinskog reda napisanoj u dva sveska na mađarskom jeziku, također na dva mjesta spominje osnivanje pavlinskog samostana u Bužanima 1453. godine. Doduše on pogrješno pojam “Busan” krati u “Busi” – no to je manje važno. Ovo je još jedna potvrda temeljnih izvora o pavlinskom samostanu u Donjem Kosinju.


1462. godine – Pritekao je u tom času presjajni knez Martin od Frankapana, veoma revan promicatelj svetoga reda, kada je crkvi Majke Božje pod Novim nesebično darovao selo Belgrad sa zemljama, vinogradima, međama i mlinom. Njegovim poticajem i molitvama ne samo da je prečasni Nikola Majin iz Kotora, biskup modruški, zatraživši ovlast od Apostolske Stolice pripojio arhiprezbiterat Bužana spomenutom samostanu uz suglasnost onih kojih se to ticalo, nego je i sam Presveti primio to mjesto pod zaštitu Svetoga Petra.
Ne poznavajući sve okolnosti koje smo gore opisali, pojedini autori49 ovo prevode i tumače doslovno na način da je pripojen arhiprezbiterat iz Bužana samostanu u Novom. Nije, dakle, doslovno fizički pripojen arhiprezbiterat iz Bužana u Novi, već je najizglednije predana biskupova desetina prihoda od Buškog arhiprezbiterata pavlinskom samostanu u Novom. To nikako nema nikakve veze s novoosnovanim pavlinskim samostanom u Bužanima – kako tumače neki autori, već sa Buškom župom u cijelosti – odnosno, kako smo već rekli, s desetinom biskupovog prihoda od arhiprezbiterata u Bužanima. Crkveno sjedište buške župe bilo je upravo u crkvi Blažene Djevice Marije u Bužanima kod Tržića i pripadajućim joj špitalom. Na tom području je čak i biskup Krbavsko-modruški imao svoj stan kad je boravio u Bužanima, a kako nam jasno navodi Pavičić.50 Prema tome najlogičnije je pretpostaviti da je i arhiprezbiter ili današnji dekan stolovao također u glavnoj župnoj crkvi u Bužanima. On je fizički tamo i nastavio stolovati, a biskupova desetina njegovih prihoda nije više ovom odlukom išla biskupu, nego pavlinskom samostanu u Novom. To je mogao biti izraz poštovanja knezu Martinu II. Frankapanu od strane biskupa Nikole, a zbog Martinovog velikog zalaganja za Crkvu i pavline. Isto tako, moglo se raditi o o pripremama biskupa na mogući zbjeg od Turaka iz Modruša u Novi ili o nečem trećem. Upravo 1460. godine Krbavska biskupija zbog Osmanske opasnosti seli iz Krbave u Modruš. Tako je i biskupov zbjeg u Novi uslijedio nakon bitke na Krbavskom polju 1493. godine, kada se Krbavski ili Modruški biskup stavlja pod zaštitu knezova Frankapana,51 dok Bužani padaju pod Osmansku vlast najkasnije 1527. godine. U svakom slučaju samostan u Novom dobiva isključivo desetinu prihoda arhiprezbitera iz Buške župe što mu daje na financijskoj snazi, no to nema apsolutno nikakve veze sa životom i radom pavlinskog samostana u Kosinju niti sa nastavkom funkcioniranja Crkve u Bužanima.

Slanje ahriprezbiterovih prihoda iz Bužana u Novi 1462. godine. Izvor: Andrija Eggerer52

1462. godine – U Analima otaca pavlina (pustinjaka svetoga Pavla), knjiga 2., poglavlje 25, uz godinu 1462. nalazim zabilježeno ovo: Na poticaj kneza Frankapana, Nikola Majin iz Kotora, modruški biskup, zatraživši ovlast od Svete Apostolske Stolice, dodijelio je arhiprezbiterat iz Bužana pavlinskom samostanu Blažene Djevice u Novome i postigao da Presveti primi to mjesto pod zaštitu svetoga Petra.
Ovaj izvor još bolje potvrđuje gornji. Dakle, biskup Nikola daje svoje prihode od arhiprezbiterata iz Bužana, pavlinskom samostanu u Novom na poticaj kneza Frankapana. Gotovo sigurno radilo se o Martinu II. Frankapanu, koji je zamolio biskupa na ovaj čin, a biskup je to prihvatio zbog financijske podrške novoosnovanom pavlinskom samostanu u Novom, ali i zbog zahvale knezu Martinu II. Frankapanu na njegovim darovima i aktivnostima oko Crkve u Krbavskoj ili Modruškoj biskupiji. Samostan u Novom dolazi i pod zaštitu Sv. Stolice – ili katedre sv. Petra.

Slanje ahriprezbiterovih prihoda iz Bužana u Novi 1462. godine. Izvor: Daniele Farlati53

S tumačenjem pripojenja ili “dodjele arhibrezbiterata iz Bužana u Novi” zaista treba biti iznimno oprezan. Tako urednici knjige “Vitae fratrum itd.” u potpunosti griješe opisujući u indeksu knjige na njemačkom jeziku okolnosti oko samostana u Bužanima. U slobodnom prijevodu: “Ovaj je samostan pripadao Bužanima vjerojatno samo kratko vrijeme (danas Bužim sjeverozapadno od Gospića), a potom je predan pustinjacima u Novom.” Kao što smo gore detaljno obrazložili nema govora o Bužimu – već o Buškoj župi, još manje o preseljenju samostana iz Bužana u Novi – već isključivo o dijelu financijskih prihoda kojih se odrekao biskup Nikola u korist pavlinskog samostana u Novom.

Krivo tumačenje lokaliteta i rada pavlinskog samostana u Kosinju. Izvor: Gergely Gyöngyösi54

1464., 21. lipnja i patronatsko pravo crkava blažene djevice, (prve) koja se zove Opatija i druge po imenu Hospital.
Dakle, navedenog datuma Zagrebački kaptol potvrđuje posjede i patronatsko pravo55 knezu Martinu II. Frankapanu. Tu se spominju i kosinjska sela: Buci, Psivići, Botuci, Srakovina te mnoga druga sela i gradovi po Buškoj i Bočaćkoj župi, no najvažnije za ovo istraživanje spominju se dvije crkve Blažene Djevice Marije – množina: crkava ili lat. ecclesiarum. Pod “beata virgina” ili skraćeno BV uvijek se misli na djevicu Mariju, Kristovu majku. Dakle, prva crkva Blažene Djevice Marije još se naziva opatija ili samostan, a druga se naziva hospital ili špital. Analizirajući prijašnje izvore sasvim lako dolazimo do tumačenja o kojima se crkvama radi. Druga crkva je upravo više puta spomenuta središnja župna crkva Blažene Djevice Marije Buške u Tržiću i uz nju pripadajući “špital”, dok je prva crkva Blažene Djevice Marije, koja je ujedno i samostan. Kako se u listini radi većim dijelom o Buškoj i Bočaćkoj župi, te kako prevedeni tekst dolazi upravo u dijelu opisa tih dviju župa – dobivamo i jasnog titulara našeg kosinjskog pavlinskog samostana. Dakle samostan u današnjem Donjem Kosinju izgradili su i opremili plemići Buške župe 1453. godine, titulirali ga u čast i slavu Blažene Djevice Marije i dodijelili na upravljanje pavlinima. Vrlo je zanimljivo da je te 1464. godine iz nama nepoznatih razloga knez Martin II. Frankopan ušao u posjed dosta sela po Buškoj i Bočaćkoj župi i dobio patronatsko pravo nad središnjom crkvom Blažene Djevice Marije Buške i tada jedinim pavlinskim samostanom u Bužanima, onim Bl. Dj. Marije u današnjem Donjem Kosinju.

Samostan Blažene Djevice Marije u Kosinju. Izvor: Thallóczy, Lajos. 56

1488., 9. srpnja – Mi vojvoda Žarko Dražojević… imenovali jesmo oblast’ju dati i darovati… v crikvi blažene dive Marije, ko jest’ v Zažićnu poli selo dol’njega Zažićna na vrhu, ki se zove Gradčina, položena, vlastite plemenšćine naše… i utvrdismo s patom’ i ugovorom’ ovim’ da ki godi redovnik ili ki godi redovnici držitelji buduće crikve rečene…”
Ovo je glagoljska listina kojom vojvoda Žarko Dražojević daruje nekim posjedima crkvu Bl. Dj. Marije u Zažičnu Donjem. Citirali smo najvažnije dijelove. Bratulić u svom opisu krivo navodi da se tu radi o pavlinskoj crkvi.57 U to vrijeme niti je crkva pavlinska, a po svoj prilici niti crkve još nema. Ona će biti položena na Gradčini, jer je to brdašce Gospina ukazanja – kako ćemo u narednoj listini vidjeti – dok se te 1488. godine govori o “budućoj crkvi”. Sagledamo li podatke iz ove i naredne listine tu se najvjerojatnije radilo o “prikupljanju sredstava” za buduću crkvu i samostan koji su Draškovići izgradili i opremili pred kraj 1490. godine.

1490., 1. studenog – Dom i crikav v čast i na slavu gospodina Boga i blažene dive Marije na mesti ukazanja njeje milosrdija, na vrhu zovući se Gradčina, onde umestismo i sazidasmo…. redovnikov i otac duhovnih, naslidnikov svetoga Pavla, prvoga remete… umiljeno prosimo, da s ljubavlju rečenih mesto i crikav na obsluženje i na čašćenje… od nas prijali bi. Na ku stvar redovnici rečeni s milosrdijem i umiljeno prošnju našu uslišaše… Mi niže imenovani plemeniti ljudi Draškovići iz sela Zažićna Doljnjega, fundaturi crikve i molstira rečenoga… To vse mi pustismo i darovasmo pače i zapisasmo crikvi rečenoj svete Marije na Gradčini.58
Ovdje se radi o opsežnoj glagoljskoj listini kroz koju knezovi Draškovići grade i dovršavaju crkvu i samostan na brdu Gradčina u Zažičnu Donjem te sve predaju na upravljanje pavlinima. Iz ove opsežne listine citirali smo isto tako najvažnije dijelove. Prvo, moramo jasno pozicionirati brdo Gradčina u Zažičnu Donjem. Izvan svake sumnje, radi se o brdašcu na kojem je danas smještena crkva Sv. Jakova Apostola u Donjem Pazarištu. Svi autori i izvori ovo potvrđuju, radi se o crkvi koja je sazidana oko 1700. godine na ostacima i zidinama starog pavlinskog samostana i koje su se zidine djelomično vidjele do početka 20. stoljeća.
Ovaj podatak ušao je kao potpuno provjeren čak i u šematizme biskupije Senjske i Modruške ili Krbavske u više izdanja, od kojih ovdje donosimo prijevod i originalni izvor iz 1896. godine: “DONJE PAZARIŠTE. Crkva sv. Jakova Apostola. Prije samostan Pavlina, koji su odselili u Crikvenicu, na čijim kamenim ostacima nadograđena strši crkva na brdu; župljani je sad također zovu “Kloštar”; potom mjesna Župnikova kuća, koja je 1781. podignuta uz Župnu crkvu. Imaju matične knjige od 1785. godine. Pokrovitelj (je) Njegovo Presveto Veličanstvo. Posljednje mjesto Klanac. Brzojavna postaja Gospić. Hrvatski jezik. Župnik: Velečasni Gospodin Thomas de Vučetić Suradnik: Nema.”

Opis starog pavlinskog samostana u Donjem Pazarištu. Izvor: Šematizam Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije iz 1896. godine.59

Drugo, uvažavajući listine iz 1488. i 1490. sasvim je jasno da nema govora o tome kako su eventualno crkva ili samostan na Gradčini napravljeni nešto ranije, pa potom predani pavlinima – pa da iz toga izvodimo postojanje ovog pavlinskog samostana prije 1490. godine. Nešto ranije prikupljana su sredstva – jer i o tome jasno pišu knezovi Draškovići60 te je vršena gradnja i opremanje crkve i samostana. No, sasvim je jasno, da je samostan – a najvjerojatnije i pripadajuća crkva – na Gradčini u Zažičnu Donjem izgrađen, opremljen, tituliran Bl. Dj. Marijom, predan pavlinima i pušten u svoju funkciju točno 1. studenog 1490. godine.
U razdoblju od 1490. do 1500. postoji sačuvano nekoliko listina kojima različiti plemenitaši daruju pavlinski samostan u Zažičnu Donjem.61 Te listine nećemo ovdje posebno obrađivati, jer samo potvrđuju datiranje i titulara pavlinskog samostana u Donjem Pazarištu.

Uspon na brdašce Gradčina, danas crkva sv. Jakova Apostola u Donjem Pazarištu. Fotografirao: Mance, 2024.
Crkva sv. Jakova Apostola, ispod koje se nalazi Draškovićev pavlinski samostan iz 1490. godine. Fotografirao: Mance, 2024.
Pogled s brdašca Gradčina, danas crkva sv. Jakova Apostola u Donjem Pazarištu. Fotografirao: Mance, 2024.

1491. godine Druge je godine Papa Inocent VIII. u osmoj godini svoga pontifikata poslao prioru samostana Blažene Djevice pod Novim pismo. Piše da ih je primio pod zaštitu Blaženoga Petra zajedno s mjestom i kapelom Svete Marije Magdalene, kao i kanonski pripojenim arhiprezbiteratom Bužana…
Inocent VIII. postaje papa 1484. godine.62 Računajući od te godine do 1491. zaista se radi o osmoj godini njegova pontifikata. Papa piše samostanu u Novom da ih je primio pod zaštitu Svete Stolice – zajedno s mjestom (Tržić) i kapelom sv. Marije Magdalene (špital glavne Buške župe) te pripojenim arhiprezbiteratom Buške župe. Dakle, iz ovoga je sasvim jasno da je arhiprezbiter stolovao upravo u glavnoj crkvi Blažene Djevice Marije Buške. Papa je tu crkvu i pripadajući joj špital sv. Marije Magdalene – po kojem je očito bila poznata, kao i pavlinski samostan u Novom stavio pod zaštitu Sv. Stolice. Ovaj navod dodatno potvrđuje gornju obradu i značenje premještanja “arhiprezbiterata iz Bužana u Novi.” Ponavljamo, prihodi arhiprezbitera koji bi išli biskupu od desetine, pripojeni su samostanu u Novom. Sasvim je jasno da to nema nikakve veze s pavlinskim samostanom u Donjem Kosinju.

Bula pape Inocenta VIII o slanju ahriprezbiterovih prihoda iz Bužana u Novi 1491. godine. Izvor: Andrija Eggerer63

1504. godine – Julije biskup, sluga slugu Božjih, dragim sinovima prepozitu crkve Fiezolske i vikarima naše časne braće biskupa Zagrebačke, vikarima u općim duhovnostima pozdrav i apostolski blagoslov. Upozorili su nas dragi sinovi Svete Marije u Kamenskom, Blažene Djevice Marije u Bužanima, Blažene Djevice Marije pod Novim, kao i u Crikvenici, Svetoga Spasa, Svete Jelene i Blažene Djevice kod jezera na otoku Istre, reda svetoga Pavla prvoga pustinjaka pod pravilom svetoga Augustina biskupije Zagrebačke, Modruške, Senjske, Pićanske i Porečke priori kuća i braća slavenskoga jezika, da neki sinovi nepravde, koje ne poznaju… Izdano u Rimu kod svetoga Petra, godine utjelovljenja Gospodnjega 1504., 11. svibnja, prve godine našega pontifikata.
Ova listina često se prikazuje kao izvor postojanja pavlinskog samostana u Donjem Pazarištu još 1504. godine i kao pokazatelj – ovdje nije prevedeno – da su tada pavline krali i napadali neki razbojnici. Kako god, uvažavajući spoznaje dobivene u ovom istraživanju, ne može se sa sigurnošću tvrditi o kojem se samostanu tu radilo – kosinjskom iz 1453. ili pazariškom iz 1490. Oba su samostani Bl. Dj. Marije u Bužanima – tako da to pitanje ostaje otvoreno. Ono što je puno važnije ovdje imamo potvrdu da su pavlini djelovali u Buškoj župi još 1504. godine i to ne treba čuditi, unatoč čestim promišljanjima da je Lika postupno opustjela nakon krbavske bitke 1493. zbog Osmanske opasnosti. Kao što znamo pop Tomaš Petrinić prepisivao je svoj glagoljski zbornik pod Banom Dvorom u Kosinju krajem 1503. godine, a pojavljivao se u nekim sudskim postupcima još 1512. godine.64 Isto tako iz listine vidimo da su pavlini za papu Julija II. “braća slavenskoga jezika” – čitajmo popovi glagoljaši koji su službu Božju provodili na hrvatskom-crkvenoslavenskom jeziku.

Bula pape Julija II, 1504. godina. Izvor: Manoilo Sladović65

1629. godine – Tablica samostana Reda svetog Pavla Prvog pustinjaka pod krunom Kraljevstva u Mađarskoj. Blažene Djevice Marije Remetske, Zagreb. Blažene Djevice Marije u Istri na jezeru. Bužanski u Dalmaciji.
Kardinal Péter Pázmány66 1629. godine radi popis svih pavlinskih samostana u tada još jedinstvenoj Hrvatsko-ugarskoj pavlinskoj redodržavi. Od 122 po njemu pobrojana pavlinska samostana u Hrvatskoj i Mađarskoj od osnivanja pavlina do 1629. godine, on u popisu navodi i samostane: Blažene djevice Marije u zagrebačkim Remetama te Blažene Djevice Marije na Čepičkom jezeru u Istri.67 Isto tako on u popisu navodi “Bužanski samostan u Dalmaciji.” Prvo, Damacija ili Ilirija ili Slavonija i sl. nazivi su hrvatskih zemalja koje su koristili strani autori. Drugo i važnije, samostan “De Busan in Dalmatia” može biti samo Bužanski, odnosno samostan u Bužanima. Da je znao titulara tog samostana, nema dvojbe da bi Pázmány to naveo – kao i kod svih samostana kod kojih je znao titulara. Draškovićev samostan iz 1490. godine, izvan svake sumnje tituliran je Blaženom Djevicom Marijom – pa da je pisao o njemu Pázmány bi vjerojatno to i napisao kao: “BMV de Busan in Dalmatia” ili nešto slično. Prema tome mi ovdje možemo pretpostaviti da Pázmány navodi upravo Kosinjski pavlinski samostan, dok ćemo – zahvaljujući izvoru iz 1702. godine – ovu pretpostavku sasvim solidno i potvrditi.

Dio Pázmányjevog popisa pavlinskih samostana u Hrvatskoj i Mađarskoj iz 1629. godine. Izvor: Magyar Könyvszemle68

1695. godine – Iznimno važan “Opis Like i Krbave” kao povijesni izvor prvog reda, točan i precizan u svakoj svojoj riječi i rečenici kako nam to govori nova i detaljna povijesna analiza tog izvora.69 Nakon rada biskupa Mile Bogovića,70 nekorektno i netočno klasificiran od nekih autora kao nepouzdan izvor, Opis Like i Krbave donosi naprosto senzacionalne podatke o Kosinjskoj tiskari i kosinjskom pavlinskom samostanu. Ovaj prijevod detaljno je i posebno obrađivan te se ovdje donosi upravo u dijelu koji izvan svake sumnje opisuje grad Kosinj i Kosinjsku dolinu:
“Prešavši odavde gore i šume, i silazeći prema nižem području dolazi se u Kosinj. Grad se nalazi na uzvisini, ali od njega preostaše samo ruševine. Bogat je nepresušnim izvorima. Ovo mjesto bijaše prijašnjim kršćanima slavno i nadaleko se prostiralo izvana i iznutra. Dokazom su tiskani glagoljski brevijari, kako se čita u kolofonu onih kojima se sada služe svećenici glagoljaši kod moljenja kanonskih časoslova, ovdje tiskani. U ovom kraju narod je Boga nekad slavio u sedam crkava … Postoji tamo mjesto samostana redovnika sv. Pavla, prvog pustinjaka.”
Dakle, Opis Like i Krbave iz 1695. godine u dijelu obrade grada Kosinja i Kosinjske doline izrijekom govori o glagoljskim brevijarima kojima se i tada – 1695. godine – služe svećenici glagoljaši pri svakodnevnoj molitvi, a kojima u kolofonu stoji da su otisnuti u gradu Kosinju. Radi se izvan svake sumnje o prvom tiskanom brevijaru, tzv. Kosinjskom brevijaru – otisnutom 1490. godine. U nastavku teksta dolazi i precizna potvrda o pavlinskom samostanu – postoji tamo (definitivno u Kosinju, no ne precizira se gdje točno u Kosinju) mjesto – pozicija, lokalitet – pavlinskog samostana. Ako je u Kosinju i ako su to znali autori opisa Like i Krbave 1695. godine – gotovo 170. godina nakon pada Like pod Osmansku vlast, onda to potvrđuje nekoliko promišljanja:
1) Bužani su imali dva pavlinska samostana, a ne jedan i nikako ne tri. Prema tome ako je drugi onaj Draškovićev u Zažičnu Donjem sagrađen 1490. godine – onda kroz ovaj izvor saznajemo da je prvi Buški samostan iz 1453. godine bio upravo u Kosinju. Kako ćemo vidjeti nešto kasnije, to je izvan svake sumnje današnji mikrolokalitet crkve sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju;
2) Postavlja se pitanje tko je dao tu informaciju autoru/ima Opisa Like i Krbave? To nisu mogli biti novodoseljeni Hrvati 1689. godine iz gornjeg Pokuplja, već samo starosjedioci. Da je takvih bilo u Kosinju, potvrđuju nam povijesni izvori koji govore o deset kuća starih Hrvata u Kosinju;71 To isto potvrđuju nam i najstarije sačuvane kosinjske matične knjige.72
3) Svemu ovome u prilog ide mikro-granica Osmanskog carstva, koja nije išla potezom Krasno – Kuterevo – Vrila Gacke – nego nešto sjevernije i upravo tokom rijeke Like u Donjem Kosinju,73 dok na Saboru u Steničnjaku 1558. godine upravo knez Frankapan traži tri čovjeka za stražu u Kosinju.74 Sve zajedno moglo je sačuvati predaju da su upravo u Kosinju pavlini i stolovali.

Obzirom se radi o rukopisu koji je prenosilo nekoliko autora, ovdje donosimo očišćeni, filtrirani i ispravan latinski prijepis tog dijela rukopisa:
“Hinc montibus superatis et sylvis ad inferioria discendendo pertingitur in Kossin. Castrum est in edito situm, rudera tantumodo supersunt. Aquis indeficientibus est dives. Hunc locum prioribus Christianis fuisse celebrem, et late patentem foris et intus, indicio sunt impressa breviaria Illyrica uti legitur ad calcem eorum, que nunc sacerdotibus glagolitis in recitandis horis canonicis serviunt, hic impressa. In septem templis prius deum adorabat populus in hoc districtu. … Superest adhuc locus Monasterii Eremitarum S. Pauli primi Anachoritae.”

Kosinjski dio “Opisa Like i Krbave iz 1695. godine”. Izvor: HAZU, signatura: II D 33.75

1702. godine – Katalog 54. Sadrži opatije, prepoziture i samostane koje su od davnina osnovali mađarski velikaši i plemići. 26. Bužanski u Dalmaciji, koji su osnovali plemići iste provincije.
U ovom katalogu donosi se 54 različita samostana – na početku nekoliko benediktinskih, cistercitskih i dominikanskih samostana, da bi se od rednog broja deset počeli navoditi isključivo pavlinski samostani. Tako ovdje saznajemo – slično kao i u izvoru iz 1629. godine – da je postojao Bužanski pavlinski samostan u Dalmaciji koji su osnovali plemići “iste provincije”. Ako se prisjetimo Gyöngyösijevog navoda iz 1453. vidjet ćemo da se i ovdje koristi vrlo sličan opis tog samostana – dakle, izgradili su ga plemići Istarsko-vinodolske provincije u Bužanima. Kako se samostan naziva “De Busan in Dalmatia” sasvim je jasno da ovaj – kao i izvor iz 1629. godine – govore upravo o prvom i najstarijem bužanskom pavlinskom samostanu osnovanom 1453. godine – onom na prostoru današnjeg Donjeg Kosinja.

Dio popisa pavlinskih samostana u Hrvatskoj i Mađarskoj iz 1702. godine. Izvor: Márton Szentiványi76

1942. godine Nešto istočnije od Marinaca, između današnjih sela Otoka i Donjega Kosinja, postojao je prije Turaka još jedan pavlinski samostan u B-ma, o kojemu postoji zapis iz 1464. Po tom navodu imao je Martin Frankopan patronatstvo nad crkvom Bl. Djev., koja se zvala opatijska. Ruševine toga samostana spominje i biskup Sebastijan Glavinić u svom opisu Like iz 1696. I danas se taj položaj zove »Kloštar«, u čemu je najbolji dokaz, da je samostan postojao na tom mjestu. Nalazio se prema tome na povisokom humu, na kojem je kasnije izgrađena crkva sv. Petra, za koju se zna, da je podignuta od ostataka stare crkve. Sudeći po 1464 godini taj su samostan pavlini sagradili mnogo prije nego Draškovići u Zažićnu. To je i najstarija ustanova te vrste u B-ma, koja je u svom kraju imala i veliko uljudbeno značenje.77
Vrlo jasno i precizno opisuje se pavlinski samostan u sjevernim Bužanima – današnjem Donjem Kosinju, odnosno opatija na čelu koje je bio samostanski poglavar ili opat. Autor obrađuje povijesne izvore iz 1464. i 1695. – koje donosimo i u ovom istraživanju. Vrlo je važno percipirati kako se po autoru ovdje radi o najstarijoj samostanskoj ustanovi u kompletnim Bužanima.


1964. godine – “U Kosinj smo stigli 13. VII 1963. i odsjeli kod obitelji Pavla Klobučara, koja ima svoje posjede u neposrednoj blizini crkve sv. Petra i Pavla i nekadanjeg samostana. Istoga dana razgledali smo na osamljenoj glavici crkvu sv. Petra i Pavla, odnosno sav onaj okolni teren, koji se zove Otok, a istočno od crkve, u blizini, na nešto nižoj ravnini, nalazi se mjesto koje nedvojbeno odaje da je nekada postojalo neko veće zdanje. Pavao Klobučar sa sigurnošću tvrdi da su tu stajali još pred prvi svjetski rat zidovi na kojima se kao dječak igrao i koje su zvali »samostanski zidovi«.”78
Mladen Bošnjak u svom radu donosi vrlo važno svjedočanstvo ondašnjeg mještana, koji se kao dječak prije prvog svjetskog rada igrao na zidinama podno crkve sv. Petra i Pavla koje su nazivali: Samostanski zidovi. S druge strane Mladen Bošnjak apsolutno griješi predlažući samostan augustinaca, a ne pavlina u Kosinju, jer to čini bez ikakve povijesne podloge. To za ovo istraživanje nije toliko važno, no kako se augustinci u Kosinju znaju ponekad pojavljivati u literaturi, referirajući se upravo na Bošnjaka, valjalo je to ovdje jasno isključiti.79
Sasvim je jasno da se predaja80 o pavlinima u Kosinju zadržala – možemo reći do danas, što također snažno svjedoči o njihovom utjecaju kako u Kosinju, tako i u ostalim krajevima Hrvatske u kojima su vršili službu Božju.

Godine osnivanja i titulari pavlinskih samostana u Hrvatskoj

Analizirajući dostupnu literaturu koju citiramo u ovom istraživanju, ovdje donosimo popis pavlinskih samostana u Hrvatskoj od osnivanja do dokinuća, sa godinom osnivanja, lokacijom i titularom. Popis se donosi uz dužni oprez, jer su podatci ponekad različiti, a često i nepotpuni. Uz godinu koja je upitna donosi se znak *. Tablica prikazuje pavlinske samostane od najstarijeg u Dubici do najmlađih u Varaždinu i Požegi. Svi oni samostani koji za titulara imaju djevicu Mariju, Kristovu majku – bez obzira na različite izvorne verzije – donose se u formi: Bl. Dj. Marija. Donosimo ukupno 42 lokacije, od toga 38 samostana i četiri rezidencije.

GodinaMjesto i titular
1244.Dubica – samostan Bl. Dj. Marije
1272.Remete (Zagreb) – samostan Bl. Dj. Marije
1282.Bački Monoštor (Bodrog) – samostan sv. Križa
1294.Slankamen (Stari Slankamen) – samostan sv. Petra
1295.Garić – samostan Bl. Dj. Marije
1301.Špišić Bukovica (Bakva, Donja Bukovica) – samostan sv. Benedikta
1303.Zlat (Petrovac, Petrova Gora) – samostan sv. Petra
1350.*Đurđin (Pavlovac, Subotica) – samostan nepoznatog titulara
1350.*Orahovica – samostan nepoznatog titulara, danas pravoslavni manastir sv. Nikolaja
1364.Gvozd (Kapela) – samostan Sv. Nikole
1364.Senj (Spasovac, Ljubotina, Glubotina) – samostan sv. Spasa
1364.Turan ili Turjanski (Udbina) – samostan Bl. Dj. Marije
1364.Pavlin Kloštar (Streza) – samostan Svih Svetih
1375.Čakovec (Šenkovec) – samostan Bl. Dj. Marije i Svih Svetih – u 16. st. samostan sv. Jelene
1380.Baška – samostan sv. Kuzme i Damjana
1390.Senj (uvala sv. Jelene) – samostan sv. Jelene
1395.Čepićko jezero u Istri – samostan Bl. Dj. Marije
1400.*Medak? – samostan sv. Ivana u Lici
1400.Lepoglava – samostan Bl. Dj. Marije
1404.Kamensko (Steničnjak) – samostan Bl. Dj. Marije (Majke Božje Snježne)
1412.Crikvenica – samostan Bl. Dj. Marije (Uznesenja Marijina)
1412.Dobra Kuća (Daruvar) – samostan sv. Ane
1450.*Brinje – samostan Bl. Dj. Marije
1453.Novi Vinodolski – samostan Bl. Dj. Marije na Ospu
1453.Donji Kosinj (Bužani) – samostan Bl. Dj. Marije
1459.Sv. Petar u Šumi – samostan sv. Petra
1460.Kruna (Sv. Petar u Šumi) – rezidencija Bl. Dj. Marije
1462.Klovar (Klavar, Plomin) – samostan Bl. Dj. Marije
1467.Remetinec (Novi Marof) – samostan nepoznatog titulara
1490.Donje Pazarište (Donje Zažično, Bužani) – samostan Bl. Dj. Marije na Gradčini
1550.*Posedarje – samostan sv. Marka
1611.Barat (Sv. Petar u Šumi) – rezidencija Sv. Siksta
1618.Motovun – samostan Sv. Elizabete (Žabeta)
1627.Svetice (Ozalj) – samostan Bl. Dj. Marije
1634.Senj – samostan sv. Nikole
1641.Veternica (Novi Golubovec) – rezidencija i kapela Bl. Dj. Marije
1662.Olimje (Ulimje, Olimlje) – samostan Bl. Dj. Marije
1665.Križevci – samostan sv. Ane
1738.Štrigova – samostan sv. Jeronima
1740.Rijeka – rezidencija pavlina iz Crikvenice, nepoznati titular.
1776.Varaždin – samostan Bl. Dj. Marije. Od 1642. do 1776. Isusovački samostan i škola
1776.Požega – samostan sv. Lovre. Od 1698. do 1776. Isusovački samostan i škola
Kronološki popis pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Izvor: vlastiti.

Kao što možemo vidjeti pavlini su u Hrvatskoj živjeli u samostanskim zajednicama preko pet stoljeća – točnije 532 godine od 1244. do 1776. godine. Od 42 lokacije na kojima su boravili, njih 19 titulirano je Bl. Dj. Marijom – što iznosi preko 45%. Pošto imamo četiri samostana nepoznatog titulara, možemo reći da je svaki drugi pavlinski samostan u hrvatskoj tituliran Bl. Dj. Marijom. To dodatno potvrđuje tezu kako je i Kosinjski pavlinski samostan tituliran upravo Bl. Dj. Marijom – jer da i ne znamo titulara, možemo sa 50% sigurnošću reći da je tituliran Bl. Dj. Marijom. To nas uopće ne treba čuditi, jer je tzv. Marijanski kult duboko ukorijenjen kod Hrvata gdje najstarije poznate crkve i svetišta Majke Božje datiraju u 9. stoljeće.81 U tom je kontekstu sasvim jasno da su i hrvatski pavlini njegovali kult Bl. Dj. Marije, kako i dan danas sami naglašavaju.82 Najviše samostana osnovano je u 15. stoljeću – njih trinaest, dok je najmanje samostana osnovano već stoljeće kasnije – samo jedan. Tu zasigurno možemo tražiti problem Osmanskog prodiranja na zapad i velikih hrvatsko-ugarskih gubitaka prvenstveno u Krbavskoj bitci 1493. i Mohačkoj bitci 1526. godine. Mnogo fratara pavlina je nastradalo i mnogo samostana je napušteno nakon te dvije bitke.
Kosinj nažalost – kao i mnogi drugi krajevi tu vrlo loše prolazi, gdje većina stanovništva, plemstva i svećenstva napušta taj kraj – koji se nikada više neće vratiti na snagu, značaj i povijesnu vrijednost koju je imao do pada Like pod Osmanlije oko 1527. godine. U tom kontekstu možemo predložiti – do nekih novih saznanja – da su pavlini u Kosinju djelovali od 1453. do 1520.-tih godina. Nasreću, to vrijeme pokriva rođenje i život Ambroza Kacitića – najznačajnijeg kosinjskog pavlina i njegov rad na prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi – u Kosinjskoj tiskari – od druge polovine 1482. godine do 22. veljače 1483.

Zaključci analize povijesnih izvora

Što možemo zaključiti iz analiziranih latinskih i glagoljskih vrela? Glavna župna crkva u Bužanima bila je crkva Bl. Dj. Marije Buške s pripadajućim joj špitalom sv. Marije Magdalene. Nalazila se negdje oko Tržića – danas prostor Aleksinice u Pazarištima i sagrađena je prije 1341. godine, dok je njen špital sv. Marije Magdalene izgrađen oko 1411. godine. Bužani i sa njima Bočaći imali su u 14. i 15. stoljeću još mnoštvo crkava koje ovdje nećemo posebno obrađivati. Znamo da ih je na prostoru današnjih Pazarišta bilo barem pet, a na prostoru današnje Kosinjske doline bilo ih je čak jedanaest.83 Godine 1453. osnovan je i opremljen pavlinski samostan u sjevernom dijelu Bužana – danas prostor Donjeg Kosinja. Samostan je tituliran Bl. Dj. Marijom te predan pod patronatsko pravo knezu Martinu II. Frankapanu 1464. godine. Ovo nam potvrđuje sedam različitih izvora84 – čime gradnju pavlinskog samostana u današnjem Donjem Kosinju 1453. godine možemo bez ikakve znanstvene zadrške prihvatiti kao povijesnu činjenicu.
Godine 1490. dovršena je izgradnja i opremljeni su samostan i crkva Bl. Dj. Marije na Gradčini u Zažičnu Donjem – danas Donje Pazarište na točnoj lokaciji crkve sv. Jakova Apostola. Pošto je taj samostan dobro poznat u vrelima, prijašnji autori uvijek ga navode no počesto miješaju sa starijim kosinjskim, ponekad predlažući pogrješne povijesne konstrukcije.
Godine 1695. obilazeći kosinjski kraj autor/i “Opisa Like i Krbave” sasvim jasno vide i opisuju ostatke pavlinskog samostana na prostoru Kosinja. Kako se radi o povijesnom izvoru prvog reda, nema nikakve dvojbe da su oni te ruševine sasvim jasno vidjeli i da su znali kako su upravo pavlini u njima stolovali. Zidine pavlinskog samostana u Kosinju – a i u Donjim Pazarištima – jasno su se nazirale još krajem 19. i početkom 20. st. kako nam svjedoče izvori i lokalno stanovništvo tog vremena.
Ostaje nam potvrditi točan lokalitet samostana u Kosinju, a za što će nam poslužiti kartografska i katastarska analiza koju donosimo u sljedećem poglavlju.

Kartografski i katastarski izvori

Povijesna kartografija izvanredan je pomoćni alat za utvrđivanje povijesnih okolnosti, jer je svaka povijesna karta svjedok vremena u kojem je nastala i geografskog prostora kojeg prikazuje. Povjesničari bi trebali kad god je to moguće svoja istraživanja potkrijepiti i povijesnim kartografskim prikazima, što im svakako daje dodatnu znanstvenu vjerodostojnost. U tom kontekstu vrlo je zanimljivo vidjeti što nam povijesna kartografija može ponuditi oko pozicioniranja pavlinskog samostana u Donjem Kosinju, a za što će nam poslužiti i kartografski prikazi nekih drugih pavlinskih samostana.
Analizirali smo sve važnije karte Hrvatske od Tabulae Hungariae iz 1528. pa do kraja 19. stoljeća, uključujući i dostupne katastarske karte iz 19. stoljeća, a za analizu smo koristili četiri pavlinska samostana: 1. Samostan sv. Nikole na Gvozdu (Kapela) iz 1364. godine kao najstariji i najveći samostan Krbavske biskupije te glavni samostan cijele Istarsko-vinodolske provincije; 2. Samostan Bl. Dj. Marije u Novom iz 1453. godine kao samostan koji je osnovan iste godine kad i kosinjski; 3. Samostan Bl. Dj. Marije u Bužanima (Donji Kosinj) iz 1453. godine te 4. Samostan Bl. Dj. Marije na Gradčini u Zažičnu Donjem (Donje Pazarište) iz 1490. godine kao samostan koji u literaturi često miješaju sa kosinjskim samostanom. Kartografski i katastarski je sasvim dovoljno usporediti najstariji pavlinski samostan Krbavske biskupije (Gvozd), samostan u Novom i dva samostana župe Buške (Donji Kosinj i Donje Pazarište) – u ono vrijeme sva četiri u Krbavskoj biskupiji i Istarsko-vinodolskoj provinciji.


Pavlinski samostan sv. Nikole na Gvozdu (Kapela) – prije 1364. godine

Obzirom govorimo o najstarijem, najvećem i najvažnijem pavlinskom samostanu u Krbavskoj biskupiji – odnosno u Lici i Primorju te glavnom samostanu Istarsko-vinodolske pavlinske provincije, bilo je za očekivati da bi se sv. Nikola na Gvozdu mogao pojaviti na najvećem broju povijesnih karti. U ovoj analizi pronađeno je čak osam karti koje prikazuju samostan sv. Nikole i koje možemo pogledati na nižem slikovnom klizaču.


Sv. Nikola na Gvozdu dolazi – kao što smo već rekli – na osam karti u razdoblju 1657. godine do 20. stoljeća i to u šest različitih toponima: S. Nicola, S. Nicolaus, Pauliner Closter St. Nicola, Closter, Stari Kloštar i St. Klošter. U važećem katastru i gruntovnici taj se prostor i dalje vodi kao “kloštar” i zaštićeno kulturno dobro s jasnom zabilježbom: ruševine crkve sv. Nikole i pavlinskog samostana na Modrušu.

Izvod iz katastra i gruntovnice za poziciju samostana sv. Nikole na Gvozdu

Sasvim je jasno da se radi o poznatom i velikom samostanu za koji su znali mnogi kartografi i koji je vrlo precizno ucrtan u Prvu vojnu izmjeru Austrougarske, tzv. Josephinische Landesaufnahme s najpreciznijim toponimom: “Pavlinski samostan sv. Nikole.” U povijesnoj kartografiji postoje mnoga mjesta koja se pojavljuju na manje karti od samostana sv. Nikole na Gvozdu pa već i kroz kartografsku pojavnost možemo biti sigurni u njegov srednjovjekovni značaj i prostornu veličinu. Danas je to zemljište zaštićeno kao kulturno dobro, no nažalost – kao i mnogi drugi arheološki lokaliteti kod nas – čeka svoja prva arheološka istraživanja i zaštitu bez obzira na njegovu iznimnu povijesnu važnost za Republiku Hrvatsku.

Pavlinski samostan Bl. Dj. Marije u Novom iz 1453. godine

Kartografska situacija sa samostanom Bl. Dj. marije u Novom dijametralno je različita od sv. Nikole na Gvozdu. Tako ovaj samostan dolazi na tek dvije povijesne karte, obje nastale u relativno kratkom vremenskom razdoblju, no same po sebi iznimno važne upravo za prostor Like i Primorja. Karte možemo pogledati na nižem slikovnom klizaču.


Radi se dakle o dvije karte, prva iz 1710. godine i druga već spomenuta “Prva vojna izmjera Austrougarske” iz 1776. godine. Na obje karte samostan u Novom dolazi pod toponimom “Pauliner Closter/Kloster”. Ovaj je samostan bio u funkciji od osnivanja do ukidanja pavlinskog reda 1776. godine. Kako je samostanski prostor prodan nakon ukidanja pavlinskog reda, tako je u potpunosti i porušen te prenamijenjen u drugoj polovici 19. stoljeća.85
Stoga i ne čudi što se ovaj samostan ne pojavljuje niti na katastarskim kartama iz 19. stoljeća, a niti u današnjem katastarskom i gruntovnom operatu.

Pavlinski samostan Bl. Dj. Marije u Donjem Kosinju iz 1453. godine

Samostan Bl. Dj. Marije koji je osnovan u sjevernim Bužanima, odnosno današnjem Donjem Kosinju 1453. godine, nije mogao biti u funkciji nakon pada Like pod osmansku vlast oko 1527. godine. To bi pretpostavilo njegov rad u najduljem razdoblju od 74 godine, no vjerojatno je to bilo i nekoliko godina kraće. Usporedimo li ga s “vršnjakom” – samostanom u Novom koji je bio u funkciji točno 323 godine uz vjerojatno tri kraća prekida prilikom osmanskog i mletačkog zaposjedanja Novog86 – kosinjski samostan dolazi kao i novljanski na dvije vrlo zanimljive karte.87 Prva je katastarska karta iz 19. stoljeća, a druga je današnja najpreciznija i najdetaljnija karta u Hrvatskoj, tzv. HOK 5 karta ili Hrvatska osnovna karta u mjerilu 1:5000. To je prva kartografska slika iznad tla Hrvatske. Pogledajmo te dvije karte.

1874. godina. Toponim: Kloštar. Austrougarska katastarska karta
20. stoljeće. Toponim: Kloštar. Hrvatska osnovna karta, HOK 5

Kao što možemo vidjeti obje karte prikazuju kompletno zemljište i prostor oko crkve sv. Petra i Pavla pod toponimom kloštar. Nema niti jednog drugog prostora u Kosinjskog dolini koji se naziva “Kloštar” tako da možemo biti apsolutno sigurni u ovu poziciju. Zašto je širi prostor oko brdašca današnje crkve sv. Petra i Pavla, a ondašnje pozicije samog samostana nazvan kloštar? Očito je pavlinski prostor bio širi od same pozicije samostana, a gdje je bila njihova zemlja i prostor za zemljoradnju, moguće sve zajedno ograđeno nekim zidinama. Te zidine – kako smo gore donijeli – živo su se vidjele još početkom 20. stoljeća, pa nema nikakve dvojbe da su bile vidljive i u 19. stoljeću prilikom izrade katastarske karte. Veliki dio kartografskih podataka iz austrougarske kartografije, unošen je i u HOK 5 kartu – koja je radi svoje preciznosti i detaljnosti u ex. Jugoslaviji bila vojna tajna. Iznimno je upravo to što se kosinjski samostan nalazi upisan kao toponim “KLOŠTAR” na HOK 5 karti. To svakako možemo nazvati najvjerodostojnijim kartografskim podatkom o poziciji kosinjskog pavlinskog samostana.

Samostan u Kosinju i okolni prostor – kao i samostan na Gvozdu – vode se danas u katastarskoj i gruntovnoj evidenciji također kao kloštar. Nažalost, kao i u mnoštvu drugih kosinjskih primjera, ovaj prostor nije upisan u katastarskoj i gruntovnoj evidenciji kao zaštićeno kulturno dobro – poput samostana sv. Nikole na Gvozdu ili kako ćemo vidjeti samostana u Pazarištima. To zaista čudi, obzirom se sama crkva sv. Petra i Pavla nalazi u Registru kulturnih dobara RH kao zaštićeno kulturno dobro – doduše s krivom datacijom u 13. stoljeće i bez bilo kakvog spomena pavlina ili njihovog samostana na tom prostoru.88

Izvod iz katastra i gruntovnice za poziciju samostana Bl.DJ. Marije u Donjem Kosinju

Prostor pavlinskog samostana u Kosinju, Danas crkva sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju. Fotografirao Mance, 2024.
Samostanske stepenice i dio zidine na brdašcu uz crkvu Sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju. Fotografirao Mance, 2021.

Pavlinski samostan Bl. Dj. Marije u Donjim Pazarištima iz 1490. godine

Ovaj samostan – zbog kratkog životnog vijeka od najviše 37 godina (1490. – 1527.), a vjerojatno kao i kosinjski nešto kraće nije prispio niti na jednu povijesnu geografsku kartu. Zbog, nasreću, sačuvane važne glagoljske listine o njegovom osnivanju od strane knezova Draškovića danas izvan svake sumnje znamo za njegovo postojanje, što mu je vjerojatno – uz tradiciju sačuvanu u narodu Pazarišta kako nam kazuje šematizam Senjske, Modruške ili Krbavske biskupije s kraja 19. st. – omogućilo upis u katastarsku i gruntovnu evidenciju s istim toponimom – kloštar. Prostor je gruntovno upisan kao zaštićeno kulturno dobro, što je također točno i ispravno. Zašto u Donjem Kosinju to nije slučaj, ostaje kao otvoreno pitanje za nadležne iz Ministarstva kulture.

Izvod iz katastra i gruntovnice za poziciju samostana Bl.DJ. Marije u Donjim Pazarištima

Kako možemo primijetiti sve točne lokacije analiziranih samostana – osim Novljanskog koji je porušen prije katastarske izmjere iz druge polovine 19. stoljeća – i danas se u katastarskom operatu vode pod vrlo preciznim toponimom “kloštar”. Da podatci u katastar nisu nasumično nabacivani najbolje svjedoči katastarska analiza čestica u Kosinjskoj dolini pod toponimom “trsje” koja i danas vjerno prikazuje lokacije i površinu koja je u 19. stoljeću bila pod vinogradima Pršljvke bijele i Vingora crnog u Gornjem i Donjem Kosinju.89
U tom kontekstu pretražili smo i neke druge poznate lokacije pavlinskih samostana u katastru. Nažalost, objekti na tim lokacijama su više-manje nanovo izgrađeni i nanovo katastarski obrađeni s nekom drugom funkcijom – poput novljanskog samostana. No uspjeli smo utvrditi lokaciju pavlinskog samostana Bl. Dj. Marije na bivšem Čepićkom jezeru u Istri,90 koja je i dalje vjerodostojni svjedok termina “kloštar.”

Izvod iz katastra i gruntovnice za poziciju samostana Bl.DJ. Marije na Čepićkom jezeru u Istri
Samostan Bl.Dj. Marije na Čepićkom jezeru u istri 1679. godine. Izvor: Valvasor91

Zahvaljujući kranjskom povjesničaru Valvasoru imamo sačuvanu sliku pavlinskog samostana na Čepićkom jezeru iz 1679. godine tako da nema apsolutno nikakve dvojbe o njegovom postojanju, poziciji i povijesnom krugu. Što nam to govori? Svaki analizirani katastarski zapis “kloštar” potvrđen je kao najpreciznija pozicija pavlinskog samostana, stoga nemamo nikakvog razloga sumnjati u ispravnost katastarske pozicije kloštra u Donjem Kosinju. Tim više što se kosinjski kloštar – od svih analiziranih – jedini pojavljuje na HOK 5 karti, kao najdetaljnijoj kartografskoj slici Hrvatske. Kao dodatni argument podsjećamo na najočigledniji toponim pavlinskog samostana, a to je mjesto Pavlin Kloštar u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, općina Kapela. Taj se prostor prije osnivanja pavlinskog samostana oko 1364. godine nazivao Streza, a upravo je zbog jednog od najvećih pavlinskih samostana u kontinentalnoj Hrvatskoj – samostana Svih Svetih u Strezi – protekom vremena mjesto dobilo naziv Pavlin(ski) Kloštar – odnosno pavlinski samostan. Jasnije, očiglednije i vjerodostojnije od ovoga ne može.92
Na taj smo način sasvim solidno potvrdili i točnu poziciju kosinjskog pavlinskog samostana Bl. Dj. Marije, izgrađenog i opremljenog 1453. godine.

Pripadnost Broza žakna kosinjskim pavlinima

Naš Kosinjan i prvi tiskar Broz žakan, posebno u jednom slijepom tisku apostrofira sv. Pavla prvog pustinjaka, na čijem su učenju i regulama zasnovani pavlini tako da možemo s velikom vjerojatnošću predložiti i njegovu pripadnost učenom redu pavlina. To radi sa tri slijepo otisnuta slova ispod jednog stupca na stranici 18v prvotiska: Ž H D. Ta slova u brojevnoj vrijednosti predstavljaju brojeve: 7, 600, 5. Na koji je način uz pomoć tih brojeva Broz žakan naprosto genijalno ukazao na ime svetog Pavla prvog pustinjaka u tom istom stupcu i kako je konstruirao cijelo kodiranje slijepim tiskom na toj stranici – pročitajte detaljno u knjizi Kosinjska tiskara.93 Ovdje u potpisu slike donosimo najkraće tumačenje tog slijepog otiska.

Crveno – slijepi tisak s lijeva na desno slova: Ž H D (=7, 600, 5). Pozicija slova H nije na sredini, nego grafički ukazuje na početak riječi “Pavla” koja je zaokružena crnim kvadratom. To podrazumijeva: Ž=7. redak odozdo, potom H=600. otisnuti znak u tom stupcu, a sa kojim znakom počinje riječ “Pavla” koja ima D=5 slova. Izvan svake sumnje radi se upravo o šeststotom otisnutom znaku u predmetnom stupcu – pobrojano na sviše digitaliziranih izvora sačuvanih primjeraka Prvotiska. Cijeli redak kazuje: pomenutie svetago Pavla prvog/a remite itd. Nema govora o bilo kakvoj slučajnosti, jer kombinacija ima naprosto previše. Bilo koja tri slova ispod bilo kojeg stupca u Prvotisku nude preko 3.500.000 kombinacija. Dakle kodirana poruka u ovom slijepom tisku je upravo “spomen na sv. Pavla prvog pustinjaka” i braću pavline.

Završimo oko pripadnosti Broza žakna pavlinima. Naprosto nema nikakve potrebe u to vrijeme ići nesigurnim i dalekim putevima u neke druge redove i samostane, ako se doslovno 3 km od rodne kuće nalazi pavlinski samostan. Usuđujemo se predložiti kako ga je upravo ta vjerojatno rana odluka pripadnosti kosinjskim pavlinima, kasnije izbrusila u vrhunskog čovjeka od knjige, tiskara, intelektualca, svećenika, učitelja pa i matematičara. Ovo posljednje bilo mu je potrebno da bi mogao kodirati ono što je zamislio i ostvario u slijepom tisku naše prve tiskane knjige, a bolje učitelje od pavlina u to vrijeme nije mogao imati.

Zaključak

Pogledajmo kartu župe Bužani te u njoj smještenih samostana i crkava koje smo obrađivali u ovom radu. Nismo unosili sve crkve u Bužanima, jer ih je ukupno šesnaest ili više, već samo one koje su važne za ovo istraživanje. Vrlo često su pavlini boravili uz vodu (more, jezero, rijeka) poput samostana: Baška, Novi, Crikvenica i sva tri senjska uz more; Donji Kosinj uz rijeku Liku; Donja Pazarišta uz Pazarišnicu; Kamensko uz Kupu; Dubica uz Unu, itd., itd. Poznato je da su se pavlini bavili znanošću, liječništvom i ljekarništvom, ali i zemljoradnjom za što im je bio potreban stalan izvor vode kojom su po nekim pisanjima čak i navodnjavali svoje obradive površine. Većina je pavlinskih samostana izgrađena – kao i mnogi drugi sakralni objekti – na povišenom mjestu i u vrijeme gradnje izdvojeno od gušće naseljenog prostora, ali opet uz glavne prometnice i pravce kretanja stanovništva. Sve ove uvjete lokacija pavlinskog samostana u Donjem Kosinju savršeno zadovoljava. U vrijeme njegove gradnje upravo taj središnji prostor Donjeg Kosinja nije bio naseljen, samostan je uz rijeku Liku na povišenom mjestu i doslovno 200m od glavnog prometnog pravca Kosinj – Krasno – Sv. Juraj i obrnuto.

Bužani – Pavlinski samostani, Dubovik – mjesto rođenja žakna Broza prvog hrvatskog tiskara, središnja crkva Bl.Dj. Marije Buške i najstarija crkvina sv. Mihovila na Ostrovici Buškoj. Izvor: vlastiti.

Što smo saznali kroz ovo istraživanje? Vrhunski povijesni izvori prvog reda od najcjenjenijih povjesničara i kronologa pavlina (Gyöngyösi, Pázmány i Eggerer) jasno govore da je pavlinski samostan u Bužanima osnovan 1453. godine od lokalnog plemstva, opremljen i predan na upravu pavlinima. Kako je Draškovićev samostan u Donjim Pazarištima osnovan 1490. godine – o čemu nam svjedoči njegova sačuvana listina – jedini prostor koji zadovoljava župu Bužane te 1453. godine upravo je današnji prostor Donjeg Kosinja. Taj prostor je tada spadao pod sjeverni dio Buške župe – zbog čega i Amboz Kacitić pišući o sebi kazuje ovako: “Ja Broz žakan iz Bužana od Kacitića iz Dubovika plemenom Kolunić” – iako danas znamo da se rodio upravo na prostoru sela Vukelići u Donjem Kosinju. Prema tome ne bi trebalo biti nikakve dvojbe o kojem se prostoru unutar župe Bužani radi, tim više što i autori “Opisa Like i Krbave iz 1695” govore upravo o ostatcima pavlinskog samostana u Kosinju.
Iz jednog izvora 1464. godine saznajemo i titulara tog samostana – gdje se spominju dvije crkve blažene djevice (Marije) u Bužanima, jedna koju zovu špital ili hospital i druga koju zovu opatija ili samostan. Za prvu smo jasno pokazali da se radi o središnjoj crkvi u Bužanima – crkvi Blažene Djevice Marije ili Marine Buške iz 1341. godine ili ranije – koja je dobila oko 1411. godine svoj špital ili hospital. Druga crkva Blažene Djevice Marije upravo je naš kosinjski pavlinski samostan, jer je tada to još uvijek jedina “abbatia” ili opatija ili samostan u Bužanima.
Kroz dodatne izvore kasnijih godina imamo potvrde izvornih autora, što samo utvrđuje točnost njihovih navoda. Isto tako smo predložili koje bi to lokalno plemstvo moglo odigrati ulogu “fundatora” – poput Draškovića u Zažićnu Donjem – samostana u Donjem Kosinju. U to vrijeme najzastupljenije srednje plemstvo na prostoru sjevernih Bužana plemena su autohtonih Stupića i oko pada Bosne doseljenih Kolunića iz Pseta.94 nemamo nikakvih dokaza jesu li Stupići i/ili Kolunići izgradili samostan u Kosinju, no obzirom su bili najzastupljeniji i najbrojniji to je možda i moglo biti tako.

Postavlja se pitanje zašto je tako malo izvora i podataka o kosinjskom pavlinskom samostanu, dok su podatci o nekim drugim samostanima prilično široki i bogati? Dovoljno je usporediti povijesne izvore kosinjskog i pazariškog pavlinskog samostana i sasvim je opravdano postaviti takvo pitanje. odgovor i razlozi su u biti prilično jednostavni. Čista je povijesna sreća što je glagoljska listina samostana u Pazarištima ostala sačuvana pa kroz nju imamo prilično bogate podatke o njegovom osnivanju. Što od bogate knjižnične, glagoljske – listine, ljekaruše i sl. – i druge pavlinske građe nije uništeno kroz Osmanska osvajanja bilo je doslovno pokradeno i oteto od strane austrougarskih vlasti nakon ukinuća pavlinskog reda 1786. godine. O tome vrlo slikovito piše Jozo Bakić: “Nasilnim ukidanjem njihovog reda, Pavlini su rastjerani na župe, samostani zatvoreni, a vrijedna pokretna imovina sakupljana kroz šest stoljeća, raznesena, pokradena ili prenesena u Austriju i Mađarsku što je dovelo do gubitka značajnog broja hrvatskog znanstvenog, kulturnog, umjetničkog, rizničkog, bibliotečnog i zdravstveno-liječidbenog blaga, pa je proces zatiranja pavlinskog reda od Josipa II, najveća i najorganiziranija pljačka Hrvatske kulturne baštine do tada.”95

Kroz kartografsku i katastarsku analizu – obrađujući četiri pavlinska samostana: kosinjski i još tri koja su svaki na svoj način bili povezani s kosinjskim – izvan svake razumne sumnje utvrđujemo da se toponim kloštar bezrezervno odnosi na preciznu lokaciju pojedinog pavlinskog samostana. Tako u Kosinjskoj dolini definiramo lokaciju današnje crkve sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju i njenu okolinu kao preciznu poziciju pavlinskog samostana, čije su se zidine prema svjedočenjima lokalnog stanovništva još jasno vidjele na početku 20. stoljeća. Nažalost ta lokacija, kao niti jedna od gotovo 40 poznatih arheoloških pozicija u Kosinjskoj dolini nikada nije sustavno arheološki istraživana, no nema nikakve dvojbe da bi arheologija oko crkve sv. Petra i Pavla dodatno utvrdila i proširila saznanja o kosinjskim pavlinima.

Kosinjski pavlinski samostan ovim je radom dobio svoju prvu informacijsko-povijesnu analizu koja je omogućila i planirano postavljanje ploče o samostanu na crkvu sv. Petra i Pavla. Ploča će se postaviti kroz projekt postavljanja spomenika prvom hrvatskom tiskaru Ambrozu Kacitiću/Brozu žaknu96 koji je za vrijeme pisanja ovog teksta u poodmakloj fazi i čije se otvorenje planira na Petrovu, 29. lipnja 2025. godine. Tada će biti predstavljena i ploča pavlinskog samostana za koju je usuglašen sljedeći dizajn:


Grb na početku originalni je srednjovjekovni grb pavlina i jedan od najsačuvanijih pavlinskih grbova u Hrvatskoj, danas na riječkom Korzu i na dvorišnom ulazu hotela “Kaštel” u Crikvenici – izvorno grb pavlina iz Crikvenice.97 To ima dodatnu simboliku, jer za pavline iz Donjih Pazarišta znamo da su prilikom osmanskih osvajanja iza 1504. izbjegli pavlinima u Crikvenicu, pa su možda isto to učinili i pavlini iz Kosinja. Ispod glagoljska godina osnivanja ·Č·U·L·V· (=1453.) te još ispod: Kloštar s(ve)te m(a)rie b(ogo)r(odi)ce. fratri reda s(veta)go pavla prvoga remete. Upravo su se ovako u glagoljskim listinama potpisivali pavlini kroz 15. stoljeće. Potom latinicom transliteracija na standardni hrvatski jezik, te podatci o mjestu, datumu i organizatoru postavljanja ploče.

dr. sc. Ivan Mance. Zagreb.
20. kolovoza – 20. studenog 2024.

Literatura

  1. Više na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/pavlini, pristupljeno: 20.8.2024.
  2. Više o Kamilu Dočkalu na: https://enciklopedija.hr/clanak/dockal-kamilo, pristupljeno: 14.10.2024.
  3. Citirano prema: Sekulić, Ante: Pregled povijesti pavlina. Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244 – 1786. – izložba i popratni zbornik. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 1989., str. 31
  4. Orosz, F. Synopsis Annalium Eremi-Coenobiticorum FF. Eremitarum. Typis Annae Mariae Rennauerin Viduae, Sopronii, 1747.
  5. “Živio je u IV. stoljeću, u Egiptu, u gradu Tebi, mladi kršćanin Pavao. Kako je tada rimski car Decije progonio kršćane, Pavao se povukao u pustinju gdje je proveo sav svoj dugi život u molitvi i razmatranju. Nastanio se kraj izvora vode gdje je rasla palma, uvijek rodna datulama. Pogledajte tu palmu u sredini pavlinskog grba, između dva lava. Svakoga dana, priča legenda, dolijetao bi gavran i donosio u kljunu svetom pustinjaku Pavlu po pola hljeba. Ali u pustinju se povukao još jedan sveti čovjek, sveti Antun opat i pustinjak. Kad je doznao za prvoga pustinjaka, Pavla, pošao je da ga potraži pa se je kraj njega i nastanio. Od tada je gavran svaki dan slijetao i donosio u kljunu cijeli hljeb da bude hrane za obojicu. Evo tog gavrana sa cijelim hljebom u kljunu kako na pavlinskom grbu slijeće na vrh palme. Konačno je u dubokoj starosti jednoga dana umro sv. Pavao. Sv. Antun počeo mu kopati grob pod palmom. Ali kako je i on već bio star, ponestalo mu snage. Smalaksalu starcu pritekla su u pomoć dva pustinjska lava i svojim šapama do kraja iskopali grob za Sv. Pavla.” Više na: https://www.crikva.hr/vinodol-kroz-povijest-crikvenica-11/1436, pristupljeno: 20.8.2024.
  6. Pavlini iz Crikvenice kupili su oko 1740. godine kuću riječke obitelji Celebrini u ulici Via Goffredo Mameli. Uredili su kuću kao vlastito svratište ili špital, a koja je s vremenom i postala gostionica ili – kako neki kazuju – jedna od najstarijih gradskih kavana. Kuća se ruši 1970.-tih godina kad se na tom mjestu gradi zgrada Brodomaterijala u čijem se prizemlju otvara gradska kavana “Dva lava”. Tu staru gradsku kavanu 2010. godine mijenja klub Boa, koji 2023. godine postaje klub Renard u ulici dr. Ante Starčevića 8. Iznad ulaza u klub Renard i dalje stoji originalni reljef – grb pavlina iz 1740. godine. Više na: https://www.crikva.hr/crikvenicki-pavlini-u-rijeci/1420, pristupljeno: 10.10.2024.
  7. Ambroz Kacitić od plemena Kolunića iz Pseta – rođeni Kosinjan, svećenik, pavlin, učitelj, prepisivač, glagoljaš, javni bilježnik i prvi hrvatski tiskar. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 372-375
  8. “Osnovali su ga Frankopani, gospodari grada Modruša… K. Dočkal smatra da je samostan utemeljio knez Ivan Frankopan i to prije 1364. godine kada se spominje kao već formirana samostanska kuća.” Više u: Kruhek, M. Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244.-1786. Globus, Muzej za umjetnost i obrt. Zagreb, 1989., str. 87. “Tijekom 15. stoljeća samostan se razvio u najsnažniju pavlinsku zajednicu u Hrvatskoj. Bio je bogato obdaren. Tu je živjelo i do 80 redovnika glagoljaša.” Više na: https://blagamisterije.com/nedaleko-od-modrusa-u-sumi-lezi-zaboravljeni-pavlinski-samostan-sv-nikole-u-gvozdu/28878/, pristupljeno: 13.11.2024. Odlična 3D rekonstrukcija mogućeg izgleda samostana sv. Nikole na Gvozdu može se pogledati na YT kanalu: https://youtu.be/6il8f5I_fLg?feature=shared, pristupljeno: 13.11.2024.
  9. “Kako se vidi, tu je stajala crkva sv. Marije, koja je imala središnji značaj, jer je zovu »buškom, de Busana«. Crkvu su zvali i sv. Marine… Već i ti podaci pokazuju na središnji položaj te župe sv. Marije prema ostalom buškom području. Prema smještaju drugih susjednih mjesta, o kojima će se nešto kasnije govoriti, crkva sv. Marije stajala je u prvom susjedstvu s gradom Potorjanom. Moglo bi se upravo reći da je ona bila župna crkva podgrađa potorjanskoga Tržića, te je ona po tom starom župskom središtu i stekla svoj središnji župski značaj.” Više u: Pavičić, Stjepan: Seobe i naselja u Lici. HAZU, Zagreb, 1962., str. 50
  10. “U tu je svrhu kraj Tržića i u blizini župskoga grada bilo izgrađeno i veliko svratište, koje je po tadanjem nazivanju nosilo ime u latinskim spomenicima hospital, a u hrvatskim špitalj. Za svratište izričito navode, da se nahodi nasuprot župnoj crkvi sv. Marije Buške, dakle u neposrednoj blizini podgrađu Tržiću. Ono je prema tome moglo izdašno poslužiti ne samo kod okupljanja plemstva, nego i za mnogobrojni svijet, koji je dolazio na velike sajmove u Tržić, ili je putujući na more ili od njega u Liku mogao u njemu prenoćiti. To je svratište bilo posvećeno sv. Mariji Magdaleni, te je u njem postojala i kapela s tom posvetom. Ona je imala i svoga posebnog kapelana.” Više u: Hrvatska enciklopedija 1941. – 1945., Svezak 3. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1942. Natuknica: Bužani, str. 562 – 563
  11. Jedvaj, J. i dr. Rječnik hrvatskog jezika, dio 17. (sunce- taj), HAZU, Zagreb, 1959.-1962., str. 736
  12. Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo ili Očišćenje Marijino predstavlja svršetak Božićnog razdoblja liturgijske godine. Kod nas ju još nazivaju: Kandelora, Kalandora, Gospa Kandalora, Svićnica, Svjetlo Marinje ili Sveta Marina. Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Svije%C4%87nica, pristupljeno: 20.8.2024. Isto tako na svijećnicu imendan slave: Marija, Marina, Marica, Mara, Maja, Marinka, Marijana, Mira, Marijan, Mario, Mijo i slično. Više na: https://posavina.org/garevac/svijecnica-marina, pristupljeno: 20.8.2024.
  13. Ime Marina je žensko ime i potiče od latinskog oblika Marianus, a znači Marijin; skraćeno još i Marinus (Marin). Više na: https://vzaktualno.hr/njihov-je-dan-imendan-slave-marin-i-marina/, pristupljeno: 20.8.2024.
  14. Jedna kršćanska svetica naziva se sv. Margareta mučenica ili Ognjena Marija ili sv. Marina. Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Sveta_Margareta_mu%C4%8Denica, pristupljeno: 20.8.2024.
  15. Samostan u Bužanima (u Kosinju), prema Eggereru, osnovan je već 1453. godine. Više u: Petešić, Ć. Glagoljski prvotisci i pavlini. Croatica Christiana periodica, vol. 13, br. 24, 1989., str. 27-44 :38
  16. Kruhek, M. Povijesno-topografski pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj. Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244.-1786. Globus, Muzej za umjetnost i obrt. Zagreb, 1989., str. 68-69
  17. Lulić, Š. Crkva Sv. Marije Buške i samostan pavlina u Zažitnu. Jutarnji List, Zagreb, 3. studenog 1940., str. 15
  18. Farlato, Daniele. Illyrici sacri. Tomus tertius, Venecija, 1765., str. 214
  19. Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Vanjski_vikar, pristupljeno: 7.10.2024.
  20. Više na: https://gospicko-senjska-biskupija.hr/dekanati-zupe/, pristupljeno: 8.10.2024.
  21. Kukuljević Sakcinski, I. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, dio I. Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1874., str. 132.
  22. Više u: Sekulić, A. Pregled povijesti pavlina. Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244.-1786. Globus, Muzej za umjetnost i obrt. Zagreb, 1989., str. 37
  23. “Iz svega što nam je dosad poznato o fr. Stanislavu izlazi, da je on bio upravo otac primorsko-istarske vikarije, koji je u toku XV. stoljeća neumorno radio i na ekonomskom osiguranju kao i na kulturnom osamostaljenju hrvatskih glagoljaških pavlina.” Više u: Štefanić, V. Dvije frankopanske glagoljske darovnice Pavlinima. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti , vol. 1, br. 1., 1954., str. 137-148 :146
  24. “Kroniste spominju u Lici i pavlinski samostan sv. Ivana, pa bl. djevice Marije u Busan, nu isprave о tome ne govore, kao ni о pavlinskom samostanu u Brinju; ovi su samostani spadali na Istarsku provinciju (uz još nekoje, koje ću kasnije spomenuti).” Više u: Szabo, G. Spomenici kotara Ivanec. Pavlinski samostani u Hrvatskoj i Slavoniji. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, vol. 14., br. 1, 1919., str. 22-97 :24
  25. Više u: Kudiš, N. (ur.). Czriquenicza 1412: Život i umjetnost Vinodola u doba pavlina. Katalog izložbe. Muzej grada Crikvenice, Sveučilište u Rijeci, Riječka nadbiskupija. Crikvenica, 2012., str. 19
  26. Više na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/belostenec-ivan, pristupljeno: 22.10.2024.
  27. Više na: https://digitalna.nsk.hr/?pr=i&id=15127, pristupljeno: 22.10.2024.
  28. Sve prijevode odradila je ovlaštena prevoditeljska kuća Lingua-soft iz Zagreba.
  29. Više na: https://frankopanskigradovi.ppmhp.hr/ostrovica-buska/, pristupljeno: 25.10.2024.
  30. Godine 1929. poznati hrvatski jezikoslovac i glagoljaš Rudolf Strohal analizira otisak kamena s uklesanim glagoljskim slovima i raspelom, koji su mu iz Kosinja u Zagreb donijeli ondašnji Gospićani, trgovac Marko Došen te profesor i fotograf Ivan Rubčić. Kamen je danas nažalost izgubljen, no radi se o posveti oltaru srednjovjekovne kosinjske crkve na čijem mjestu danas stoji župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 112-113
  31. Više na: https://maps.arcanum.com/en/browse/country/secondsurvey/, pristupljeno: 31.10.2024.
  32. Sladović, M. Povijesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske. Lloyd, Trst, 1856., str. 136-137
  33. Fejér, G. Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, tom 10, vol 5, Budae, 1842., str. 186
  34. Fejér, G. Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, tom 10, vol 5, Budae, 1842., str. 263
  35. Više u: Vitković, Z. Pregled kulturno-povijesnoga djelovanja pavlinskoga samostana Blažene Djevice Marije na Ospu u Novom Vinodolskom. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 40., 2022., str. 1.-30. :4
  36. Prema istraživanjima Tomislava Beronića koji je danas jedan od najutjecajnijih poznavatelja povijesti obitelji Frankapan, postojala su samo dva Martina Frankapana, a Martin pobožni koji je sagradio samostan u Novom bio je drugi po redu. Više na: https://www.budnidiv.net/pages/Clanak.aspx?ID=506, pristupljeno: 21.10.2024.
  37. Budmani, P. Rječnik hrvatskog jezika, dio 5. (Kipak-leken), HAZU, Zagreb, 1898.-1903., str. 90
  38. Eggerer, A. Fragmen panis corvi protoeremitici seu reliquiae annalium eremi-coenobiticorum Ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae, Beč, 1663., str. 214
  39. Eggerer, A. Fragmen panis corvi protoeremitici seu reliquiae annalium eremi-coenobiticorum Ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae, Beč, 1663., indeks – slovo M.
  40. Više na: https://hu.wikipedia.org/wiki/Gy%C3%B6ngy%C3%B6si_Gergely, pristupljeno: 14.10.2024.
  41. Više na: https://gepeskonyv.org/mi/index.php?chapter=B209SARBAPAL, pristupljeno: 14.10.2024.
  42. Kukuljević i po njemu drugi autori krate naziv ovog izgubljenog pavlinskog ljetopisa. Više u: Kukuljević Sakcinski, I. Kratak ljetopis hrvatski Ivana Tomašića malobraćanina. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knjiga IX, Zagreb, 1868., str. 5
  43. Više u: Platina, Bartholomaeus. Historia B. Platinae De Vitis Pontificvm Romanorvm. Köln : Cholinus, Maternus, 1568., str. 746
  44. Više u: Eggerer, A. Fragmen panis corvi protoeremitici seu reliquiae annalium eremi-coenobiticorum Ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae, Beč, 1663., str. 266 Pogledajte [ovdje].
  45. Gyöngyösi, G. Vitae fratrum eremitarum ordinis sancti Pauli primi eremitae, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1988., str. 108
  46. Više na: https://hu.wikipedia.org/wiki/Orosz_Ferenc_(szerzetes), pristupljeno: 18.11.2024.
  47. Orosz, F. Synopsis Annalium Eremi-Coenobiticorum FF. Eremitarum. Typis Annae Mariae Rennauerin Viduae, Sopronii, 1747., str. 391
  48. Više u: ‘Kisbán, E. A Magyar Pálosrend története I. Palos Kolostor, Budapest, 1938., str. 38. i 41. Vidi na: https://www.antikvarium.hu/konyv/kisban-emil-a-magyar-palosrend-tortenete-i-587979, pristupljeno: 18.11.2024.
  49. Za primjer dajemo vrlo vrijedno novije istraživanje kolegice Vitković, gdje je jasna pogrješka doslovnog prevođenja ovog izvora. Dakle nije se dogodilo pripojenje Bužana Novom, jer bi to i geografski bilo nemoguće. “Nakon što je Zakladnicom iz 1462. godine potvrdio novljanskim pavlinima darovana imanja i povlastice, knez Martin IV. Frankapan (sic! Martin II. Frankopan) uputio je molbu modruškomu biskupu Nikoli Kotoraninu da samostanu dodatno pripoji arhiprezbiterijat Bužane. U prvoj knjizi pavlinskih anala zabilježeno je da je pripojenje Bužana samostanu odobreno uz dopuštenje Svete Stolice te pristanak svih relevantnih strana.” Više u: Vitković, Z. Pregled kulturno-povijesnoga djelovanja pavlinskoga samostana Blažene Djevice Marije na Ospu u Novom Vinodolskom. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 40, 2022., 1-30 :7
  50. “Kako se vidi, tu je stajala crkva sv. Marije, koja je imala središnji značaj, jer je zovu »buškom, de Busana«. Crkvu su zvali i sv. Marine, a selo njezino Marinino ili Marinci, kako će se kasnije vidjeti. U tom je selu svoj dom imao biskup modruški, upravo krbavski, jer je biskup iz Udbine radi blizine turske granice u to vrijeme već bio preselio u Modruš. On je, sudeći po tome, u selu Marininu imao svoj poseban stan, kojim se služio kada je boravio u Bužanima. Isto je tako na tom tlu svoj dvor imao i fra Ivan, opat drački, koji je bio u službi biskupovoj. Već i ti podaci pokazuju na središnji položaj te župe sv. Marije prema ostalom buškom području.” Više u: Pavičić, S. Seobe i naselja u Lici. HAZU, Zagreb, 1962., str. 50
  51. Više na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/krbavska-biskupija, pristupljeno: 14.10.2024.
  52. Eggerer, A. Fragmen panis corvi protoeremitici seu reliquiae annalium eremi-coenobiticorum Ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae, Beč, 1663., str. 225
  53. Farlati, D. Illyricum sacrum, tomus IV. Venecija, 1769., str. 108
  54. Gyöngyösi, G. Vitae fratrum eremitarum ordinis sancti Pauli primi eremitae, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1988., str. 215
  55. “Patronatsko pravo podrazumijeva pravni institut kojim je Katolička crkva od XII. st. počela zamjenjivati sustav privatnih crkava. Njime se utemeljiteljima takvih crkava i njihovim zakonskim nasljednicima oduzimaju stvarna prava, ali im se daje određena aktivna uloga u upravljanju crkvom.” Više na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/patronatsko-pravo, pristupljeno: 14.10.2024.
  56. Thallóczy, L. Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus. A Frangepán család oklevéltára. Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1913., str. 74.
  57. “Vojvoda Žarko Dražojević …poklanja pavlinskoj crkvi Blažene Djevice Marije u Zažićnu (Donje Paza­rište) veliki zemljoposjed.” Više u: Bratulić, J. i Ladić, Z. Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100.–1527. HAZU, Zagreb, 2017., str. 273
  58. Više u: Bratulić, J. i Ladić, Z. Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100.–1527. HAZU, Zagreb, 2017., str. 289-294
  59. Schematismus cleri dioecesium Segniensis et Modrušiensis seu Corbaviensis pro anno 1896. Typus I. de. Hreljanović-Luster, Segniae, 1896., str. 84-85
  60. “I tako dari i pomoći oni i mnozi ini hristjane ovomu svetomu sazdan’ju i na počat’je slave i službe ovde narejene ovde dali i darovali jesu.” Više u: Bratulić, J. i Ladić, Z. Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100.–1527. HAZU, Zagreb, 2017., str. 289
  61. Jedan od njih je i Anž Frankapan Brinjski koji 1500. godine daruje tom samostanu dijelove zemlje u Velikim Psivićima – Bočaćka župa. Više u: Bratulić, J. i Ladić, Z. Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića 1100.–1527. HAZU, Zagreb, 2017., str. 359-360
  62. Više na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/inocent-viii, pristupljeno: 21.10.2024.
  63. Eggerer, A. Fragmen panis corvi protoeremitici seu reliquiae annalium eremi-coenobiticorum Ordinis Fratrum eremitarum s. Pauli primi Eremitae, Beč, 1663., str. 259
  64. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 111-125
  65. Sladović, M. Povijesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske. Lloyd, Trst, 1856., str. 217-218
  66. Više o Pázmányju na: https://www.enciklopedija.hr/clanak/pazmany-peter, pristupljeno: 13.11.2024.
  67. Više o Čepićkom samostanu na: Bradanović, M. Pavlinski samostan Bl. Dj. Marije na Čepićkom jezeru. Pićanska biskupija i Pićanština, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog 23. i 24. listopada 2008. Pazin: Državni arhiv u Pazinu, 2012. str. 191-207
  68. Magyar Könyvszemle. 1883, Budapest, Magyar Akademia Konyvkiadó, 1884., str. 224-225
  69. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 184-195 i prilog 5.
  70. Više u: Bogović, M. Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine (sic! 1695. godine). Croatica Christiana periodica, vol. 15, br. 27, 1991., str. 117-128
  71. „Povjerenik Gradačke komore spominje iste godine (1695., op. IM) 10 kuća starih kršćana u Kosinju i 5 u Ribniku.“ Više u: Bogović, M. Restauracija Katoličke crkve u Lici i Krbavi nakon oslobođenja od Turaka godine 1689. Senjski zbornik, vol. 20, bo. 1, 1993., str. 104
  72. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 202-213
  73. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 40-44
  74. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 39
  75. Glavinić, S. Kratak i sadržajan opis dviju županija hrvatskog kraljevstva Like i Krbave (Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Likae et Corbaviae descriptio). Signatura: II D 33. Zagreb: Arhiv HAZU, 1695.
  76. Szentiványi, M. Curiosiora et Selectiora Variarum Scientiarum Miscellanea. Typis Academicis per Joannem Andream Hörmann. Tyrnavia, 1702., str. 119-120
  77. Više u: Hrvatska enciklopedija 1941. – 1945., Svezak 3. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1942. Natuknica: Bužani, str. 562. – 563. Vidjeti na: https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=7583, pristupljeno: 13.11.2024.
  78. Više u: Bošnjak, M. Tragom prvih hrvatskih tiskara, Buletin, vol. 12, br. 1—2, 1964., str. 88-92 :86
  79. “V. Putanec je već spomenuo da bi kao tiskari prvog glagoljskog brevira u obzir došli pavlini, ističući pri tome sam da je pavlinski samostan u Kosinju »dosta nepoznat«. Doista ga ne spominje niti jedan historičar pavlinskog reda, a kod pregledavanja pavlinskog arhiva, koji se sada nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu, nisam naišao ni na podatak o kosinjskom samostanu premda sam tome posvetio pažnju. Prema svemu izgleda da je u Kosinju postojao samostan augustinaca, a ne pavlina.” Više u: Bošnjak, M. Tragom prvih hrvatskih tiskara, Buletin, vol. 12, br. 1-2, 1964., str. 88-92 :85
  80. “I danas u Donjem Kosinju postoji legenda prema kojoj su popovi pavlini ošli kad je za Petrovu pal crljeni snig. Upravo je blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja najveći blagdan sa zborom u Donjem Kosinju, tzv. Petrova.” Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 369
  81. Više na: https://book.hr/marijanski-kult-hrvati-su-prihvatili-stovanje-i-ljubav-prema-bogorodici-u-isto-vrijeme-kad-i-krscanstvo/, pristupljeno: 22.10.2024.
  82. “Blažena Djevica Marija, Kraljica pustinjaka nikada nije napustila red, već se uvijek i u najtežim vremenima brinula za svakog monaha, vjerujemo da će tako biti i dalje.” Više na: http://pavlini.com.hr/o-nama/, pristupljeno: 22.10.2024.
  83. 1. Crkva pod kapelom sv. Vida; 2. Crkva u gradu Kosinju; 3. Crkvina iz 10. st. pod kapelom sv. Ane; 4. Crkva u Psivićima – Kruščica; 5. Glavna Bočaćka crkva pod sv. Antunom Padovanskim; 6. Crkva pod pravoslavnom crkvom Mlade Nedeljice; 7. Crkva iz 14. st. na Banu Dvoru – Mlakvena Greda; 8. Crkva pod pravoslavnom crkvom sv. Nikolaja; 9. Crkva sv. Marka na Basarici; 10. Pavlinski samostan pod crkvom sv. Petra i Pavla te 11. Crkva u Marincima – Prijespa.
  84. 1528. godine – Gergely Gyöngyösi; 1629. godine – Péter Pázmány; 1663. godine – Andrija Eggerer; 1695. godine – Glavinićevi vizitatori po Lici i Krbavi; 1702. godine – Márton Szentiványi; 1747. – Ferenc Orosz; 1938. – dr. Emil Kisbán
  85. “Ukinućem reda 1786. godine objekti samostana prelaze pod upravu državnoga erara koji ih 18. ožujka 1822. prodaje na javnoj dražbi. Nedugo nakon prodaje dio samostana je srušen, a u drugoj polovici 19. stoljeća srušen je i njegov preostali dio. Na katastarskom planu iz 1861. godine vidljivo je da su dvorišni prostor samostanskoga kompleksa i prostor oko crkve pretvoreni u groblje.” Više u: Vitković, Z. Pregled kulturno-povijesnoga djelovanja pavlinskoga samostana Blažene Djevice Marije na Ospu u Novom Vinodolskom. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 40, 2022., str. 1-30 :12
  86. “Nikola Benger pak spominje pustošenje novljanskoga samostana u tri navrata: jednom od Turaka (27. kolovoza 1527.) i dvaput od Mlečana (1598. i 1615.)” Više u: Vitković, Z. Pregled kulturno-povijesnoga djelovanja pavlinskoga samostana Blažene Djevice Marije na Ospu u Novom Vinodolskom. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 40, 2022., str. 1-30 :9
  87. Zanimljivo je usporediti upravo životni vijek samostana u Kosinju i Novom sa njihovom pojavnošću na kartama. Vrlo jednostavnim izračunom dolazimo do podatka da se kosinjski samostan pojavljuje 4,36 puta više na kartama od novljanskog – ako uspoređujemo broj karti s njihovim ukupnim životnim vijekom.
  88. Više na: https://registar.kulturnadobra.hr/#/details/Z-327, pristupljeno: 17.11.2024.
  89. “Ova analiza pokazuje da se na području Gornjeg Kosinja te znatno više u Donjem Kosinju vrlo često javljaju katastarske čestice s nazivom „Trsje“, što je svakako prilikom izrade katastra podrazumijevalo zemljište pod trsom, odnosno vinograd. Iz ovoga nesumnjivo proizlazi kako je Kosinj u drugoj polovici 19. stoljeća imao gotovo 23 hektara katastarski označenih vinograda.” Više u: Mance, I. i dr. Vinogradi u Kosinju. Državni arhiv u Gospiću, Gospić, 2019., str. 61
  90. “Samostan Gospe na Jezeru je kao najstariji pavlinski samostan u Istri već postojao 1395. godine, prema darovnici Hermana i Nikole, sinova Filipa Gotnikara, gospodara Kožljaka. U doba postojanja Jezera, sve do znatnijih novovjekovnih nasipanja, uočljivih već na katastru iz 1821. godine, vjerojatno je funkcionirao kao poluotok s plodnom zemljom, obiljem vode i značajnim ribolovnim mogućnostima.” Više u: Bradanović, M. Pavlinski samostan Bl. Dj. Marije na Čepićkom jezeru. Pićanska biskupija i Pićanština, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog 23. i 24. listopada 2008. Državni arhiv u Pazinu, Pazin, 2012. str. 191-207
  91. Valvasor, J. W. Topographia Ducatus Carnioliae modernae. Hervorgebracht in Crain im Jahr 1679. Gedruckt Johann Baptist Mayr, 1679., str. 363
  92. Više o Pavlinom Kloštru na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavlin_Klo%C5%A1tar, pristupljeno: 20.11.2024. Više o pavlinskom samostanu Svih Svetih u Pavlinom Kloštru (Strezi) na: https://darkoantolkovic.wordpress.com/2018/03/07/pavlinski-samostan-svih-svetih-u-pavlin-klostru/, pristupljeno: 20.11.2024.
  93. Više u: Mance, I. Kosinjska tiskara: povijesna, kartografska i informacijska studija. Kvaka, župe Kosinj, Kosinj konzalting, Velika Gorica, Kosinj, Zagreb, 2023., str. 268-395
  94. Kolunićima iz hrvatske župe Pset u Bosni – danas Bosanska Krupa pripada Broz žakan, ali i knezovi Perušići po kojima Buške Vrhovine dobivaju naziv Perušić – danas grad istog imena u Lici. Za najpoznatijeg Gašpara Perušića znamo da se doselio iz Pseta, dok se Broz žakan izvan svake sumnje rodio u Kosinju, a vjerojatno njegov otac Tomaš seli iz Pseta u Kosinj sredinom 15. stoljeća.
  95. Bakić, J. Neki ključni nadnevci zdravstvene i ekološke kulture u Hrvata – nastavak II. Hrvatski časopis za javno zdravstvo, vol. 1, br. 3, 2005., str. 332-336 :333
  96. Više o projektu postavljanja spomenika Brozu žaknu vidjeti na: https://kosinj.com/istrazivanja-kosinja/spomenik-prvom-hrvatskom-tiskaru-ambrozu-kaciticu/, pristupljeno: 20.11.2024.
  97. Više o grbu pavlina iz Crikvenice na: https://www.crikva.hr/vinodol-kroz-povijest-crikvenica-11/1436, pristupljeno: 20.11.2024.